Jacek Podsiadło
Jacek Podsiadło poljski je pjesnik, prozaist i prevoditelj, rođen 1964. godine. I njegova poezija i javni angažmani vezani su uz anarhističke, pacifističke i ekološke vrijednosti.U poljskoj se poeziji 80-ih godina javio kao jedan od autentičnih poetskih glasova koji je progovarao iz pozicije pojedinačnosti, privatnosti i autentičnosti, posebno pokazujući otpor prema različitim oblicima dogmatizma i represije.
* * *
Ustao sam u pet. Bio je tamo gdje sam ga ostavio
prošlu noć: novi, mirišljavi svijet.
Stabljike nabijene sokovima kao puške.
Sa svakim udahom oksidirala su u glavi
dva svježa sna o tebi kao dvije ljubavne tajne.
Ostalo je malo pepela tamo gdje sam jučer vidio
grupicu starosjedilaca pred zgradom, na plastičnim stolcima,
u hladovini usamljenog stabla, uz roštilj.
Tmurna karikatura logora pod golim nebom
Šošona, Tarahumara, Aina ili Tuareza.
Zov je zasigurno onaj isti. Čija sam ja
karikatura? Ne hodam među ljudima u plamtećoj odjeći,
nastupam prilično često, kao obična biljka,
moje je značenje pretjerano, dotakni me
i provjeri.
Pokušaj biti Bog
Miješajući tri vrste čaja u limenoj kutijici,
kad se vrijeme zaustavilo na mjestu
ne najbolje odabranom, blatnjavom, s mrtvačkim vonjem,
na mjestu gdje sam iz lijepe crvene koverte izvadio
grubo i prilično glupo pismo od Ane Marije, i pomalo povrijeđen,
predavši se brizi te kutije, tog čaja, započeo sam
po svom običaju ne postojati u slučaju tuge,
zaspao sam u svojoj nutrini kao kamen, pogotovo kamen u zemlji.
Pokušaj biti Bog, rekla je prva, reklo je prvo biće
koje sam sreo namotavajući na prst
gumice mojih živaca. Stani na tom istom svjetlu
kao i onaj konj koji pase ispod vruće kugle.
Budi kao životinja i zvijezda bačena u jedno tijelo.
Podigni sa zemlje bijeli kamenčić u obliku broda,
i uvijek ga nosi sa sobom.
Vidi kako žena upoznaje užitak,
kako rijeka pronalazi počinak u moru.
Piši pjesme protiv tenkova, pjesme koje čiste otpadne vode.
Izbliza zaviri u svjetlucavo oko noćnog leptira.
Dopusti vlaku. Neka te odveze u grad,
ne opiri se iako grad postaje sve odvratniji.
Zatvorenih očiju uđi u rijeku automobila
- rodit ćeš otok pun ptičjeg krika sirena.
Odvezi se nekamo nedaleko, iza stakla autobusa
pogledaj lijepe mladiće i natprirodne djevojke
koji izlaze iz škole br. 8 Curie-Skłodowske
u Krotoszynu. Sačuvaj mir, mir.
Zraku treba vremena da se prilagodi tvom obliku,
da te opasa kao sedef, kao u jantaru.
Pismo papi Ivanu Pavlu Drugom. Nediplomatskom poštom
Viđam vas na televiziji, obično stojite na prozoru s rukama
bespomoćno raširenim nad masom i kreveljite se. Kad bi se
povelo pasivno stado na rub ponora i gurnulo, ne bi li se
pola vaše Europe majmunolikih pretvorilo u leteće jato?
Biti papa – kakva tuga; biti smiješan kao najdeblji
učenik u razredu ili onaj kojemu brada nije počela rasti kad i drugima.
Kako izlazite na kraj s dogmom o nepogrešivosti, kad vam se dogodi
greška u računima? Osim da se sprdam, taj me problem potiče
na brigu. Pokušao sam vas voljeti, iako vaša poezija
baš i nije dobra, a vaši svećenici, da budemo iskreni,
svuda guraju njušku.
Pa ipak vaše riječi koje glase: „Nismo pacifisti;
želimo mir, ali ne po svaku cijenu”, potakle su me
da napišem sljedeće. Nitko vas ne smatra pacifistima. Mir
se ne postiže kreveljenjem. Molim da povučete svoje misionare
iz Afrike i Azije. Kada je dovoljno šutjeti da bi se lagalo, govoriti „znam”
ravno je zločinu.
Noć br. 40
Htio bih da se ona vrati. Htio bih joj reći:
„Nisam povrijedio nijedan narod. Nisam nagovarao na rat.
Nisam gradio zatvorske komplekse, nisam tlačio slabije.
Nisam pucao ni na životinje ni na ljude, nisam prezirao Ljubav.
Kad bih ugledao svjetlo, išao sam za njim.
Nisam bježao pred mrakom.
Nisam bacao bombe i nisam ispuštao paralizirajući plin.
Što sam učinio da si otišla? Moji mali zločini nisu toliko vrijedni.“
Htio bih pokoriti narode da za nju vade rudu, ugljen
i dijamante, da grade svetišta i mostove
preko provalija. Ona će se vratiti. Moje pjesme će to postići,
postići će to moje zakletve, moja čežnja; usisat će je ta praznina.
Prva pjesma protiv države
Postajem ženskast, dok drugi, koji ne sumnjaju,
postaju čvršći, obrastaju u namotaje mišića,
susjed udarcem za udarcem motikom zadaje zemlji
kratke, precizne pokrete. Mladi prigradski lupeži
istovaruju vagone, psuju, iz grla hraču
masne komade sline panirane u prašini,
znoje se, govore dubokim glasom. Sportaši ruše rekorde.
Ne znam hoće li se ikako vratiti, ne kažem da će dvostruko,
sat premišljanja pred jednim, bojažljivim stihom; može biti.
Postoji možda čudo, koje ima snagu da smanji upravo za taj sat
nečiju bol, vjerujem u slična bajanja, pa
noći provodim na stolici, dane također; riječi umnažam,
hranim se kavom, koncentracijom, odvajanjem od života,
moji mišići kržljaju, grudi se raspadaju, dah se razrjeđuje.
Ne znam, nije isključeno, da su ti sati izgubljeni,
jurnjava za niti misli, drugo dno riječi, mulj;
„kome to treba”, kako govore Majke, Očevi.
Ako mi ponestane drugih, uvijek imam tu utjehu
da sam svojim izgnanstvom, sumnjom, odlaskom iza kadra,
svakom mišlju koju nisam priložio za javno dobro
za čovjeka i njegove male, usamljene stvari
na kotačiću riječi „najvažnije”, vukao drhtavo i teško „jest”.
Prevela Đurđica Čilić Škeljo
