marko henč
ČETVRTO VRIJEME VILE
Već je prošlo nekoliko godina od kako smo se moja obitelj i ja, ustvari dio moje obitelji koji je preživio ratne strahote opkoljenog grada na Dunavu, doselili isprva u Zagreb, da bi se potom skrasili u živopisnom Samoboru, gradiću koji nas je svojim idiličnim izgledom više podsjećao na rodni kraj, na grad moje mladosti, bezbrižnog djetinjstva i obiteljske sreće, zauvijek ukotvljen u mojoj duši, poput starog Panonskog broda čvrsto usidrenog u nekoj davno zaboravljenoj luci. Iako su godine boravka u novoj sredini ublažile mirise staroga kraja, ponekad bih se zakleo da osjećam miris zrelih dunja pomiješan s vilinskim dahom Dunava, i da kao nekada, dok sam znao satima stajati s djedom uz rijeku promatrajući njene čarobne vode, osjetim, ili bolje da kažem, više nekim svojim unutarnjim uhom začujem snažno udaranje valova davno nestalog mora, koji su mi donosili snažan miris riječnih vila o kojima mi je djed toliko puta pripovijedao.
- Riječna se vila pojavljuje iznenada, kada to najmanje očekuješ. Zato uvijek moraš biti na oprezu. Ugledaš njen lik u plitkoj riječnoj vodi i ona ti trenutno ispunjava sve tvoje želje. – govorio bi mi djed.
- Baš sve?
- Sve. I ne samo to. Vile, obično njih tri idu uvijek zajedno, vuku iz vretena nit ljudske sudbine, omataju ga oko kolovrata i presijecaju ga škarama kada za to dođe čas.
- Djede, a ima li ih i u Dunavu?
- Ima ih u svakoj rijeci, ali najviše vole brze ili moćne kao što je ova naša. Samo pazi – niti najjači se čovjek ne uspijeva othrvati kada ga vila pozove. – upozoravao me djed svojom pričom nebrojeno mnogo puta, šireći pritom svoje svijetle oči i gladeći dugačak posivjeli brk.
Djedu su vile prerezale nit za vrijeme jednog od nebrojenih bombardiranja grada i odvele ga svojim riječnim tokom daleko, u svoje mirno kraljevstvo mjesečine. Obitelj se raselila i skrasila u Samoboru, na točno suprotnom kraju države i ostavila veliku rijeku i ratne strahote daleko iza sebe.
Sada radim kao novinar i ponekad napišem kakvu priču kojom pokušam dočarati djelić atmosfere iz djetinjstva, iz rodnoga grada, više da bih sam sebi osnažio uspomene nego da bih udovoljio drugima, ili kakvoj želji za literarnom slavom, i tako se tokom ovih nekoliko godina sakupilo dovoljno pripovijedaka da ih se ukoriči u malenoj knjižici, koja će možda u kakvoj pokrajinskoj knjižnici igrom slučaja dopasti u ruke nekom malcu očiju blistavih od djetinjstva, koji će ju okružen ustalasanim žitnim prostranstvom pročitati i pojmiti svoju sreću života u tako divnom kraju, i možda ga odgovoriti od namjere kasnije selidbe u neki njemu dalji, i po njegovom, sasvim sigurno pogrešnom sudu, zanimljiviji i bogatiji kraj.
Već je pala studena zimska noć kada sam dovršio rukopis mog literarnog prvijenca i nakanio ga odnijeti uredniku nakladničke kuće u Zagrebu. Hodao sam ulicama Samobora sa svežnjem papira čvrsto stisnutim u vunenoj rukavici. Grad je bio prepun maskiranih ljudi koji su se drhtureći, pognuti zimom pokušavali probiti do glavnog gradskog trga, ne bi li prisustvovali spaljivanju Princa Fašnika, koje se danas trebalo odigrati u završnici karnevalske svečanosti koju su svi nestrpljivo očekivali. Bilo je izuzetno hladno i studeni je vjetar nosio papire pokraj šarene makete koje su radnici pokušavali sastaviti, ne bi li obnovili vjetrom porušene, tvrđavu i gradska vrata Slobodne Fašničke Republike. Dok je radnik u debelom crvenom džemperu pokušavao drugom zaposlenom momku koji je stajao na vrhu skele, dodati komad obrambene kule, vjetar mu je iščupao lagani stiropor iz ruke i uzvitlao ga niz ulicu.
