Filozofsko istraživanje vrlina započinje sa Sokratom, koji je iznio dvije prijeporne tvrdnje o vrlinama, koje su obilježile kasnije rasprave. Prvo, vrlinu je poistovjetio sa znanjem o onome što je dobro i loše, što je krajnje intelektualističko shvaćanje vrline. Drugo, zastupao je nauk o jedinstvu vrlina, tj. tvrdio je da su pojedine vrline samo različiti oblici znanja, iz čega proizlazi da posjedovanje jedne vrline za sobom povlači posjedovanje svih ostalih. Dok su stoici prihvatili te Sokratove tvrdnje, Platon i Aristotel uveli su važne modifikacije sokratovskoga stava. Platon je razlikovao četiri osnovne (tzv. kardinalne) vrline – hrabrost, mudrost, umjerenost (ili neku vrstu samokontrole) i pravednost – a za najvažniju među njima, pravednost, tvrdio da se nalazi u određenoj vrsti psihičkog sklada među trima dijelovima duše (razumskim, srčanim i požudnim). Aristotel je vrlinu odredio kao dispoziciju koja upravlja čovjekovim djelovanjem i koja teži sredini, odn. najboljemu dostupnom odnosu što ga čovjek može zauzeti prema emocijama koje prate njegove postupke. Zagovarao je, kao i Platon, eudajmonističko shvaćanje vrline po kojem su vrline i finalno dobro (za njima težimo radi njih samih) i instrumentalno dobro (za njima težimo radi sreće, tj. zato što je život u skladu s vrlinama sretan život). Uveo je i važnu razliku između vrlina karaktera (hrabrost, pravednost, umjerenost, velikodušnost, darežljivost itd.) i intelektualnih vrlina (umijeće, znanje, razboritost itd.), a posjedovanje jedne intelektualne vrline – razboritosti (φρόνησις, phrónēsis) – smatrao je ključnim za stjecanje vrlina karaktera.
