Ivan Šamija
Ivan Šamija, rođen 1976. u Zagrebu. Objavljivao poeziju u tiskanim i on-line časopisima. Poezija mu je prevedena na nekoliko stranih jezika. Jedan je od osnivača udruge za promicanje kulture i umjetnosti BRUTAL te je sudjelovao u organizaciji godišnjeg Međunarodnog festivala suvremene poezije u Zagrebu. Radi kao molekularni biolog.
Objavio dvije zbirke poezije: Kupolenebo (2003) i Projekt Poljska (2014).
--------
U najzabačenije rukavce Poljske ušuljao se Detroit, monumentalna oskudnost kadrova
holivudskih sedamdesetih. Kamera klizi po šljunčanom puteljku utopljena u donji
rakurs, u isti kadar treba smjestiti šetača i neosvojivu stijenu ogoljelih krošanja u
drugom planu. Crte lica šetača nerazaznatljive su, sve se iščitava iz stabala koja ga
nadvisuju i usporenosti njegova prolaska kroz kadar poput sićušne anomalije na sivoj
zamrloj pozadini. Uz gornji rub kadra, u vrhovima krošanja beskrajno udaljenim od
šetača, horizontalno protitra jato ptica, formacija crnih točaka. Prolazak ptica
periodično se ponavlja da bi se ponovo učvrstio okvir kadra koji je prvim preletom
jata probijen. To ponavljanje fiksira kadar, sprječava nas da mislima nastavimo pratiti
jato u klorofilom prezasićenu gustoću tropskih prašuma. Takva hipertrofija mašte bila
bi kobna jer bi izravni prodor zamišljenog ekvatorskog sunca rastopio celuloidnu
podlogu prizora. U gornjem rubu iznad krošanja preslojava se smog. Smog podsjeća
na ovdje sveprisutnu maglu, pa ne primjećujemo njegovu radikalnu stranost, ugruške
teških metala kojima ga prožima bolest civilizacije i progresa, sve ono od čega nas
Poljska treba sačuvati. Da se upotpuni slika Detroita, u trećem planu, iza mreže
krošanja ocrtava se vertikala golemoga tvorničkog dimnjaka. Budući da je industrija
ovdje strogo zabranjena, dimnjak se upisuje u prizor kao fatamorgana, niz njegove
stijenke slijeva se otrovni dim i stvara filtrirajući sloj koji dimnjak izmješta iz poretka
stvarnosti. Ovaj prizor je sjećanje, pripada prošlosti i tek zahvaljujući zamršenoj
isprepletanosti poljskog vremena nakratko nam se ukazao u svakodnevnoj rutini
jutarnjih šetnji. Svi znamo kako je Detroit završio. Zeleni talozi plijesni rastapaju
polako zidove napuštenih tvorničkih hala. Šikara zameće staze koje je duboko utabala
jutarnja rutina dolaska radnika u tvornice, rutina koja nam se na vrhuncu Detroita
činila pouzdanijom od one koja bi joj ubrzo uslijedila, do privida razblažene
preobrazbe koju je donosila zora prelijevajući se preko industrijskog krajolika i ne
ostavljajući materijalnog traga u njemu. U ohlađenim utrobama mašina nastanjuju se
glodavci. Ličinke kukaca stvaraju ugruške u presušenom krvotoku tvorničkih pogona.
Mahovina omekšava oštrinu kutova u kojima se sastaju glatke čelične plohe. Ali i ta
kiborška faza je prijelazna. Uskoro će se pod teretom taloženja novih organskih
slojeva mehanička komponenta urušiti u neutralnost, slučajnu geometrijsku anomaliju
prostora koju je vegetacija osvojila kao i svaku geološku prepreku, stijenu ili humak.
Prizore propasti Detroita lako je iščitati kao izlječenje prirode od bolesti civilizacije,
pobjedu golog organskog života nad smrću koju donose čovjek i tehnika. Naivnost je
to promatrača koji su vidjeli tek pažljivo montirane scene Detroita i potisnuli
nelagodu uvodnog kadra u kojem iz sablasno mračne pozadine guste šume američkog
ariša kao anomalija polako izrasta mašina Detroita. Detroit u tom prizoru podsjeća na
zagubljenu mehaničku igračku koja, ostavljena sama u šumi i prestravljena,
frenetičnim kloparanjem pokušava dozvati vlasnika da ju spasi od grozne smrti koja
će ju ovdje snaći. Nelagoda tog prizora nije samo posljedica tamne i guste
nepronicljivosti šume koja opkoljuje Detroit, nego još više toga što se šuma ne može
obuhvatiti niti jednim kadrom, što uvijek postoji i izvan pogleda. Detroit je, kao i
svaki grad, samo jalov pokušaj čovjeka da bukom nadglasa muklu grozu, tišinu kojom
se šumom razlijeva neljudska smrt.*
* Antiteza ovog odlomka suvišna je skupljačima gljiva i drvosječama. Svatko tko je
cijele godine svakog jutra uranjao u gustoću bilo koje šume zna da svaka jesen
ukuhava koncentrat strave i smrti koji rastapa svaki pokušaj jezika da mu se približi.
