ivan herceg
IVAN HERCEG (1970.) pjesnik i prozaik. Pjesme su mu prevođene na poljski, mađarski, makedonski, bugarski, slovenski i engleski jezik. Izvršni je urednik u časopisu Poezija i urednik u Biblioteci Poezije. Živi u Zagrebu. Objavio je pet knjiga pjesama:
Naša druga imena (Zagreb, 1994.), Noć na asfaltu (Karlovac, 1996.), Snimke zemaljskih uzdaha (Zagreb, 1997.), Anđeli u koroti (Zagreb, 2004.), Nepravilnosti (Zagreb, 2007.) i Koliko naju bo ostalo (Ljubljana, 2009.).
KAO SNIJEG
Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
Zagrebom voze vrijeme.
Ponekad naglo zakoče
kao da su izgubili cestu,
niz moju kralježnicu, niz oblake,
niz snijeg.
I prijatelji su mi rekli “laku noć”,
ali opet ne mogu spavati.
Zamišljam nas na svadbi
u nekom restoranu na rijeci
kojom u svako godišnje doba
teče čisti snijeg koji nitko ne vidi.
Ja poželjela sam vjenčanicu,
a ti si mi obećao nevidljivost.
Nikoga nije bilo da ti proturječi,
nikoga nije bilo da me ne vidi,
samo ja i ti, ti bez mene, ja bez tebe,
kao svaki napušteni snijeg.
I kod kuće, kaže majka,
pada snijeg koji nitko ne vidi
i roditelji su mi zabrinuti.
Nebo se spustilo tik do zemlje,
ljudi su se smanjili na nokat,
i ovi ovdje, i oni tamo,
blizu i daleko.
Noću ne mogu spavati
pa slušam kako rijetki duhovi
slušaju snijeg, kao snijeg.
PLATNO
Praviš se da znaš da je jedan
najveći i najusamljeniji broj
i uvijek zaustiš: “Ti si jedan od…”,
a ja te prekinem jednim
prstom na usnama.
Pravim se da znam da se “Magnolija”
zauvijek vrti u jednom nevidljivom kinu
i da je naša spremnost za ludilo,
zbog pritiska u sunčanom spletu,
nervoze u malim prstima na rukama,
onim nepotrebnim, mojim i tvojim,
veća od odrezanih jezika ljubavnika
na zamrljanom platnu privida
čije krajeve vuku Bog i vrag.
Pravimo se da znamo što je život.
Ako ga dotaknemo, može biti
zastor, zid, nadgrobna ploča.
Kad ga samo promatramo,
onda je ljudsko lice, koža,
krvava i pokvarljiva.
Kad nam dosadi, jedno drugom
odgrizemo prste i igramo se sjena.
Pravimo se da znamo što je platno.
Pravimo se da je jedno,
pravimo se da smo jedno.
PUT PREMA TEBI
“Naučit ću živjeti, živjet ćemo skupa”,
ponavljali smo u sebi, svatko za sebe.
Znali smo da je tako iako se nismo gledali,
a zatim kao po naredbi ušli u more
do ramena i počeli ga ljubiti
u krug oko sebe, oko svijeta.
Polako sam putovao prema tebi,
gledao te kao lijepu plašljivu seljanku
u haljini lyonskih krojača, kraljicu Indije,
slušao kako iz tebe progovara
okrutna Jeanne d'Arc i kuler Sai Baba.
Polako si mi se približavala, mjerkala me
kao tihog filigranara planeta i sunaca,
okruženog kartama, kutomjerima i daljinom,
prihvaćala kao nekoga tko je mogao biti
Galileo Galilei ili Hieronymus Bosch.
Naučit ću umrijeti, umrijet ćemo skupa,
kao po naredbi ući ćemo u more
i vrtjeti se u krug, tonuti, moliti,
sanjati pod vodom, slušati jedno drugo,
šutjeti jedno za drugo, mrziti se
zbog dubine koja će nas izobličiti.
LIMB
Oko nogu ti lete ptice i ti ih brojiš
za vječnost, a ja ne znam jesi li gore
ili dolje i zoveš li me, zavodiš opet
grudnjakom od bodljikave žice.
Nema sumnje, bez ičega svetog u blizini
tvoj hod je savršen jer ne dolaziš nikamo.
Moj su novi vid kugle zagonetki,
u njima roje se urušeni dani,
crni psi, svijećnjaci i psalmi.
Bez prestanka ponavljam:
“Drugo ime mi je Limb,
drugo ime mi je Limb...”
Oko glave ti lete riječi, pjesme
i ja ih čitam u jednoličnom tonu,
s povezom na očima od bodljikave žice:
“Ljubičasto je vražja boja
i Bog je olovo i med,
a ja tvoja luda imenjakinja.
Ostaješ moj ranjivi jazz.
Na drugoj strani nevremena”.
WARSAW, WARSAW
Kad si sa mnom po tko zna koji put
prekršila Deset zapovijedi,
na mitskoj strani noći, bez srebra i svjetla
za sve njene oskvrnute stanare,
bez ijednog izdajničkog šuma
odnio sam te preko ruba u prošlost.
