Almost Famous

ARS POETICA

Uzimajući u naručje cijeli taj imperij
pocrnjele kovanice koje zveckaju u rukama
ptice u plamenim krletkama, hobotnice
cijele legije spaljenih životinja
nemam nade. Pritišće me kruna
i vidim gradove položene nauznak.

Knjige i Zodijak šute. Prazne kule.
Oblaci raspoređeni poput jata ptica.
Čak ni iz cikade kaotičnih skokova
čak ni iz žilica na lišću jedića
ne može se čitati (karte nekad tako mudre).
Trunu role mramornih Ilijada,
ne dajući svjetlo.

Parnas izravnat pod Trgom Republike.
Tu imam dalekozor. Lijepa gravura.
Kroz njega gledam, vrebam oštricu,
što ispod cerade, iščekujući, bljeska.






VARŠAVA


Ovdje su stanovali. Ovdje su okretali stranice
nota tang za četiri ruke i slušali kronike

na radiju u furniru od zlatnog drveta.
Iz sobe u salon zraka prolazi

gospođa Hela ili Pola u eteričnoj haljini,
negdje bivša Felicija crpi izravno iz bivšeg izvora,

a mrtvo dijete recitira mrtva imena,
osluškujući šuštanje bluze od ektoplazme.

Ovdje, malo lijevo od grana lipe,
nasred dvosmjerne, šumeće ulice

bio je kredenac, u njemu žličice. A malo dalje ostava,
u kojoj se, na sigurnom, u kutiji, ostavljalo jaja

glatka i točkasta. Potom je bio život,
nije bilo trećih katova i bili su podrumi,

a upravo ovdje, gdje me pokušavaš poljubiti krišom
geler je pogodio trogodišnju djevojčicu,

a upravo ovdje gdje me pokušavaš ljubiti kriomice,
geler je pogodio njezinu pogrbljenu majku.







SREĆA

za P. T.

Sljedećeg tjedna ti je rođendan
sljedeće te godine
sigurno više neće biti.

M. Roberts, Lacrymae rerum



Biti ta ružna Engleskinja – mršava, postarana,
ne osobito dobra pjesnikinja; stanovati u ljetnikovcu
s muškarcem koji se hladi (srce ili rak bubrega -
uzroci nevažni). Donositi mu stepenicama
(uskim, vlažnim stepenicama) poslužavnik s doručkom
i sebe. Pisati: Sljedećeg tjedna – zujanje muhe -
- ti je rođendan – opet – sljedeće te godine – vrišti od
boli - sigurno više neće biti. Ići k njemu. Maziti ga.
Ležati s njim u kadi, plačući. Promatrati, teatralno
ali ipak istinski, drveće kroz prozor.
Iza sebe imati te godine, ta pisma, te ljubavnice,
znati broj ovratnika, cipela, opseg glave.
Ne znati se okrenuti za drugim muškarcem.
Koristiti one izraze, nježna imena.
I praviti se da uopće nije lošiji u krevetu,
sjećajući se toliko mjesta, puta, načina:
u mreži za ležanje, u soku od jagoda, u vlaku koji juri
iz Venecije u Nicu, na radnom stolu izdavača,
u pokrajnjoj sali u muzeju. Primati posjete
prijatelja i liječnika. Mutiti šato.
Ne moći se dalje pretvarati i pretvarati se i dalje.

Ali iznad svega znati da sve što je bilo
nije moglo, nije trebalo biti drugačije, s drugim,
na drugom mjestu, u drugo vrijeme – upravo to je sreća.

Vidio si cjelinu. Sad odlaziš, polako
kidajući lišće s grana. Netko zaklanja ogledalo,
netko zvoni, netko razgovara. Poslužavnik. Kada. Krevet.


Varšava, 7. III. 2004




Sl. 370

Grba uslijed tuberkuloze kralježnice

Mirno, tako mirno, nepomično sjedi
nježan, stisnut, u donjem lijevom uglu
velike sive ploče s „Bolestima kostiju”,
pokraj "Tuberkuloze udova s dvjema sekvestracijama",
"Iskrivljenje kralježnice zbog truljenja kralješka"
i "Elefantijaza".
Preciznost slikara
(a prije toga fotografa) sačuvala je sve,
najsitnije detalje: tapetarske čavliće,
pliš i sjaj laka na oblim nožicama
taburea, oblik uha, kratko ošišanu kosu,
a prije svega konturu i ispupčenost grbe,
savršenost invalidnosti, stadij deformacije.

