Almost Famous

Zoran Pongrašić   

Spjovod za kujac

Do groblja se vozimo Grginom peglicom. Vozi naravno Grga. I cijelim putem sere o gumama.

On kaže: - Skroz su mi ćelave!

I kaže: - Jebote, vidi kako se zanosi u zavojima!

I kaže: - Samo bi nam još kiša falila, ako padne, najebali smo ko žuti!

Osim o gumama ne govori ni o čemu drugom. Ja cijelim putem šutim. Mogao bih, doduše, i ja ponešto reći o gumama (to je, uz spominjanje svjećica, promjene motornog ulja, količine prijeđenih kilometara i godine proizvodnje automobila, otprilike gornja razina mog poznavanja automobilske industrije), štoviše, kada su gume u pitanju, čini mi se da bih znao izgovoriti čak i nekoliko suvislih rečenica koristeći pri tome izraze koje sam negdje usput u životu pokupio, tipa: ćelave gume, zimske gume, ljetne gume, niskoprofilne gume. A znam i da se širina automobilskih guma izgovara u inčima, iako ne znam zašto. No, svejedno šutim. Tek povremeno pogledavam Grginu desnu šaku. Četveroprstu šaku. Dok je drži na volanu, izgleda normalno, kao i bilo koja druga šaka, ali kada mijenja brzine ne mogu a da ne primijetim taj palac koji nedostaje.

Kasnimo. U stvari, stižemo kada ceremonija, ako se to uopće naziva ceremonijom, već traje. U svakom slučaju, župnik već čita svoj govor, ljudi od kojih većinu nikada ranije nisam vidio već su tu (za razliku od Grge i mene odjeveni su uglavnom u crno i nešto manje u sivo), a Krešo, njegov brat, bratova žena (znam da je ona Kreši nešto, ali nisam siguran što točno. Šogorica?) i njihov otac već stoje pokraj kolica na kojima se nalazi urna. U urni je, pretpostavljam, Krešina pokojna stara.

Grga i ja zauzimamo mjesta pokraj Ivana koji prošapće: - Kasnite.

Nas dvojica šutimo. Znamo da nisu krive samo ćelave gume na Grginoj peglici. Jednostavno, prekasno smo krenuli. Jer me je Grga morao pola sata nagovarati da pođem s njim. I nije me uspio nagovoriti. Ali me je na kraju uspio na silu ubaciti u peglicu. Zato što je dvaput krupniji od mene. I zato što je obećao da će mi razvaliti nos ako samo pokušam izaći prije nego mi on to dopusti.

A iz iskustva znam da Grga u pravilu ispunjava dana obećanja.

Župnik čita svoj govor monotonim, bezosjećanim glasom (kao da drži referat o prošlogodišnjem urodu uljane repice na poljoprivrednim dobrima Ličko-senjske županije gluhonijemim studentima, koje još usput boli kurac i za faks i za studiranje, jer znaju da ih takve gluhonijeme ionako niko nikada nigdje neće htjeti zaposliti, pa im se zato živo jebe za sve), čita o pravilima transporta s ovoga na onaj svijet, o tome kako ćeš kartu za put u carstvo nebesko platiti tako što ćeš svoje vlastito tijelo lijepo ostaviti ovdje dolje na zemlji, zapravo ispod zemlje, a sa sobom ćeš ponijeti samo svoju dušu, jer tijelo je samo ljuštura kenj kenj kenj a duša je neuništiva kenj kenj kenj, a dok čita ljudi oko nas (od kojih, kao što sam već rekao, većinu nikada ranije nisam vidio) povremeno izgovaraju amen i još neke riječi koje uglavnom ne razumijem. Naime, nekim nesretnim slučajem, ja sam ateist, a zbog svoje vjerske neupućenosti na sprovodima jedva da se znam ponašati. Ne znam se moliti za pokoj pokojnikove duše, ne znam na kojim mjestima i koje riječi treba ponoviti nekon što ih izgovori svećenik, ne znam kamo bih sa svojim rukama. U stvari znam kamo bih, najradije bih ih zabio duboko u džepove jakne, ali znam da se takvo što u ovakvim prilikama ne radi. Toliko znam o sprovodima.

Svi ostali znaju, čini se, puno više.