Bili smo na liticu narezana pomrčina,
bili smo oljušteni kao maternica.
A sad, kad prašina se sliježe na taj trenutak
i usta su ti otvorene rane Krista,
sad možeš vrištati koliko želiš,
sad znaš da Curtis se ubio
jer nije mogao prestati voljeti dvije žene,
i da gledao je krv kako lipti iz zvučnika:
Warsaw, Warsaw, ukleti grade.
Voliš li i ti dva muškarca
i kojeg ćeš od njih ubiti?
Da život možeš skriti u jednu riječ,
bi li izabrala kristal, svemir,
plavo, nepravilnost ili nikad?
TIJELO
Otok nas je proždirao iznutra,
cvilio i strugao po žilama i živcima
poput fantomskog gusarskog jedra.
Sjedeći nasred ceste u kukuljici od paučine,
ti rađala si mrtvo dijete,
bez razuma zapomagala tuđim glasom.
Krv ti se slijevala po bedrima,
topila kamenje i mrave
i začas bila si samo izbočina,
strano tijelo u čistoj prašini.
Bio sam mrtav na tren, bio sam ništa,
kao što to tijelo može biti,
i teški su bili krici,
mrvili još tople bubnjiće,
kosti i kožu u ničiju kašu.
Bio sam tvoj u trenu, bio sam ništa,
kao što tijela to mogu.
Moram li još išta priznati?
Svijet ima onoliko svjetova
koliko je smrti, koliko je
zračnih džepova u zemlji
od istrunulih rođenja.
Nama više ne treba ni jedan.
OžILJAK
Koliko imaš ožiljaka ne mogu ni zamisliti.
Opet su javili da ti je otac mrtav.
Je li to dobra ili loša vijest?
Iz “carskog reza” na tvojoj ruci
ne tako davno rođen je nakazni kralj
koji oplakuje tvoju samoću kad noću kipi
poput trule lubenice zaboravljene na stolu,
poput napuštenog znanstvenog rada
o jezicima koji te to više izdaju
što ih više učiš i znaš,
o svakodnevici koja nudi malo i lažno.
“Dobri dečki i ideali su zakopani”, kažeš.
“Užasno sam nepravilna”.
Vapno je u svakoj tvojoj riječi,
kao mrtvački šlag koji nudiš svijetu i meni,
solidarnost sa zlim koja te održava na životu
i stalno vraća na početak,
u novi dolazak na svijet iz ožiljka.
O NEMOGUćIM LICIMA
Svaki te dan iznova poželim upoznati,
govoriti o svemiru i svim čudnim udaljenostima,
o svakom mogućem i nemogućem nebu,
svim mogućim i nemogućim ljubavima.
Znam, reći ćeš da glumim Boga, da izazivam,
da život nije vrijeme i da svijet nije ovo,
da kiša ne može promijeniti more i zemlju,
ali može rastopiti križ i lice.
Svaki te dan iznova poželim zaboraviti,
šutjeti o tome kako sam zalutao, kako me ne vidiš,
o sebičnosti i svojim drugim dimenzijama,
svim mogućim kapima i nemogućim licima.
***
Svaki put kad noću ustaneš,
nježno uzmeš me za ruku
i pođeš prema otvorenom moru.
Između stijena i kaktusa od soli,
što stalno izranjaju na drugome mjestu,
hodamo razodjeveni, kao na hodočašću.
Dovoljno daleko od kopna i ljudi,
gdje u krilima otkriva se sloboda vode,
potpuno nesvjesna svega oko sebe,
govoriš o ljubavniku iz legende
koji, nepogrešivo, najkraće noći u godini
dolazi po djevojku bez imena.
U tišini otkriva joj tajnu pisma
koje prije početka ovoga svijeta
sastavio je tajnoviti crni lađar:
“Valovi mogu i sanjati, i maštati, i lagati,
ali s kopna nas uvijek pozdravljaju
cvjetovi sa stabljika smrtnih agava”.
Dovoljno daleko od kopna i ljudi,
gdje zlatne ribe pažljivo oblikuju sunce,
ljubim te trepavicama u uho
i šapućem o ljepotici iz priča
koja najkraće noći u godini
postaje žena ćudljiva nebeskog svodnika.
DVOSTRUKI žIVOT
Plutamo po svijetu u kojem se
ne govore imena, ni razlozi nesreće,
šuti se iz daljine i blizine,
govoriš na svojoj strani kreveta,
na svojoj strani života
koji sastavljaš i rastavljaš
kao masku za sjene
pod našim ukočenim tijelima.
Priznajem, iza mene je teorija sreće
u poljupcima na crno
i praksa nemira u svakom napuštenom danu.
Priznajem, negiram i tebe i sebe,
cijeli jedan život, pola tvoj, pola moj,
i Bogu nas za smrt nježno imenujem.
Plutamo po svijetu u kojem se
ne oprašta ništa, ni moć, ni nemoć,
voli se iz daljine i mrzi iz blizine,
šapćeš sad sama za sebe,
za drugu stranu života,
pola tvog, pola mog.