Almost Famous

slavko mihalić

Slavko Mihalić (Karlovac, 1928.) pjesnik. Debitirao je 1954. godine zbirkom pjesama Komorna muzika. Objavio je desetak zbirki. Po sudu kritike, jedan je od najboljih hrvatskih pjesnika 20. stoljeća. Pjesme su mu prevedene na 25 jezika.



TREBA VIŠE MISLITI NA OSAMLJENE LJUDE

Dobro je kada more šumi posve u blizini.

Dobro je kada se brodovi dotiču okrupnjalih bokova.

Kada daždi i vjetar leti s kosom raspletenom –

tad i saman čovjek nasmije se nečem.

Uopće, treba više misliti na osamljene ljude.

Ne zvati ih po imenu – oni su toga lišeni –

nego im pružati utjehu svojom bezobzirnom

radošću –

ostavljati ih na cesti, ali rasvjetljavati

prozore.


ONI NE ŽELE TEBE

Ti bi da prkosiš goničima? O, ja znam mnogo

bolju osvetu: dočekaj ih, predaj im se; neka te

bace u tamnicu.

Oni ne žele tebe, nego tvoje bježanje.


IDEM PUT SVOJ UNATRAG

Uzalud se trudite

Jedan sam od onih koji stoje izvan

kruga

Ni za kakvu pobunu

Dobre volje da prepustim mjesto

drugome

Tek pustite mi moje snove

Raskidanu paučinu koju nastojim da

obnovim

Samo su mi prsti odveć odebljali

Vidjeh kroz pukotine i neću biti

onaj stari

Ostala je, dakle, samo volja da se

vjeruje

Lomna građa za tvoju sliku, svijete

Idem put svoju unatrag

Samo ljubav bit će znak da bijah ja

Težak teret stvoru kukavnom

Al ponijet ću ga – nije daleko


SÂM, JER TAKVA JE POBJEDA

Ne više strah; osjećam kako mi izviruju vučji

zubi

Ne više staza, zaboga, nasred polja zazivlje me

grmlje

Da mi bljesnu oči, vrane razmahuju prijezirom

Ne više sjećanje, obzirno ljudsko podrijetlo

Ne kuće, ne pločnici, ne mitnice

Nezasitne grudi segnule za snijegom

I neću zalutati: vjetrovi kažu cilj

Moj je na drugoj strani

Osjećam kako se krasno kesi fenjer mojeg

vučjeg oka

Ne više vrijeme; moji dvostruki koraci brže

napreduju

Lovci, još noćas ću stići

Na livadu što je izjela izdajničke tragove

Dozivajući silnog sebe na nebesima

Sâm, jer takva je pobjeda


ONA I TI

U osvit dana ma koje svitanje

stali ste na svijetloj granici

presječeni, na bijelom oštrom rubu

dva prevarena putnika

a njene ruke o tvojem polomljenom pasu

a tvoje ruke o njenim ramenima

dvoje išibanih dvoje prognanih

nijedne riječi u njenim uskim ustima

u tvojoj krvi oluja tamnih zvukova

tada i ma kada vas dvoje ničijih

u vrtlogu opsjednuta bilja

ona i ti na obali neke pjane rijeke

ti i ona i bijesan urlik vjetrova

meci ptica i mali omamljeni oblaci

da je čaša vina mogla bi vam biti svadba

mogao bi biti sprovod da je jedna svijeća


PRIBLIŽAVANJE OLUJE

Pogledaj one oblake, Vera, zašto šutiš

Nisam, zaboga, životinja, ali evo kiše

Kako je naglo zahladnjelo

Daleko smo od grada

U redu, Vera, nikad neću zaboraviti što si mi

darovala

Mi smo sada jedno i čemu govoriti

Žuti oblaci obično donesu tuču

Sve je već nijemo, zrikavci i žito

Ako ti želiš, možemo i ostati

Bojim se za tebe, za mene je svejedno

Gromovi su opasni u poljima

A mi smo sada najviši (i tako prokleto sami)

Mnogi će ratar večeras kukati nad zrnjem rasutim

iz klasja

Ne bih mogao pristati da toliko ovisim o

mijenama

Ne plači, Vera, to su samo živci

I oni slute oluju

Kažem ti, život je u svemu mnogo jednostavniji

Evo i prvih kapi, sad će početi urnebes

Zakopčaj haljinu, gle se i cvijeće zatvara

Ne bih si oprostio da ti se nešto dogodi

Dakako, ovo će mjesto u mojem sjećanju ostati

sveto

Molim te brže koračaj i nemoj se osvrtati