haris rekanović
Haris Rekanović (rođen 1974. u Bihaću), pjesnik je, prozaist, performer i multimedijalni umjetnik. Objavio je sedam zbirki poezije. Prevođen je na francuski, češki, poljski, slovački i slovenski jezik.
TVOJA JE PRIČA HERBARIJUM
u čemu je razlika između ostavljenog
i onog što je ostavio
ako se još vole
tvoja je priča herbarijum
mrtve riječi na mrtvom papiru
u ušima
nema nas više u gomili iskrenosti
neprijatno jeste
jer čovjeka samoća izdvaja iz gomile i baca
ga svima u oči
u njegovoj lijepoj prolaznosti
ljudi samo i uvijek pričaju
o drugim ljudima
u čemu je razlika između prevarenog
i onog što je prevario
ako obojica znaju svoju ulogu
koliko sam puta naoštrio kurac otvorio srce
koliko puta čekao
prebijao prste samoći
sam u tijelu što se vrti oko svoje osi
prati sunce
i priziva kišu
olovnih nogu kročim u očajanje krvavo
u čemu je razlika između pobijeđenog
i pobjednika
ako je rat neizbježan
i žrtve se ne broje
LJUBAVNA PJESMA
ovo je pjesma sa kojom ću voditi ljubav
ljubit ću njene strofe
jednu po jednu
selektivno i strasno
prstima ću nježno
dirati njene stihove
kako one najskrivenije
tako i one najisturenije
turat ću jezik između redova
dražit ću svaki zarez svaku tačku
sve dok iz svake njene riječi
ne poteče sok sreće
ona će drhtati u naletima strasti
i prevrnut će očima
onda ću lagano skroz lagano
(da ne može laganije)
ući u nju u njenu suštinu
postat ću dio nje
ona će postati dio mene
bićemo jedno
Kretaćemo se kao jedno
kao pijuni u rukama strasti
kao dvije barke na olujnom moru žudnje
onda ćemo eksplodirati
svršit ćemo u harmoniji požude
žestoko
zajedno
i dovoljno dugo da ni riječ ne izmijenimo
kao pravi ljubavnici
ovo je pjesma s kojom sam vodio ljubav
ŠTA JE
poezija je krajnji produkt čovjekove
emotivne nemoći
poezija je ladica ispunjena
strahom ljubavlju mržnjom osvetom
poezija je životna predaja
i udisaj očaja koji razara tijelo
poezija je blatnjavo korito rijeke
mutno prazno i nemoćno
poezija je kompromis između psa i mačke
poezija je dlaka ispod pazuha moje majke
poezija je ubojica zakrvavljenih očiju
drhtavog pogleda i pokvarenih zuba
poezija je nevina kurva iza ugla
poezija je stanje
poezija je sranje
ona je prišt na guzici umjetnosti
ona nas čini jačim ali glupijim
poezija je sve što pomislimo
u trenutku smrti
poezija je miris u našim nosnicama
boca dječijih suza
i grobnica vjenčanica
poezija smo mi u očima Gospodnjim
poezija su kreveti škripavci
jauci bolesnih oblaci čamci četkice za zube
tamničari prosjaci i mašine pune prljavog smrdljivog veša
poezija su ugrizi bijesnih
pokreti retardiranih
pogledi slijepih
tuga ostavljenih
poezija je sve
apsolutno sve
osim vas kao pjesničke publike
mene kao pjesnika
i ove pjesme
ISJEČAK
žene ribara
čiste ribu
unutrašnjica
bježi na dno
valja se po pijesku
oči su tužne
dan je pri kraju
DRAGA MAMA...
Mama.... znaš onaj par što sam ti pisao o njima. Još uvijek je tu. Znaš, ona je u prugastoj haljini, a on je uštogljeni čovo s platnenim cipelama boje bijele kafe. Još uvijek su zagrljeni i kreću se polako kao u povorci. On drži ispred sebe u jednoj ruci tranzistor, onaj mali na baterije kakvog prave u Japanu ili Koreji. Na talasima je većinom muzika pedesetih, sladunjavi evergrini, onakvi koje čak ni ti ne voliš. Oni ih zaljubljeno slušaju gledajući u crnu radio kutijicu iz koje strči antena bar pola metra ispred njih. Zamisli,
još su uvijek tu. Kad god prođu pokraj nas značajno nam klimnu glavom dok im se zelene oči smiješe. Četvoro zelenih zaljubljenih očiju koje se smiješe. Zamisli.
Neki čudni ljudi. Još uvijek su tu. Šetaju, samo šetaju. I ja šetam, odnosno, mi šetamo, često šetamo. Odlučimo se da jedanput gledamo s jedne strane šetačke staze, a drugi put s druge strane. Na taj način izbjegavamo i negiramo dilemu - a ti znaš šta je dilema sve u stanju da u meni izazove - na taj način ne mašimo puno, upijamo selektivno sve, čas s jedne, čas s druge strane krajolika. Naravno, idemo i na plivanje, ustvari ona pliva, a ja gacam po vodi. ( I nemoj vise sebe da kriviš, nisi ti kriva, pazi, stvarno to mislim, što
ne umijem da plivam. To je skoro, ako ne i normalno, pa većina ljudi ne umije da živi, mama. Ozbiljno mislim, ne brini.) Ponekad se ohrabrim i odem u vodu do grla , osjetim kako me voda steže, kako ostajem bez daha , ubrzano dišem, srce mi luđački lupa, osjetim ogromno uzbuđenje, a onda bris na obalu...... da, sretan sam. Sunce me miluje nježno i ugodno, sol mi skuplja i zateže kožu, pogled luta pučinom, unutra su ribe, divota. I ne boli me više glava skoro nikako. A da, skoro da zaboravim. Razmišljao sam o tim vikendicama. Ono neke manje, neke veće, nekih nema nikako, a neke nemaju struju, sjećaš se? Sve je to pomalo čudno, one koje su izvana sjajne unutra su trošne, a one koje su napolju trošne unutra je manje-više sve o.k. U sjajnima su ogromni i komplikovani problemi nekako ozbiljniji, kako da kažem, uopće je ozbiljno, tiho, mirno, bolesno, mrtvo. A u suprotnim, pak, skoro obrnuto. Ma ne mislim ja da je i kod njih sve bajno, ali je nekako življe, da, to je prava riječ življe i recimo zdravije.
Bila si ti u pravu, rijetki su zadovoljni i blaženi. Vrlo rijetki. Razmišljam o svemu tome uz dvije svijeće boreći se sa noćnim leptirovima za njihove živote. Bezglavo i samoubilački jure na plamen svijeća. Ja ih u tome sprečavam. Oni su uporni i često se uspiju spržiti. Samo čvrknu i gotovo. Da li se razočaraju u svijetlo kojem teže ili su svi odgovori u plamenu, dimu i nestajanju......