Grba i tuga isti su u Grazu, Berlinu
Drohobyczu, Kijevu i Beču, zato ne znam
gdje je tako sjedio, promrzao, u ateljeu kojeg
grada su ga skinuli za tu fotografiju,
nalažući mu da gleda pravo u malu točku na prozorskom štoku
.
Intenzitet života, brzi, prodorni potok,
koji, ožujskom strujom ojačan, s brjegova grabi
šljunak, grude zemlje, rašljaste vrbe
i nosi ih, uskovitlan, do mora, do mora -
- potekao je drugim putem, posve drugim putem
i oduzet mu je. Vidi se to tako jasno
ne po užasnoj grbi i tananosti koljena,
nego po lijevoj, niz tijelo slobodno opuštenoj
ruci, usamljenom dlanu u lomu svjetla između
nogu taburea: krhkoj bespomoćnosti,
naslikanoj brzo, jer je posve suvišna.
Iz nje, rastvorene, ispada sav budući život
tog dvanaestogodišnjaka: smrt u ubožnici, starost
u prosjačenju pokraj crkve u Beču ili Berlinu,
duge godine bez žena, bez novaca, s krevetom
dovoljno uskim, s neprekidnim bolom
u različitim varijantama, mladost po bolnicama
i prigušeno svjetlo tog prijepodneva,
kad ustaje s taburea i iza paravana
navlači košulju, hlače i kaputić, zahvaljuje
gospodinu fotografu, gospodinu liječniku
i klanja se ljubazno i tiho izlazi.


Varšava, 28. VI. 2004.





Oštrica trenutka

Pogledaj, upravo je tuda prošla oštrica trenutka –
mrlje osušene sepije svjedoče o njezinom prolasku;
sdesna natopljene livade i krovovi gospodarstva
iznad obilja sive, neprozirne vode,
slijeva oni: zavežljajčić, kaputić, tava,
slojevi vlažnih suknji i isprane brade

ispod rubova kačketa. Spasilački čamci
doći će ili neće doći iz Brześća ili Kamieńa.
Vodostaj bez promjena. Zastoj. Oštrica trenutka
reže ono što je suvišno: sav ostatak svijeta
s poplavom, nekakve krizne stožere
u frakovima, s brkovima, s bljeskom slušalica na površini

širokih, mahagonijskih stolova. Ono što je pljosnato
ostalo je na ravnini, na sjajnoj površini
reza: do nas dopiru te, ne neke druge, reckice
kiše, bez trenutka prije i trenutka poslije, i velika
voda i strah (strašilo) i skrivene uzice
na kojima u pustoši visi mala, crna Leica.


Varšava, 7. – 13. IV. 2005.

Otapanje

Za P. T.

Sve je toplije. Vidi se više neba nego inače,
gore onoliko koliko i obično, dolje bonusi:
ogromni nizovi tekućih, plavičastih zrcala.
Uokolo, oslobođena od leda, traje rastrgana
sad pjenasta, sad blatna, anarhija bljuzgavice:
vrhovi drveća iznad vode, migracije glodavaca,
zbrkana trka oblaka. U šumama ostaci snijega
bjelasaju se kao otpaci od prerade godišnjih doba.

Samo most i rijeka stvaraju zapreku tom
kaosu: postoji sjever i jug, odljev,
struja, akvatorij, put. Cesta, koja se proteže,
i gradovi, koje povezuje, i ljudi u gradovima.

To da smo zajedno, to je dio poretka.
poput rasporeda drveća na obroncima, regularnosti ulica,
smjerovi, kvadrati, plima i oseka, moj kruti ovratnik,
tvoje pripijene veste, moj lijevi, tvoj
desni jastuk. Veza: to, što zajedno drži
dva atoma vodika, jedan atom kisika.


Vlak Gdanjsk – Varšava, 30. III. 2005.





Big splash

Filmić od 14 sekundi na Wikipediji
prikazuje sudar zelene loptice
s plavom: pogledaj, tako je nastao Mjesec. Nema gore
vijesti za blijede pjesnike. Dakle složenica
„proto-Zemlja” ima neko značenje? Na Zemlji
je netko, tko je koristi kao riječ „konac”,

„kombinezon”, „lavor”, imajući na umu – upravo:
geometrijsko tijelo? planet? koncept? Materijal za nešto?
Čitaj dalje. Strašno je: kometi i kiša
meteorita, hladnoće, Zemlja ledena kugla,
ispadat će iz orbite, progutat će je zvijezda,
i entropija: Endlösung najvišega reda.

