Bankarstvo se odvijalo u jednom ili drugom obliku kroz povijest, kao izdavanje valuta i kao zaliha bogatstva. Čak i prije nego se pojavila valuta, počevši s prvim kovanim kovanicama, a zatim dodajući novčanice, papirnu valutu, banke su uvijek bile tu da upravljaju akumulacijom imovine.
Na primjer, da bi se upravljalo carstvom bio je potreban neki oblik bankarstva kako bi se upravljalo trgovinom i kako bi se protok roba i usluga kretao unutar carstva i drugih carstava.
Pojava valuta učinila je ovu razmjenu vrijednosti mnogo lakšom i učinkovitijom, moglo se jednostavno trgovati stvarima poput kovanica ili zlata za drugu robu. Nema valute bez bankarstva, čak i samo njegovo izdavanje zahtijeva upravljanje od strane nekih banaka.
Tako su najranije inkarnacije banaka bile središnje banke kojima su upravljale vlade kako bi pomogle upravljati svojim gospodarstvima usprkos tome što većina ljudi razmišlja o bankama podrazumijevajući banke u maloprodaji - mjesta na kojima deponiraju i posuđuju novac. Središnje banke su na vrhu bankarske hijerarhije i osiguravaju upravljanje i nadzor cjelokupnog gospodarstva, tako da jedinične banke mogu djelovati učinkovito i napredovati.
Razvojem bankarstva pojavila se potreba da one na maloprodajnoj razini opslužuju stanovništvo. Kako su ljudi nagomilavali bogatstvo u obliku valute, taj novac je morao biti negdje pohranjen, a njihov dom zapravo nije bio idealno mjesto za to, pogotovo ako je netko skupio značajan iznos.
U davna vremena obično su hramovi vršili tu funkciju, a osim što su čuvali novac za druge i pružali sigurnost štedišama postoje dokazi koji upućuju na da su ti hramovi također i posuđivali novac, premda je njihova primarna funkcija bila skladištenje imovine. Bili su to prvi koraci u prvom sustavu bankarskog poslovanja sa stanovništvom iz kojeg su se razvile banke kakve danas poznajemo.
Većinu novčanih zajmova u to vrijeme obavljali su pojedinci tzv. novčani zajmodavci, što je bilo slično onome što danas zovemo kreditima,.
Rimljani su prva kultura koja je institucionalizirala bankarstvo preuzimajući ga od hramova uspostavom formalnih banaka podržanih punom snagom zakona. Zakon je uvijek bio na strani bankara od ranih dana kvalifikacijom neplacanja dugova kao zlocinom, baš kao i dugovanjima koja su se prenosila potomcima, ponekad i nekoliko generacija.
Segmentaciju i danas vidimo, oni s višim prihodima i većim ugledom imaju pristup vrhunskim bankarskim uslugama, dok oni s manjim sredstvima i ugledom prelaze u poslovanje s financijskim institucijama s manje prijateljskim uvjetima.
Uvjeti pozajmljivanja novca uvijek su se odnosili na rizik, a što je više rizika uključeno ili se percipira, manje su povoljni uvjeti, uključujući i veće kamatne stope kako bi se nadoknadile veće stope neplaćanja.
Iako je organizirano bankarstvo koje su razvili Rimljani palo zajedno sa svojim carstvom ideja je opstala, osobito ona u kojoj se moć prava iskorištavala za zaštitu bankovnih institucija. Banke su mogle zapljeniti zemljište zbog neplaćanja dugova, a iako to vjerovnici nisu uvijek smatrali dobrom stvari, ova i druge ovlasti bile su temeljne za omogućavanje bankama kao institucijama da postanu sigurne i profitabilne, dva nužna uvjeta za učinkovit bankarski sustav.
Ne postoji niti jedna druga djelatnost čiji bi se krah mogao usporediti s potencijalnim bankarskim neuspjehom, tako da i danas ljudi brinu o tome u vrlo reguliranom bankarskom okruženju. Pravila pomažu, ali još je važnija sposobnost banke da očuva svoju imovinu na razuman način, gdje se potencijalni gubici održavaju na prihvatljivoj razini, što banci dopušta da u najmanju ruku ostane solventna.
Malo je briga za obveze banke, ali imovina banke su njihove obveze, a kada imamo imovinu koju držimo na depozitu u banci, pozajmljujemo im novac i želimo naplatiti taj dug, baš kao što i banka želi prikupiti dugove prema sebi. Dakle, u zaštiti sposobnosti banke da naplati svoje dugove, mi smo zaštićeni u naplati njihovih dugova nama, i to je razlog zašto je davanje pravne moći bankama toliko potrebno.