Krenuo sam prema središnjem trgu ponesen šarenom gomilom harlekina, svemiraca, hodajućih perilica rublja, ljudi krafni i u crnu kožu utegnutih vražica s crvenim trozupcima u rukama, ne bi li vidio spaljivanje Princa. Gomila ljudi opkolila je čitav trg i zauzela sve prilazne ulice kojom su se pokušavali probiti prema trgu, kroz gomilu štandova sa svježim krafnama, bombonima, šarenim balonima napunjenim helijem u obliku dalmatinskih pasa ili spidermena i svježe ispečenim lepinjama koje su se još pušile od vrelog ulja iz kojeg su netom bile izvađene. Došavši na trg i probivši se kroz gužvu, zapljusne me glasna glazba što je dopirala iz zvučnika postavljenih na bini. Čitav je trg odzvanjao od rasplesanih tjelesa uronjenih u karnevalske svečanosti. Potom ugledam Princa Fašnika kako visi obješen na konopcu koji mu je stezao tanak vrat nemilosrdno prepušten raspomamljenoj gomili na volju, dok promatra tužno okupljeni puk. Rukopis sam nosio pod rukom i čvrsto ga branio od nasrtaja gomile koja mi se u gužvi trljala o njega.
Noć je lagano osvajala hladan zimski zrak. Na bini je sudec čitao optužnicu. Gomila mu je dobacivala: Spalite ga! Spalite! Pomislim na djeda koji je gorio zapaljen fosfornom bombom i na staru Vuteksovu kariranu deku kojom su mu pokušali ugasiti usplamtjela leđa, i ponovo u tom trenu osjetim stravu gladnih i izmučenih ljudi u bezizlaznom, kao omčom oko vrata pritegnutom, opkoljenom gradu.
Dok sam, oglušivši odjednom, gotovo obnevidio i zateturao prema štandu u obliku ogromne krafne za koji sam se pridržao rukom, priđe mi neka žena, bosonoga, odjevena u kostim načinjen od prozračne bijele tkanine, opasana pasom od trava i s cvjetnim vijencem na glavi. Obraza rumenih poput riječne vile, predivnoga lica prozbori mi glasom kojega u prvi tren nisam čuo. Vidjevši moj začuđeni pogled ona ponovi još jednom izrečeno i vidjeh kako pokazuje prstom na tlo iza mojih leđa, pokazujući nešto što mi je vjerojatno u gužvi ispalo. Okrenem se i podignem predmet s poda. Ugledam malenu krasno uvezanu knjižicu u svojim rukama. Podignem pogled da kažem djevojci da knjiga nije moja ali je više nisam vidio.
Učini mi se da sam je ugledao u gomili nedaleko ispred mene. Krenem za plavom kosom omotanom cvjetnim vijencem što je na trenutke nestajala u mnoštvu što nas je razdvajalo. Dođem na drveni mostić što je prelazio preko potoka koji je pod njim protjecao napola zaleđen. U tom trenutku započne vatromet, čaroban, bajni. Podignem pogled i ugledam mnoštvo rasprskavajućih svjetalaca što su se razastrla čitavim nebom. Kada sam ponovo pogledao u smjeru gdje sam zadnji puta ugledao vilinsku priliku nje više nije bilo. Podignem se na prste ne bi li mi pogled prodro preko gomile, ali je ne ugledam. Osvrnem se još jednom oko sebe ali bez uspjeha.
Razočarano se naslonim na drvenu ogradu mostića i pogledam u vodu. U tom mi se trenu učini da tik ispod vodene površine ugledam pramen plave kose kako leluja u ledenoj vodi. Nova raketa rasprsne se ljubičastim sjajem i oboji vodu u koju sam se zagledao. Pogledam malo bolje i u nevjerici ugledam djevojčin lik kako poleđuške lebdi pod vodenom površinom, a njeno mi se lice nasmiješi blagom, gotovo stidljivom kretnjom usana. Okrenem se oko sebe po praznom mostu ogledavajući se, tražeći pogledom nekog koga bih upitao vidi li isto što i ja. Vidjevši da se nitko ne nalazi blizu mene pogledam ponovo u vodu i ugledam tek potočnu travu kako leluja u hladnoj vodi obasjanoj tisućama raznobojnih nebeskih eksplozija.
