Prièica
Dijeleći osjećaje, suosjećanje često uključuje dijeljenje vjerovanja. Ako nema ista vjerovanja, ako ne razumije vjerovanja druge osobe, čovjek teško može suosjećati s njom. Nasuprot tome, empatija nema ništa s vjerovanjima, sa slaganjem i neslaganjem. Mada istinsko suosjećanje nema ništa sa sažalijevanjem, oni se često poistovjećuju i bolje razumiju što je suosjećanje nego što je empatija. Neki ta dva pojma poistovjećuju. Međutim, postoji suptilna razlika u kvaliteti tih osjećaja. I za suosjećanje i za empatiju karakteristično je dijeljenje bolnih emocija s drugom osobom.
No, čovjek koji suosjeća posvetit će više pozornosti boli nego ostalim emocijama druge osobe, dok će empatičan čovjek posvetiti jednaku pozornost boli i popratnim emocijama.
I suosjećanje i empatija uključuju određeno usklađivanje s unutarnjim svijetom druge osobe. Kad se tako uskladi, empatičan čovjek privremeno postaje druga osoba, na neki se način identificira s njom. To se ne događa sa suosjećajnim ljudima; oni se obično identificiraju samo s jednom dimenzijom, samo s jednim dijelom druge osobe, onim koji razumiju i s kojim se slažu. Oni su obično manje aktivni dok slušaju druge od empatičnih ljudi. Kako se često fokusiraju na aspekte u kojima se slažu s drugom osobom, na aspekte koje razumiju i mogu prihvatiti, nisu u stanju u potpunosti čuti ono što im se govori.
Nasuprot njima, empatični ljudi su potpuni slušači. Nitko nije u stanju tako cjelovito slušati kao empatičan čovjek. Do njega dopire sve što druga osoba govori, a o slaganju i neslaganju nema ni spomena. Prihvaća različitosti bez prosuđivanja i procjenjivanja.
Neki se ljudi rađaju sa sposobnošću empatije, ali se ona može i razvijati. Preduvjet je, naravno, zainteresiranost za druge ljude i iskrena želja za prevladavanjem granica između njih i nas samih. Jedan je od najtežih zadataka pri tome naučiti slušati druge bez prosuđivanja. Kako je to obilježje ljudskoga uma – on stalno nešto klasificira, definira, razvrstava, dijeli, pita – razvijanje empatičnosti može postati vrlo zahtijevan zadatak i jedan od putova samorazvoja. Dok sluša drugu osobu, čovjek stalno treba promatrati koliko je otvoren za unutarnji svijet te osobe, koliko se zaista postavio u njenu poziciju; sluša li samo ili istodobno prosuđuje rečeno, razvrstavajući to po sistemu odobravanja i neodobravanja, razumijevanja i nerazumijevanja; ukratko: radi li on išta drugo osim slušanja.
|
|
Koju od navedenih empatijskih kvaliteta baštinite?
|
