janko polić kamov
Janko Polić Kamov je hrvatski pjesnik, novelist, romanopisac i dramatičar. Rođen je u Rijeci 1886. godine. Iz gimnazije je izbačen zbog neposluha, od 1902. godine živio je u Zagrebu, ali je puno putovao, po Hrvatskoj i inozemstvu. Zarađivao je za život kao novinar, prodavač šivaćih mašina Singer, kao šaptač u glumačkim družinama... Iako je svoja književna djela stvarao u osvit eklektičnog razdoblja hrvatske moderne, njegova je autorska poetika odudarala od svih dominantnih i uvriježenih estetičkih struja. Smatralo ga se „prokletim pjesnikom“, a objavljivanje njegovih djela nerijetko je bilo praćeno skandalima i zabranama. Umro je u svojoj dvadeset i šestoj godini u Barceloni, prije točno stotinu godina.
Dan mrtvih
Hodočastio sam, mrtvi, k vama i gle, nije turobna duša moja;
misao moja nije očaj - o nije okrutna vasiona.
Pjevao bih psalme i tužio ljude;
optužba bi moja bila tužba prirode, a krivci bi bili ljudi;
plahi ko molitva, iznakaženi ko Hrist, sveti ko zduha crkvena.
Nabožan je strah njihov i bezglav ko stado ovaca;
on je ko mahnitost gladnih i prepast robova;
strah je njihov zločin i zlodjelo je dijete njihovo.
Vlažna zemljo, traci te sunca ljube i kapi te nebeske miluju:
ženo mliječnih sisa i tajni ljubavnih;
ženo plamenih stihova i ljubo nebeskog vjerenika.
Divna su djeca tvoja i zeleno je ime njihovo;
vesela su djeca tvoja i ptice su strune njihove;
mirisna su djeca tvoja i lahor je pjesma njihova;
sva si ko seljanka i nema gradskih boja na tebi;
puno je tijelo tvoje i ljubav mu je smisao;
duša ti je ko tijelo:
sva si skladna, sva si lijepa ko vječna istina.
I srnuo je čovjek:
tijelo je tvoje izbito i psovka je blagoslov tvoj;
sifilis kosti i gnjilež pluća hrana je tvoja;
mrtvo je udo ljubav tvoja i krst je zelen tvoja;
raspad su žice tvoje i tuga je akord tvoj -
zvonjava su suze - o mrtav je vjerenik tvoj i djeca su tvoja crvi.
Stovarište otpadaka i truleži, zločin je čovječji velik;
nijema je optužba tvoja, išibana puti;
grka je osuda tvoja, silovana djevice;
tragika je tvoja porazna ko smrt i bol ti nema mjere.
Pero je moje truba:
crna su djela vaša, o mrtvi;
crna ko ljubav Sokrata i odurna ko tijelo asketa;
ogromna su zlodjela vaša i nema im oprosta;
nema im oprosta i kocka je vaša pala;
mrtve su duše vaše - mrtav je uskrs!
Pero je moje truba i vasiona je jeka njegova;
smiješi se vječnost - zemlja nije umrla;
lome se krstovi i vrijeme ruši grobnice -
obijesna je pjesma moja: da žive živi!
Preludij
Silovat ću te, bijela hartijo, nevina hartijo;
ogromna je strast moja i jedva ćeš je podnijeti;
izmičeš se bijesu mojem i blijeda si od prepasti;
cjelov na bljedoću tvoju – moji su cjelovi crni.
Nema zakona vrhu tebe i umrli su zakoni za me;
bježim ih i bijeg je moj strelovit;
onud sam prošao, gdje plaze pognute šije,
gdje pseta slave orgije i lizanje je njihov blud.
Izmičeš se, plašna košutko, i dršćeš ko prvi stid;
zamamna je nevinost i ludilo je njezina jeka;
mahnit sam, o hartijo, i srdžba mi plamsa u oku.
Pobožan je narod i uvinuti su u njega repovi;
nema iskrenosti u očima i vucaranje je njegov hod;
njuškanje je posao njegov i bogata mu je plaća;
nema ni mjesta među njima i kažnjiva je moja riječ;
gutam misli i zagušit će me stid.
