(iz fejs posta Romana Bolkovića)
...
Očito, u Hrvatskoj je ova optika dugovječna, no bez obzira na povijesne mijene razlog joj je jedinstven: pretpostavljeni raskol društva na ekstreme vapi za zlatnom sredinom građanske neutralnosti. Hoće se reći: i tridesetih i danas između ljevice i desnice, u masivnom sukobu crvenih i crnih, zagubio se građanin: protagonist liberalne demokracije.
Uostalom, možda je građanstvo kao građanstvo anakronizam? U jednoj diskusiji čuo sam i ovakav stav:
“Ono kao subjekt – politički, kulturni, moralni – ne postoji po sebi, kako ne u Hrvatskoj, tako ne ni drugdje. Kad je pak riječ o praznom mjestu građanstva, dakle upotrebljavamo taj pojam kao normativnu kategoriju. - subjekt prosvjećenosti, kantovskog punoljetstva, autonomije, moralnosti, kulturne i svake druge kritike, itd. Ukratko, hrvatsko građanstvo definirano je jedino njegovim aktualnim odsustvom, ili bolje, realno postojeće građanstvo u Hrvatskoj samo je efekt njegova stvarnog odsustva. No danas nas građanstvo više ne mora zanimati ni kao normativna kategorija, jer procesi raspada ne samo institucija nacionalne države, nego i samoga društva, tako su daleko otišli, da se samo zamišljanje takvog jednog subjekta kao središta društva čini iluzornim. Građanstvo nema normativnu moć, ono nema ni jasan horizont utjecaja niti tzv. ekonomsku bazu, u smislu klasičnih kategorija. Građanstvo je kategorija industrijskog modernizma, jedan od njegovih glavnih kulturnih i socijalnih institucija. Ali industrijski modernizam je propao. Nema više klasične industrijske radničke klase na nekom teritoriju, pa nema ni njezinog pratećeg elementa, građanske klase.”
