Jednom sam u nekom Bowievom intervjuu nabasao na ovo:
„Svatko bi trebao imati barem jedno odijelo. Nije bitno da je skupo, može koštati i par dolara, ali je važno da vam dobro pristaje.“
Odijelo čini čovjeka, to je moj stav, da se odmah razumijemo. Dapače, žao mi je ako se nekome neće svidjeti, odjeća nas čini boljima, a često i gorima od onog što jesmo.
Da ne bi bilo zabune, ne mislim ovdje doslovno na odijelo, metafora je u pitanju, mislim na „outfit“, na vanjštinu koju prakticiramo neprekidno – bez obzira je li riječ o pidžami u kojoj spavamo ili smo goli nudisti na FFK.
Dakle, čak i kad ne nosimo odijelo/odjeću – to jest naše odijelo, to smo mi!
Za određenu priliku, u određenom kontekstu.
Never ask someone how an item of clothing makes you look. Ask yourself how it makes you feel, reče Starman.
Ja sam iz banda.
Ono što ključno komunicira s publikom, često i prije odsviranog prvog tona upravo je poruka koju band šalje svojim izgledom, vanjštinom. Čim se popne na stage, dok smo tek siluete u polumraku. I ta je komunikacija permanentna tijekom čitavog giga, nevidljiva, fluidna. Ključno utječe na dojam o brandu.
Još je bitnije, osim poruke koju šaljemo drugima, što „odijelom“ kazujemo sami sebi, svakako je to i neka vrsta unutarnjeg dijaloga. Velim, svakočasno, svakoga dana, u svakom trenutku, pa čak i kada spavamo!
Za javna zanimanja kao što je naše važno je zapamtiti:
Odjeća mora biti u suglasju s primateljima poruke, banalnije – publikom. Preporučeno je odijevanje barem na nivou ili još adekavatnije - nešto ponad uobičajenog gig witnessa. Ja bih ipak otvorenije - "always dress better than the audience" U svakom slučaju, jadno je odijevati se za javni nastup lošije od publike, dapače, nedozvoljivo i nema opravdanja. Kakva je to poruka? Dress like you own the place. (dobro, na balkanu to baš i nije najbolja preporuka za one s imalo stila, ali kužimo se)
Je li u javnom performansu dozvoljen odjevni ekces? Naravno da jest. I dozvoljen i poželjan. Ali kao i u kompoziciji, eksces nije plod anarhije i samovolje nego kontinuiteta preispitivanja i promišljanja. Stilizacija se uči, nije za amatere.
Vrlo je bitno da uvijek na sebi nosiš jednu, ali zaista kvalitetnu/ekstraordinarno vrijednu stvar. Jasno, to podrazumijeva napor da si ju priuštiš. golemo je zadovoljstvo kad u tome uspiješ. I još je bitnije da tu "milion dollar baby" nikada ne namećeš auditoriju, ne preseravaj se. Često ta stvar može biti i golom oku nevidljiva ili manje vidljiva. Taj odjevni ili obućni predmet tvoj je brod, tvoje sidro. Tvoja zastava na stageu. U toj fizičkoj, materijalnoj točki komprimirana je sigurnost, samopouzdanje nutrine do vanjštine.
Ukoliko nisi cirkusant, odijevaj se u skladu s godinama, odnosno stanjem duha. Ako imaš 50 a stanje duha ti je 15 godišnjaka, ti si idiot i potraži pomoć. Ako si iz hejvimetal benda, okej, radi što hoćeš, sve ti je unaprijed oprošteno ;) (stvarno nemam ništa protiv h/m-a) Ali, sve ima svoju mjeru, zar ne?
Ako si performer u grupi ljudi, uskladi se s grupom. Ne morate svi izgledati kao dimnjačari, važno je da ste odjeveni komplementarno. I u skladu sa sadržajem i onom vibrom koju želiš poslati s pozornice. U suprotnom, to je kao da netko u orkestru svira u drugom tonalitetu čitavo vrijeme giga. Neke se pozicije mogu akcentirati, ali obavezno iz istog filma i priče.
Često se kod odijevanja razglaba o komociji, o komforu. Jesu li mi ove ili one hlače udobne, jel vam u dugim rukavima vruće, jel u nekom fitu prehladno ili se znojiš. i dal su cipele mekane ko putar u guzici...
Gle, stage nije wellnes kod Micike.
Da, znojiš se, reflektor ti pizdi ravno u glavu. Da, ljepljiv si i nakon 2 sata smrdiš. Često takav ideš u hladan bs i nema tuša. To je takav posao.
Ukratko, odjebite s komforom i udobnom odjećom. Stage je predstava, kao što je predstava biti dostavljač pizze ili menager u firmi...ili geek programer Predstava ima svoj kodeks, u svakom pogledu tako i odjevnom. No shorts, no sandals (ili u domaćoj verziji - japanke) na stageu! Bez iznimke! Heh, jebiga, iznimke postoje, ali samo 1% njih su pravi jebači, ostalo su, priznajmo si, seljoberi. Svaka predstava traži odricanje, bez odricanja nema magije. Uniforma jest osnova transformacije i preduvjet showa. Komfor pritom jest dobrodošao, ali nije prioritetni kriterij za stage! Ne, ne možemo izgledati kao da smo upravo došli s plaže (ako nismo Beach Boysi, hahha). Jer to bi ujedno značilo da nismo napravili, nismo se uspjeli Transformirati, ni fizički, ni mentalno. a to je prvi zahtjev javne profesije. I taj zahtjev publika plaća, svjesno ili ne. Majušni podsavjetić: ne miješaj privatno i poslovno nikada pa tako ni u odijevanju. ne šeraj odjeću s kojom ideš u dućan s onom u kojoj si na poslu. Ukoliko nisi Nick Cave.
Ono što nosiš na sebi neodvojivo je od onoga što nosiš u sebi.
I zato ni ne pokušavaj prevariti druge, a pogotovo sebe!