Krešo, njegov brat, bratova žena (Krešina šogorica?) i njihov otac skrušeno stoje malo iza župnika, pognutih glava. Sa strana kolica na kojima se nalazi urna zakvačeni su vijenci. Uz to, hladno je, vlažno, sipi sitna kiša i sve je upravo onako kako treba kada je u pitanju sprovod. Ili barem kada je u pitanju moje zamišljanje nekog idealnog sprovoda, na primjer onog iz turističkog vodiča za vanzemaljce gdje na stranici toj i toj ispod upravo ovakve fotografije koju sada gledam piše nešto kao «Postupak Zemljana s njihovim mrtvima». A onda župnik, izgovarajući rečenicu «S nama više nema naše voljene sestre» iznenada ušuti.

Nastupa neugodna tišina. Ako se to što u tim trenucima nastupa može nazvati tišinom. U svakom slučaju, ljudi oko nas prestaju izgovarati amen i ostale riječi koje ne razumijem. Umjesto toga počinju kašljucati, pročišćavati grla, brisati nosove. Kao da ih je iznenada sve zajedno drmnula gripa.

- S nama više nema naše voljene sestre… - ponovi župnik. I na tome mjestu opet zastane. Pokuša još jednom: - Naše voljene sestre… - No, opet ništa. Onda sklapa oči i podiže glavu u zrak. - Naše sestre! – zavapi, pa ponovo otvori oči. Ali, ne ide. Zaboravio je ime Krešine pokojne stare i može se lijepo jebati, na velikom sivom displeju ne piše ništa, Bog mu tu neće biti ni od kakve pomoći. Svejedno, župnik još neko vrijeme stoji u tišini pogeda uprtog u nisku naoblaku, ali to je možda i zato što mu ništa pametnije u tom trenutku očigledne senilnosti ne pada na pamet, i tek kada i neki među ljudima koje nikada ranije nisam vidio počnu slijediti njegov primjer pogledavajući na isti način prema tamnim oblacima, on odmahne glavom kao da se ljuti, namrgođene face, kao da pizdi na Boga osobno, iako je vjerojatnije da pizdi na samoga sebe, pa duboko uzdahne, pa knjižicu iz koje je do tada čitao gurne pod pazuh, i počne prekapati po džepovima svoje svećeničke odore.

- Šta to radi? – šapne mi Grga u uho.

Što se vjerskih ceremonija tiče, neuk ja koliko i ja. Slegnem ramenima.

- Traži papirić – došapne nam Ivan.

Grga se nagne prema njemu.

- Kakav papirić? – pita.

Ivan je u osnovnoj tajno išao na vjeronauk. Poslije devedesete time se javno hvalio.

- S imenom – odgovori on.

Za razliku od Grge i mene, svi uokolo čini se da su odmah shvatili u čemu je štos, jer župniku počinju nešto diskretno došaptavati. No, on ih, valjda zanesen traženjem ceduljice, ne čuje. Sve nervoznije kopa po svojim džepovima i pri tome izgleda baš kao da se pita: Kako se je zvala? Kako se je zvala? Kako se je jebem joj milu mater da joj jebem zvala?!

A ja ne mogu a da ne primijetim kako ispod svećeničke odore čini se postoji milijun džepova.

Onda Ivan kaže: - Valjda će ga naći.

A Grga pita: - Koga to?

A Ivan kaže: - Papirić.

U tom trenutku netko ispusti tihi prdac.

Prdac je poput ratnog neprijatelja; što tiše dođe to veće sranje napravi. Pogledam oko sebe. Grgino je lice ozbiljno, možda i previše ozbiljno za Grgino lice, ali zašto uvijek sumnjamo u svoje bližnje? Je li i to u kršćanskom duhu? Bolje reći katoličkom, jer ipak je ovdje vođen rat među kršćanima, što sasvim sigurno nije u kršćanskom duhu. Odmah zatim pitam se je li i naš dolazak na ovaj sprovod; kada kažem naš mislim na Grgu i mene; u kršćanskom duhu?

Grga vidi da ga promatram. On šapne: - Kog smo kurca uopće došli? - Kao da mi čita misli.

- Zbog Kreše – odvratim, jer mi ništa bolje ne pada na pamet.

A Grga prosikće: - Krešo je pizda!

Stvarno mi čita misli.

- Onda zbog njegove stare – šapnem. – Ona ja bila u redu.

- Ali, ona je mrtva! – kaže Grga.

- Znam – složim se. – Zato i jesmo tu.