Stani, ljubavi moja, poslušaj bol moju;
ti primaš ljudsku riječ i magare još nije razumjelo čovjeka;
volovi vuku plug i ropstvo im donaša sijeno;
konjče nosi boljara i sjajna je dlaka njegova;
bogato se pita krmak i tečno je meso njegovo:
vitki su zakoni i oštri i krcate su staje zobi.
Ne izmiči se, poljubljena djevojko, nema žene za mene;
ne daju se one za nervozne cjelove i napetu put;
o nema zlata u mene, ni diploma nema bez njega.
Ljubim te, hartijo, i topla je ljubav moja;
topla ko moja krv i mahnita ko srdžba moja.
Podaj mi se zauvijek – crni su cjelovi moji;
crni su cjelovi moji, a rumena je u njima krv.
Pjesma nad pjesmama
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
potamnjela je put tvoja i oči su tvoje crne;
noge su ti išarane i masna je kosa tvoja;
sva si crna, sva si divlja, o crna ljubavi moja.
Ljubim krik iz očiju tvojih i ljubim krik iz grudiju tvojih;
u njemu je ljubav naša i u boli se ljubi žena i bol rađa djecu,
o gola ljubavi moja.
Velika si u slobodi i veća je ljubav naša,
naša je ljubav tamna ko šuma i krvava ko božanstvo;
žena je moja prva od žena: crna ko noć, tajanstvena ko oblak,
divlja ko cjelov moj i prevratna ko stihovi moji.
Naša će ljubav biti kaos: mutna i izmiješana i ljudi joj ne nađoše dolične riječi;
mi ćemo se cjelivati goli i topli i štipaj će biti krvava pjesma naša,
čupat ću ti kose, a ti ćeš tiskati oči svoje u dušu moju i bijes će biti prokleta pjesma naša;
svijat ćemo se ko zmija i plaziti ko ideal – i tragika će biti očajna pjesma naša;
zatravit će nas ljubav naša – šibat će nas strahotom i bol će biti grozna pjesma naša;
šuma će biti hram naš i trava postelja naša – kaos božanstvo naše,
a duše naša žrtva.
Iz kaosa će se izviti dijete, naše dijete – o nezakonska ženo moja i nezakonska ljubavi moja;
i njegovo će ime biti: nezakonsko dijete;
i gacati će svijetom gladno ko strast naša, prokleto ko pjesma naša
i krvavo ko ljubav naša;
i lomit će se kletva na nj i neće imati među ljudima mjesta;
proklinjat će i oca i majku i ljubav njihovu, a psovku će dizati od ljudi do boga;
čemer će i groza drhtati kuda prođe noga njegova i neće imati mrve suhoga kruha;
hvatat će ga i vezati, i zločin će biti hrana njegova.
Mrtav je svijet, ljubavi moja, i crno je u dosadi njegovoj;
mrtav je narod, ljubavi moja, i sanljiva je pjesma njegova;
suluda je šutnja, ljubavi moja, a šutnja je govor njihov;
gle, pospani su i zijev im je glazba dana;
njihova je duša prazna ko smijeh bludnica, a smijeh beživotan ko slovo zakona;
zakoni su njihovi ko bog njihov – o nema srca božanstvo njihovo;
jednolična je žrtva njihova ko dim cigara i miris njezin ko miris strvine;
nema zvijezda na nebištu njihovom i oblaci su drugi;
njihovo je sunce blijedo ko mrtvačka svijeća i zidovi su šuma njihova;
pusto je, crno, ljubavi moja, i dani su im jednaki ko misli;
nema nemira u njihovome oku i njihovo je oko ko oko krmače;
nema bune u kretnjama njihovim i njihove su kretnje ko kretnje volova;
nema krvi u tijelu njihovom i prazna je duša njihova ko bog.
Tamo ćemo baciti dijete naše, o crna ljubavi moja;
onuda će gacati noge njegove i bljeskati psovka njegova;
tamo će drhtati plamen duše njegove: misao prevrata, kretnja bune i dah srdžbe;
on će biti onaj koji će buditi zaspale i uskrisivati mrtve;
i okovi će biti vjerenica njegova.
Nezakonsko dijete naše, o nezakonska majko njegova –
bezimeno ko zločin i osamljeno ko glad!
I klicat ćemo glasom cjelova naših i punoćom krvi naše:
O bezimeni, naše si dijete!