Nema puno nade u tihom oceanu
metana na udaljenom mjesecu Saturna,
u ledu na Europi, u Cher. Svemir je lijes
za sve oblike života i cijeli neživot.
Čak je i taj stol sitan, krhak je na njemu tanjur,
i pokraj malih šalica pribor jednako mali:

sve to, od antene pa sve do fundamenata,
složit će se i zatvoriti bez svjedočanstva oblika
pod galaktičkom burom i naporom kvarkova,
Promisli: to što je zemlja, i rijeka i grad
zarast će u nezemaljsko inje, zvjezdanu prašinu
i elementarne čestice kao u korov.

Slušaj. To nam govori: niste sami
s pokušajem da budete vjerni osuđenim na propast,
s vašim malim teretom nesavršene materije.
s vašom krhkošću veza i nemoćnom kožom.
Pobijedit će sve: škare, papir i kamen.
Nešto pokreće zvijezde – ali to nije nježnost.


Varšava, 1.- 3. II 2006




Trešnje

Skidanje štapovima trešanja „španjolki”
(žutih, narančastih, bijelih, ružičastih)
i grane koje slomljene padaju odozgo,
s lišćem i plodovima. Njihovo sakupljanje s trave.
Lišće veliko, kožasto. Opet. Ciljanje.
I trešnje, raspuknute od obilja soka,
Koje su iskljucali čvorci. I dugi tok godine
prije nego što ponovno dozriju i ponovno bude moguće
ujutro izlaziti iz kuće (tiho, u prizemlju
netko već dugo umire) i pretrčavati uski
prolaz između lijeha, i kao mala životinja
loviti trešnje. Kao mačka. Kao oprezna
nutrija-vegetarijanka.
Ništa od toga ne da se
spasiti. Usprkos brojnim naporima, usprkos
pokušajima običnim, općim, čak i kostimiranim.
Usprkos projekciji slajdova, polijevanju hladnom
vodom, galvanizacijski izrezanog drveta
i disanja usta-pustoš. Taj je film
uvijek magličast, mutan. Neki ružni lišaj,
vrijeme, upleo se i ne pušta. Stablo, sunce, štapovi
koji padaju kroz slojeve lišća kao projekt su,
kao tehnički crtež sreće (naslov: Sretno
djetinjstvo. Broj serije: C4A8),
koja se nikamo ne miče. Gotovo ničija.


Katowice, 27. VIII. 2007




www.gaydar.pl
I.

Nakon tri godine uspješne ljubavi logirati se
ovdje – kakva sramota. Za jedne: frajer
u svadbenom odijelu (Armani, Gucci, Kielman, Patek),
s novčanikom punim sreće, koji dolazi na žalovanje
kod bijednika; za druge – neka rugoba (čistač,
akvizitor, poštar), koji je greškom

stao na prag i s izrazom dosade na licu promatra
zajefajne orgije. Dakle stojim i promatram
i jedne i druge: one s prigušenim plačem
i razmazanom maskarom, sad i zauvijek,
i one, koji dođu, prelete, odu
natrag (snijeg, ruksak, na ruksaku morski pas).


II.

Parada tijela. Kao i svugdje. Dlakavi trbusi,
i mišićava leđa nakon solarija. Mizerne
slike gimnazijalaca. Student antialkoholičar.
Kolo iz Lidzbarka čeka svoga princa.
Njušit ću tvoje soxe – fotka, na njoj debeli
plavušan s naočalama. I svi na raspolaganju.

A ispod svega teče kao podzemna rijeka
sekvenca unutrašnjosti: zavjese od tvorničke čipke,
navlake na foteljama, uzorci na tapetama,
desno od erekcije plakat s Annie Lennox,
lijevo – zlatni pehar za osvajanje mjesta.
Volim: standardni seks, poslušnost, piss, agresiju.

A rijeka teče dublje i rastvara tlo,
prodire kroz profile i pravila igre,
i žubori da postoje ljudi, njihove kuće i psi
i da ništa ne proizlazi iz toga što postoji trbuh,
zavjesa, chat, email. Jer je ispod svega
ljubav, najdublja rijeka, i teče bez riječi.


Varšava, 13. VII. 2006.



Prevela Đurđica Čilić Škeljo