Šima Majić
Šima Majić rođena je 1992. god. u Imotskom. Nakon završene gimnazije u Tomislavgradu, upisuje studij hrvatskoga jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Mostaru. Poeziju je počela objavljivati u časopisima, da bi 2013. za rukopisni prvijenac „Potkožni sjever“ osvojila nagradu „Zdravko Pucak“ Matice hrvatske u Karlovcu, a 2014. nagradu „Anka Topić“ za prvu autorsku knjigu. Trenutno zanimanje joj je zurenje u prazno i puhanje maslačka, kao i suptilno promatranje nepoznatih ljudi i smišljanje priča o njima. Voli upotrebu riječi „suptilno“, jesen, psihoanalizu i filmove Andreja Tarkovskoga.
Melankoliče u meni
Zakopala sam ravnodušnost u vrtu,
iščašila zglobove Kafkinog lika u sebi,
zamotala se u stare plahte,
hibernirala u sevdah.
Postala sam skladište mrtvih minerala,
Melankoliče rastućih očiju u meni,
zrikavče bolesnog grla koje rađa krike
nedovoljno rahitične za tvoj san.
Zadnjim naporom alveola
topiš mi ledena doba podsvijesti ,
raskoštavaš tektoniku samoće.
Postala sam skladište mrtvih minerala,
isjeckaj vučje gene, Melankoliče, u meni,
rastegni ih do neslućenih razmjera ludila
kojim ću napraviti arku
za tvoja pokoljenja.
Sindrom osjetljivog korijenja
Ostanem li čitavu noć sanjati za stolom,
ili pred kakvom policom knjiga,
moja se ljubav smije iz slova u trećem redu
prije nego pokušam u(glaz)biti četvrti.
Probudi me ako sam katkad budna
i kaže da nema više (po)vraćanja na staro;
a ipak se svako malo spotakne
o osjetljivi sluh mojih (p)redaka.
Moja me ljubav budi ako sam katkad budna.
Ne umije me pak buditi kad sanjam.
Prestanem li, primjerice, voljeti kakvu violinu,
moja ljubav počinje sličiti na neku od starih trešanja
u čijoj se krošnji odmorismo davnim rukama.
Moja ljubav počinje sličiti na jesen
koja ne može biti divna onoliko
koliko se može voljeti.
Potkožni sjever
Ne čudi više ni tebe
koji si mi noćas umirao
(od smijeha)
koliko mi je patetika
jaka (st)rana.
I noćas sam se bavila
arbitriranjem (temperat)ura
sjevera
isk(r)varenog
iz odijela koja čine (čo)vječnost
tvojih ratobornih vojnika
što odjenuše zime s(vi)jeta.
Sve je to pomalo, što za ljude
što za crknuti od smijeha...
Osim tvojim četama
koje se više i ne prave
toliko l(j)udima
koliko im se čini
da je sve noćas
samo u umiranju.
Odjenula sam sušu
Od večeri kad s tvojih usana
progutala sam
krovove potopljene leksikom
i zrak razrezan telefonskim žicama,
korijenje odijevam (g)ranama.
Ovih dana postim realizmom.
Odijevam najprozaičniju (p)rozu
sanjajući cjelonoćni poljubac
gravitiran s kože tvojega grada.
Pomalo sam i odlomak romana
za zajutarkom i kišobran u kutu
i semantika kariranog stolnjaka.
Odjenula sam tragiku svijeta,
bjelinu leptira
usmrćenih vojničkim čizmama.
Krhkosti
Pokušam li izbrisati
z(a)grade u kojima s(ta)nuješ,
ostaju samo (krh)kosti
do kojih me naposljetku
i ozlijede
kože svih tvojih žena
(kao veliki nepismeni
transparenti tržnog centra)
što reklamiraju
ljubav pod nazivnikom sline
i pitaju zašto imam
tako tužne oči.
Zato što hodam na trepavicama.
Ra(sa)njavanje
I.
Naprosto mi dođe
da patetiziram
o infrastrukturi provincijskih gradova
o akceleraciji motora u pogonu
i produktivnosti ruskih pisaca.
Ako to nije najlakše na svijetu,
predajem se.
Mada noć zaista nikad
nije imala ljepši Mostar.
Mladić do mene
cijelim putem
suptilno
upražnjava
svijet igrica s mobilnog telefona.
I ovisi
o ukusu recipijenta.
Nosi demode košulju i providne oči.
II.
Patetični su zaista skloni
ra(sa)njavanju
mojih očiju.
Osim što nisu topivi u vinu.
Tužno je
kad se deklariraju kao
pisači pjesama
na račun tuge
i preizoštrenih ticala.
Njihova nagost do kosti
mi zaista teško pada,
a još lakše
ostaje.
Ostaj mi postmoderno
Žene s kojima se voliš
odijevaju uzorke uginulih životinja
na solarno izmaltretirana tijela
i oplakuju meksičke sapunice u pola jedan.
Na meni je da ne zvučiš suviše loše
i ne brineš ni za svoj dotrajali osmijeh,
iz sezone jesen 2010.,
upao u šešir skinut tek u tvoju čast.
Ovaj svijet je sve samo ne
sirotište koje ti možeš bezbolno nahraniti
svojim gladnim rukama.
Ostaj mi postmoderno!
Na meni je da ne zvučiš suviše loše.