I naš će klik biti klik zanosa i drskosti: ogroman ko vječnost,
strastven ko štipaji i zamaman ko žena u mraku šumskome.
Pođimo, Ciganko moja, crna ljubavi moja;
ljubit ćemo se u kaosu, a iz kaosa će nicati dijete,
dijete krvi naše, dijete duša naših, dijete života našega.
Pođimo, Ciganko moja, gola ljubavi moja;
i rodit ćemo dijete, bezimeno dijete;
i nadjest ćemo mu ime, najljepše ime od lijepih:
Prevrat će biti ime njegovo, o nezakonska ljubavi naša!
Ledeni blud
Tu ćemo umrijeti Kitty, i nemoćne su noge moje;
nema izlaza iz ledene šume i nema putova u tmini;
sve je pokrito i nestalo tragova naših;
klonula mi ruka i mraz je pao na misao moju;
propast ćemo, Kitty – pohotne su ralje smrti.
Sjećaš se ljeta i pjesama mojih?
papir će da priča potomcima grijehe moje i ime će moje biti kletva;
plakat će tebe i suza će biti Kitty;
oskvrnuli te stihovi moji i pršteći si blud u knjizi mojoj.
Prepale se oči tvoje i sledila se sapa tvoja;
sijeda si od studeni i usne su tvoje razderane;
dršće ti duša i groza je melodija njezina;
mrtva je atmosfera i pjesma je oblijeće tvoja;
kratak je njezin vijek i vraća se k nama ko snijeg.
Čuješ li riječi moje, zabludjela plahosti?
one su bezglasni blud i ledeno srću k tebi;
ruke te moje bujme – oh, daj mi šapat krvi.
Gle, pomrčalo sunce i bljednuli mu traci;
sami smo u strahoti zimnih usta i crni se ždrijelo sablasti;
zove nas i pohotan je njezin pijev;
mahniti su zubi njezini i samljet će kosti naše.
Daj mi šapat krvi – u krvi je život naš;
jača je ona od bjesova i oduprijet će se samrtnoj navali;
o duni i skoknimo i tisnimo se jedno u drugo;
pospana je krv naša – u bdijenju je spas naš.
Gle, pao led i zamire boštvo naše;
nema sjaja majka moja i mrtve su usne njezine;
nema mlijeka sa sisa njezinih i pomrijet će djeca njena;
ledena je groza i mraz plazi vrhu nas;
sledile se riječi moje i olovne se ruše na nas.
Gdje ti je krv, ljubavi moja?
nokat će je moj tražiti i zub će biti ispitivalac,
oni će biti ko oči gladi i glas potopa.
Gluha si za riječi moje i nijema je strast tvoja;
gdje ti je krv, ženo pjesama mojih i sanja mojih?
Zamireš, dušo, i nema zvonca kod pogreba tvoga;
sledila se krv tvoja i polomljene su kosti tvoje;
nema toplote dah moj i mrtav je cjelov.
Spremna su jestiva, sablasti, želim ti dobar tek,
jedan je tanjir, Kitty, i tjelesa su naša jestivo;
vjenčani smo, ženo – u crijevlju nas čeka pir;
ženidba je naša skora i krevet je prostrt naš;
prostrt je krevet naš – i čavlima pribiše daske.
Jedan je grob naš i preko njega nema krsta;
jedan je lijes naš i tjelesa se naša grle,
vlažna je zemlja – o mrtva ljubavi.
Nema duše u kosturu našem i raspadu mesa našega;
crvi su cjelovi naši i sagnjište oličene daske.
Kapaju li suze povrh groba našega i cvjeta li cvijeće?
Miluje li nas pero pjesnika i toplota sućutne mladosti?
Hoće li prorovati naslage i probiti lijes?
Hoće li naći kosti naše i pročitati posljednji stih?
Kratak je bio moj vijek i prerano je umrla duša;
rana je bila smrt ko prerane moje strasti;
iz mrtvoga groba struji krik i osudan je njegov zvuk;
on je ko očaj s osude i plamen otpora.
Gledajte zalutali blud, gledajte strasti bitka;
prokunite misao moju i sažgite joj krila;
sa strvina se izvija i buntovan je njezin dah:
mrtva se tjelesa ljube i očajan je njihov krik.
Zbunila se majka priroda i pijana bješe kod poroda: –
tijesan mi bijaše vijek, a velebna bješe mi duša.
