Goran Čolakhodžić
Goran Čolakhodžić rođen je 1990. u Zagrebu, a živi u Samoboru. Apsolvent je na studiju anglistike i rumunjskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Prevodi književne tekstove s rumunjskog i na rumunjski. Za pjesnički rukopis naslova „Na kraju taj vrt“ nagrađen je Goranom za mlade pjesnike 2015. godine. Pjesme je dosad objavio u časopisima Poezija, Vijenac i Zarez te na portaluStrane,a u prijevodu na rumunjski jezik (A. Oproiu) nekoliko ih je objavljeno u rumunjskom časopisu Poesis internațional.
Preklopi
Drugi dolazak, svjetlost ovaj put krvavija,
u sobi se razvija miris od sastavnih dijelova,
nudeći nešto nemoguće.
Ulazim u rujan, miriše proljeće.
Nešto se spaja u britkost visibaba, onu zelenost
koja nastaje iz raspada rano, rano u godini.
Godina je preklopljena kao papir, tako da su
dijametralno suprotni dijelovi jedan do drugoga.
S jedne na drugu stranu velikog lûka
probio se zapah buđenja.
Zaziv bazgi
Možda da kraju privedemo jedno izgnanstvo:
bazga divno cvate.
Smireno i sustavno tiranstvo
dugo je zelene mladice držalo van vrta; sad da se vrate,
da se u njemu nastane s mirom,
to želimo.
Viseće štitove neka razastiru širom
nad živicom, šupom, kad ih doselimo
ovamo opet. Kažu da brane kuću od zloga,
da hrane kukce, ptice i ljude;
čini se da bazge, poput gloga, nude
i tajnovito čišćenje noći od mraka.
I dok sam te prije tražio, podmuklo ,
da vidim kako ću te, između maka
i lišća rabarbare ščepati, čupati, danas te promuklo
zovem i dozivam k sebi da probiješ ogradu,
da prijeđeš k našoj vlasti,
zaboraviš zavadu,
jer u našem ćeš kućnome kozmosu
odsad u miru bit pozvana cvasti.
Rukama grobljima
Moje su ruke ljetno groblje komaraca
T. Augustinčić
Lako je nekoga voljeti kad ne znaš
kako provodi zadnjih pet minuta prije spavanja,
kad si uvjeren da liježe anđeoski
i da mu nevini san odmah gasi sve nagone.
Treba se, međutim, opijati smjesama
smijeha i snebivanja, čežnje i gađenja,
seksa i ranjavanja. Moje su ruke u listopadske večeri
groblja komaraca, oni isti živi dlanovi
kojima ti, kao šafran proljeće, obuhvaćam lice
i sve tvoje mekosti i napetosti,
kao što usta obujme udove.
I hajde sad reci kako me voljeti
kada te milujem grobljima,
kada te dvama poljima stratišta vodim kroz ljubav
i krijem to od tebe?
Slutim da si majstor stapanja,
zato te i volim krvavih dlanova.
Zadnja košnja
Zadnja košnja još jedan tih ritual.
Ne mora se nužno, ali je dobro,
a i lijepo, jer vraća u kolovoz,
vrijeme kad je košnja zarazna kao i zijevanje,
kad upališ motor i kreneš,
a kad prvi put staneš,
čuješ čitavi motorni zbor iz bliske
daljine, od svake strane svijeta.
Svi svladavamo travu, igramo se krava,
igramo se susjeda u predgrađu Chicaga.
Zadnja je košnja ljepša i muškija:
sam si u tome, često je magla i sumrak.
Obavljaš nešto travi ružno i bolno
u njezinu korist, kao liječnik ili otac.
Vodiš računa o stroju, čistiš ga pred san,
izlijevaš benzin, baviš se, kao što se ne baviš nikad,
jer si filolog, pisar i gej, uljem i čelikom. Na kraju
zaključavaš vrata, izdišući jedno „sve je spremno“;
sad može zima, sad mogu duge noći bez rasta
provedene daleko od zemlje,
odatle uzdah.
***
Stajali smo i koristili perfekt
razgovarajući o tvojoj smrti –
zapravo ne o njoj, jer se već bila dogodila,
njome smo baratali tečno kao glagolima:
trebalo je riješiti pitanje-dva
u vezi sjetve i proljeća, sunca;
nekoliko napomena prije odlaska na rad,
izostanak hrabrenja tvoj je izraz uzdanja.
Tek oko podneva, poslije magle,
dok si lopatom rezao korijenje,
sjetio sam se da sam noću i plakao, probuđen,
kratko, prevrnuvši tugu u mraku, kao i zemlju
pri jesenskom kopanju; ušla je
natrag, u humus, kao gujavica.
Sada obojica guramo šake u podatnu tamu,
sve se dogodilo dok još i nije, dobra je zemlja.
***
Imam nešto neriješeno s gradom,
odnosno, mislim da danju nismo u stanju
reći si sve. Nadoknadim, hoću
ili neću, noću, kad mi se primaknu živice
i brda se počnu kotrljati pod nogama.
Bude tu podosta prilaza ulica volti arkada
bude i podosta bronce, zelene od vlažnog mraka
u rijetko košenim parkovima.
Stalno me šalje od pročelja do pročelja
nezgodno vezanim linijama tramvaja
i često sasvim neznanim jezicima
ispisuje nazive zgrada i trgova.
Valja me po pločnicima, dobacuje haustorima,
krijući ipak unutarnja dvorišta –
dokaz da on može sanjati lucidno, ako već ja
bauljam kud moram kroz hodnike i pothodnike.
I onda me ujutro tjera u smijeh
i u podsmijeh, jer znam da se hvalisavo množi
u meni cijele noći, zamazuje mi oči, trubi propagandu,
trudeći se napraviti većim crnjim dubljim
graditi se beskonačan, uzalud u privid.
Pomak prema crvenom (I)
živio sam dosad između
nekoliko zgrada, na dvadesetak ulica,
u tri ili četiri hektara šume i livada.
nisam mislio – u onom je smjeru prostranstvo,
a meni ga pripada zamjetan dio.
dugo su pravokutnici zaokruživali obzor,
reproducirajući odavde vidljivi uzorak prostora.
sada, s ovoga visokog, tamnoga gledišta,
promatram s rubnika središte, uviđam
šprance ponavljanja, oblike stalnosti.
loše iscrtan, trapez grada odavde do rapske,
od nje do džamije, odande
do neke točke na istoku (traži se kut
nasuprot poznatog α) pa opet do sobe u kojoj,
zakratko sâm, zaključan i miran, motrim
kroz široke prozore. on će se bezbroj,
ili nešto manje puta, ponoviti, kako bi stvorio grad.
tek će s visokih mjesta, pri malome zoomu,
postati jasna generičnost prostora.
unedogled će se nastvarati nekoliko zgrada,
dvadesetak ulica, tri ili četiri hektara šume i livada.
unedogled onih tvornica žarulja, koje će,
u jednu jedinstvenu bakrenu mrlju stopljenih svjetala,
svake večeri činiti zapad
