Almost Famous

prevela: Đurđica Čilić Škeljo


Naracija


tsui pen je vjerovao u puno
paralelnih tokova vremena, ali i to je bilo premalo.
stari vjeruje u niskopodne autobuse
i ako mrdnemo guzice, možda ćemo i stići.
pada mrak i zemlja uvija tople jezike zgrada.
starom se takve metafore jako sviđaju, pa
šalje ukrug vlažni džoint i kaže:
dobra poezija kvari dobre navike.


Kurve skitnice

Ponovno se jednu noć mlađi tipovi iz dvorišta besmrtnost
odmaraju u pijesku a kapljice svjetla tikaju ih u noseve

gledaj kroz zidić bujna grano lipe kako lijepo odlaze
jedan za drugim u vlažnim ogrtačima i golih nogu


Naracija II


nož traži trbuh pa za rukom poseže
mumlja stari i poseže u džep po pljuge.
tu su kolone, koje svako malo sjeckaju krajolik,
tu je široki, betonski zidić, tu je odmor.
starom odgovara taj okoliš pa malo govori.

lišće šušti na vjetru, rastjeruje smrad
i dim chesterfielda, u kojem se gnijezdi mali budda.
stari se nakašlje i pljune. vjeruje u kutiju
dvadeset budista, od kojih će svaki dati život
za dva prsta i trak dima.

netko prigovara da ova pjesma nema ritam.
stari nas gleda i ne vjeruje.
dovoljno je da zašuti i već radimo frku.
borges je imao jezik u malom prstu, a ritam u guzici, kaže.
za tren će se stvoriti kolona i opet postaje tiho.


Naracija IV


jane bown ima nos za lica i ništa se ne da sakriti.
pogledajte martyja feldmana, kaže stari,
da nas netko jednom tako zavoli.

pepeljara se prelijeva zato idemo pušiti vani.
još i pada pa buljimo u oblake, oblaci
danas izgledaju kao pepeljaste tugice.

najkraći put do kreveta, kaže stari i liježe na travu,
i tako je već mokar: kapljice stvaraju rupe na tlu,
a mi stojimo kao da stršimo nad truplom, s gomilom duž krvi.

stari pita jesmo li vidjeli što se događa s licem pijansta
kad svira chopina, kaže da je to divno.
jane bown ga sad treba vidjeti, ali ne vidi.


Nestanak


počinje s izlaskom na balkon. kažem sebi:
na kraju te sobe je balkon. mogu probati
izaći, provjetriti se, možda još ponešto.
prodisati, zapravo ne. smrznuti se kao ta mršava
ograda, koja me zadržava, nećeš vjerovati,
ali termometar u gdańsku pokazuje minus trideset.
zima je zadesila i one najbolje obučene,
i one najbolje obučene, što nas nekako zbližava.

ovdje, u gdańsku, stvari stoje ovako: ništa nije
na svom mjestu, sve je negdje drugo.
nema te još jedan mjesec, još jedan mjesec
valja se po meni kao tenk. navodno je bio rat
navodno su ustrijelili sve bjegunce.
htio sam ti napisati da je sve u redu, puno izlazim,
polako dolazim k sebi, pokušavam se naspavati,
ali taj kran vječno cvili preglasno.

počinje s nestankom. ne paničarim, kažem sebi:
život ide dalje. doručci, fakultet,
budućnost. mogu se strpiti jer ništa nije
konačno, sačekat ću, a kad se opet ne pojaviš,
izaći ću na balkon i potražiti te negdje
između kolodvora i epitafa,
uvjeriti se da je to čime me boliš, taj mali kamen
među prstima u cipeli, zapravo nagrada.


Tiber

sebi, tebi i tamo nekom

predlažem red: sakupiti zmajeve,
postere davnih zvijezda presaviti u rolu.
odnijeti u podrum biciklić i apotekicu od lego kocica,
baciti šarene limenke iz biblijske sr njemačke.
sve te sitne stvari što su zakrčile prolaz
pomaknuti do zida. iz podruma donijeti:
nekoliko staklenki za zimu, krevet na rasklapanje, deku.
sistematično kretati u budućnost.
konačno se opredijeliti za sreću,
kakva jest a ne kakvu želimo. između
podruma i stepenica preživjeti tragediju.
jednu od onih nevelikih, ali potpunih.


Ulica Gospody 14


Na krovu moje nekadašnje sobe sad stanuju
golubovi: kao da se ništa nije promijenilo
smaka svijeta nije bilo a vani i dalje stoje

oni isti prigovori. stubište smrdi
po mačkama, a lift i vrijeme se barem
jednom tjedno zaustavljaju gdje hoće

noćna tišina kao život od 22 do 6
na zidovima popišaj farbu ili radije svijet
s porukom: jer si više nisam mogao priuštiti

deseti kat i prva stanica
na iskrivljenom parapetu s kojeg je moj prijatelj
skočio na glavu leže ostaci uspomena

ugravirano ime na oproštajnom „ovdje je bio”
a vani jednako tvrd kruh za večeru
i ukinut pejzaž. ne puše, možeš zapaliti