Okrenem se na mostu i leđima se oslonim na ogradu. Pogledam knjižicu i u titravom svjetlu učini mi se da ugledam svoje ime, ispisano izblijedjelim zlatnim slovima na koricama. Otvorim korice i prelistam nekoliko stranica i vidim da se knjižica sastoji od mnoštva pripovjedaka čiji naslovi nalikuju onima u mojoj knjizi. Prelistam malo stranice i naslonjen u uglu neke zgrade pročitam prvu pripovijetku i strašno mi se svidi. Bila je baš poput one koju sam odavno želio napisati ali ju nikada nisam uspio uobličiti. Najednom me obuze osjećaj mira i vrate mi se svi mirisi djetinjstva koje sam odavno zaboravio.
Tada sam na trenutak razmislio i ponovo pogledam u potok. Učini mi se da ponovo ugledam lik vile kako leži u ledenom potoku na leđima, milovana dugim pramenovima plave kose koja joj se uvijala oko tijela i promatra me svojim očima spokojnim pogledom tek nekoliko centimetara ispod vode. Polagano raširi ruke i kao da me doziva nasmiješi se blaženim osmjehom od kojeg ustreptim od neobjašnjive miline i kao da ponovo osjetim miris zrelih dunja kako mi ispunja nosnice. Riječna vila o kojoj smo kao dječaci slušali na obalama Dunava, dok je djed nad otvorenom vatrom pekao šarana zabodenog na drvene rašlje. Zaglušna buka karnevala tutnji tik do mene.
Potom mi na um padne nova misao s kojom mi se učini da sam razumio vilinsku poruku. Krenem sa mostića prema vatri u kojoj je gorio Princ Fašnik. Proguram se kroz gomilu i priđem plamenu. Nasmiješivši se predajem svoj rukopis vatri koja plamti dižući se u zrak tisućama iskrica koje su se na nebu spajale s blještavim svjetlom vatrometa. Nakon toga odlazim kući s pronađenom knjižicom čvrsto stisnutom u ruci vjerujući da sam pronašao priče koje pripadaju meni i koje ću uskoro objaviti pod svojim imenom..
Slijedeće sam se jutro probudio s još svježim snom zaostalim na očnim kapcima. U snu je davno nestalo more počelo ponovo nadolaziti, i polagano je nadiralo plaveći žitno polje u kojem sam bosonog, zajedno s djedom stajao. Osjetio sam valove kako mi oplahuju noge i zazivao sam more da se požuri i ponovo uspostavi pradavni poredak stvari, koji će ujedno označiti ponovni početak, polaznu točku od koje će vrijeme nanovo krenuti, da bi se more nakon toga polako povuklo, ostavljajući iza sebe novi, neispisani list, na kojem će se potom početi ispisivati nova stranica povijesti.
S još svježim mirisom morskog povjetarca u nosnicama pogledam na stolić što se nalazio pored kreveta i ugledam sinoć pronađenu knjižicu. Uzimam je u ruke i polako otvaram stranice. Polako, bez nekog posebnog uzbuđenja uviđam da je puna praznih listova, na kojima je prethodnog dana odsjaj vatrometa stvorio iluziju slova na požutjelim stranama i da je sve što sam vidio i pročitao bila tek igra sjena koja mi je dočarala tekst i moje ime na koricama neugledne knjižice. Poput ruke riječne vile, koja je izbrisavši stranice napravila mjesta za ispisivanje novih. Poput života koji nam dočara odbljeske sreće, da bi se već sljedeće jutro sve vratilo na staro.
- - - -
AUTOBIOGRAFIJA
Ime: Marko Henč
Rođen sam u Zgb, 1969.g., diplomirao na Pravnom fakultetu i priče objavljivao u časopisima: "Plima", "Rival", "Vrijesak", "Večernji list", "Vijenac", "Student", "Studentski list", "Arkzin" i drugima te na III programu Hrvatskog radija.
Dobitnik sam prve nagrade MH za najbolju kratku priču za 1999.god., i ušao sam u uži izbor za nagradu AGM-a slijedeće
Objavio sam knjigu kratkih priča "R. Kuga & co." u izdanju Meandra, a u tisku mi je nova zbirka kratkih priča "Kuga, pa što?".
Priče su mi također uvrštene u zbornike: "Plimaši" i "Ekran priče 02".