Zimi bi ponekad, uvijek nenajavljen, došao gost. Posjete, te krepke ugruške u
ustajalom rastvoru poljske zime, dijelio sam na dvije vrste. Jedni gosti, kao prizvani
neizrečenim dogovorom, dolazili bi u trenutku kada bih pomislio na njih. S njima bih
bez puno riječi pio čaj. U tišini bismo promatrali kako se opojna isparavanja iz naših
šalica stapaju i nastanjuju pod tavanicom poput oblaka, iz čijih smo kretanja iščitavali
uvijek iste priče o mirnom životu poljskih seljaka. Tek bismo s vremena na vrijeme
ugodnu šutnju prekinuli eksplozijom glasnog smijeha, potaknutom diskretnom gestom
jednog od nas. Kada bi odlazili, dugo bih pred prozorom promatrao kako se udaljuju i
polako pretvaraju u sićušnu mrlju koja se beskrajno sporo uspinje snijegom
prekrivenim brežuljkom. Siguran da će se njihovo udaljavanje nastaviti istom
putanjom i kad mi nestanu iz vida, u fotelji pred prozorom utonuo bih u san, spokojan
kao najnježnija zimska smrt. Drugi gosti bi me prenuli iz uspavanosti. Pred njih bih
iznosio bocu šljivovice koju sam pekao svake jeseni. Nadolijevao bih im čokanj za
čokanjem, a oni bi bez stanke govorili o propasti svijeta koja nam se bliži, o njegovoj
iskvarenosti, o pucnjevima koje su čuli u mukloj zimskoj noći i o velikom ratu koji su
nagovještavali. Ispili bi posljednji čokanj rakije, naglo ustali od stola i otišli bez
pozdrava. Kada bih došao do prozora da ih ispratim pogledom, nije im bilo ni traga. I
onda bi se u zlokobnom krešendu potmule tutnjave s brežuljka sručio vjetar. Kao da
se neko zlo nastanilo u Poljskoj. Iduće jutro budio bih se utopljen znojem, rastrgan
košmarom.
Ponekad se pred zoru popnem do groblja usječenog visoko u planinu iznad najviših
kuća nastanjenih živima. Čekam da se svjetlost razlije s istoka pa da pogled kao
čežnju u krilima lastavice pustim u daljinu. U taj rani čas, okrijepljen džepovima
mraka koje mlado jutro još nije raspršilo, pogled dopire do kraja svijeta. Vidim cijelu
Poljsku pravilno razdijeljenu na izorana polja i voćnjake, isti red koji dijeli ovo
groblje. Gledam kako se sela bude u odmjeren ritam radova na zemlji i oko kuće, u
potpunu svrhovitost svakog pokreta, tu predanost s kojom se pripremaju za smrt a da
joj ne izgovore ime. I dok tako promatram prostranstvo kao vladar posjede u doba
mira i blagostanja, preplavljuje me snažna slutnja. Uvire kroz pogled, ali znam da joj
izvor neću naći u onome što gledam, kao što zakone aritmetike neću naći pod kožom
krava na pašnjaku dok ih pomno brojim. Slutim da se s onu stranu dalekih planina
koje omeđuju svijet ne nalazi potpuno ništavilo, već nešto drugo za što u oskudnom
jeziku Poljske ne postoji ime i što je posve različito od svega što ovdje postoji, ali se
kroz to može nastaviti dalje. U mliječnoj tišini grobljanskog jutra oplahnjuje me
slankasti lahor i pogled mi prožima slutnja da iza dalekog ruba horizonta postoji nešto
jednako neopisivo i još utješnije od zagrobnog života.
U igri država-grad-selo Poljska je zamjenjiva s Portugalom. Portugal je onaj strani
element koji ne pripada svijetu, ali je nužan da bi se svijet uspostavio. Moguća
pretpovijest ove priče: svako novo putovanje, svaka prijeđena granica povećavali su
tjeskobu jer su se granice polako iscrpljivale i rasla je vjerojatnost da sljedeća bude
ona same smrti. Poljsku sam izmislio kao lječilište od putovanja u zaboravu
izmaštanih toplica. Svijet u mjehuru od sapunice, sav u obrisima, u vječnoj toploj
izmaglici ljekovitih izvora koja je ostavljala snažan dojam nedovršenosti. Bio je to
dotjeran svijet s konačnim brojem uređenih staza za šetnju.* Dane sam provodio
pripitomljavajući smrt s vrtlarskom strpljivošću. Ali uvijek kada bih u dječjim
brojalicama čuo riječ Portugal, tu jedinu riječ za kojom se nije okretao niti jedan
cvijet u vrtu, bilo mi je jasno da je kraj priče izvan ovog svijeta.
* Zbroj svih mogućih šetnji bila je ona najbezazlenija od svih beskonačnosti.
Što je Poljska?
Vjerujem da duge šetnje mogu biti kao kratko uranjanje mača u utrobu.