Grga blene u mene, ne vjeruje vlastitim ušima, skroz je poplavio i mogao bi svakog trena eksplodirati. A onda se u njegovoj glavi dogodi nekakav klik (to se ono sasvim dobro vidi), kao da mu je netko u mozgu pritisnuo drugi gumb ili okrenuo sklopku na suprotnu stranu, uprogramirao novi softver, zamijenio baterije, i on progovori, polako, važući svaku riječ (kao da su mu usta apotekarska vaga a slova fina zrnca najčistije koke iz samog srca Kolumbije) i stavljajući iza svake od njih upitnik veličine trokatnice s visokim prizemljem, što zvuči točno ovako: - Misliš? Da? Nas? Ona? Sada? Vidi?

Gledam prema kolicima s urnom. Pa u nebo. Oblačno je. Odozgora sipi kiša.

- Ne znam – kažem. – Stvarno ne znam.

- Evo ga! – šapne tada Ivan.

I stvarno. Župnik u svojoj ruci drži papirić. Zatim na njega baca jedan brzi pogled, a onda sav sretan gotovo veselo usklikne: - Gabrijela!

Odmah poslije toga papirić sprema natrag u neki od onih milijun (tajnih?) džepova ispod svoje svećeničke odore, ponovo rastvara onu svoju knjižicu i nastavlja ondje gdje je malo prije stao: - S nama više nema naše voljene sestre Gabrijele!

Nisam imao pojma da se Krešina pokojna stara zvala Gabrijela. Zasto ponovo pogledam prema urni koja stoji na kolicima, djelimično zaklonjena vijencima i buketima cvijeća, a zatim i prema Kreši, njegovom bratu, bartovoj ženi i njihovom ocu. Kao da se pokušavam uvjeriti da se u međuvremenu nisam nekakvom neobičnom greškom našao na krivom sprovodu.

Zatim se pokušavam prisjetiti imena Krešine stare; hoću reći, imena pod kojim sam je ja poznavao. Onog imena koje je nosila dok je prema meni pružala poslužavnik s kolačima. Imena kojim sam je oslovljavao kada bih dolazio kod Kreše; tada, dok sam još dolazio kod Kreše. Imena koje sam izgovarao dok sam je pozdravljao pri odlasku. Ili barem imena koje je nosila dok smo Krešo, Ivan i ja bili klinci, a ona blagajnica u dućanu (blagajnica koja je mogla svaki put kad je htjela otići na more, ali bila su to drugačija vremena. Bolja?), koja nas je redovno opskrbljivala besplatnim sladoledom u slomljenim kornetima. Trudim se svim silama, ali mi ne uspjeva, nemam pojma zašto, možda zato što je ona uvijek bila samo Krešina stara, i što joj je to bila jedina karakterna crta, a još je k tome njezina uloga u mom životu bila jedna od onih totalno sporednih (kao što su nam i svi ostali naši straci bili totalno sporedni, osim što su nam bili velik teret i grozna zajebancija), i sad što se njezinog imena tiče ne preostaje mi ništa drugo nego vjerovati tom župnikovom papiriću (kad već nemam neki svoj iz tih davnih vremena), iako njemu ovo možda nije jedini sprovod danas, možda je već imao neki ili će iza ovog imati, pa je napunio džepove papirićima s imenima današnjih mrtvaca, svih milijun džepova (dobro, ne baš svih jer teško da bi mogao obaviti toliko sprovoda u samo jednom danu, ali nekoliko svakako), pa je sada izvukao krivi papirić, ili dobar papirić ali za krivog mrtvaca, što zapravo dođe na isto.

Onda pogledam oko sebe i vidim da se niko ne buni, ni Krešo, ni njegov brat, ni bratova žena, ni njegov stari, pa zaključujem da župnik ipak nije fulao i da se je Krešina pokojna stara zaista zvala Gabrijela, sjećao se ja toga ili ne. A on spominjući našu voljenu sestru svaki put sve vedrije uzvikuje Gabrijela, valjda skroz sretan što je uspio izbjeći totalno sranje, i što je zapravo tako jeftino prošao, pa se veseli samome sebi kao čimpanza ogledalu, tako da ga nakon nekog vremena neki među ljudima koje nikada ranije nisam vidio počinju čudno pogledavati, kao koji mu je kurac, kao šta to kreten izvodi, kao jebote opet se nalio, a to su vjerojatno Krešini rođaci, ili možda neki zagriženiji vjernici, ne znam. Ja, kao ateist, ne nalazim ničega lošeg u nesputanoj radosti s kojom netko, bilo tko, izgovara neko ime pročitano s papirića.

Uz to, hladno je, sipi sitna kiša i opet je sve upravo kako treba.

Onaj retardirani kreten Beno je kasnije rekao: Spjovod za kujac!