politički korektan govor, izbjegavanje naziva, fraza, riječi ili sintagma koje potiču predrasude ili bi mogle biti uvrjedljive za pripadnike različitih manjina ili skupina ljudi, jer se odnose na njihov spol, dob, spolnu usmjerenost, nacionalnu pripadnost, tjelesni nedostatak i sl. Uvođenje politički korektnoga govora posljedica je dugotrajna nastojanja različitih skupina da se iz govora izbace određene riječi i nazivi. Temeljna je svrha političke korektnosti da se takvom upotrebom govora izbjegava cjelovito označivanje (»etiketiranje«) osoba s invaliditetom ili pak s nekim tjelesnim ili psihološkim osobitostima kako bi se na taj način otežavao nastanak predrasuda prema njima. Među najčešće prihvaćenim preporukama politički korektnoga govora svakako je nastojanje da se u tekstovima, od novinskih članaka do sveučilišnih udžbenika, riječi primjenljive na ljude (imenice, zamjenice, pridjevi) više ne upotrebljavaju samo u muškome rodu, već da se svaki put navode oba roda, npr. studenti/studentice, njemu/njoj i sl.
Što je zapravo politička korektnost? To je ono što svatko misli da zna što je, ali nitko u to nije siguran. A kako bi i mogao biti, kad oni koji je zagovaraju izbjegavaju dati njezino točno značenje. Slučajno? Sumnjam. Prije bi se moglo reći da se s političkom korektnošću događa isto što i s drugim ideološkim tvorbama: zamagljuju se kako bi se u njih moglo utrpati ono što vam u određenom trenutku odgovara! Politička korektnost nije, dakle, od onih pojmova koji se s vremenom istroše ili isprazne od svog izvornog sadržaja – ona zapravo nikad nije ni bila jasno određena.
Prema nekima izvore političke korektnosti treba tražiti „u ranim fazama Lenjinove revolucionarne aktivnosti pa dalje preko Maoa, Nove ljevice, feminizma, postmodernizma i napokon multikulturalizma“. U sklopu posljednjega, prve su je revitalizirale lezbijke u feminističkom pokretu kasnih 70-ih i početkom 80-ih godina, da bi se konačno etablirala u Clintonovoj eri 90-ih. Ono pak oko čega se svi slažu jest da se aktualna politička korektnost oblikovala na američkim sveučilištima, gdje su se donosili svojevrsni kodeksi govora, odnosno što i kako se smije govoriti ili ne govoriti. Iz „akademskih gulaga“ ona se uskoro prelijeva po cijeloj Americi, da bi se na valu globalizacije (amerikanizacije) vrlo brzo, kao i drugi dobro dizajnirani američki proizvodi, proširila cijelim Zapadom.
Kako je kontroverzna, politička korektnost različito se definira. Prema jednima ona se svodi na zahtjev da se izbjegavaju riječi i geste koje se mogu shvatiti kao vrijeđanje ili omalovažavanje nepovlaštenih društvenih skupina, dok je drugi opisuju kao nastojanje da se putem novogovora ostatku društva nametne nečija ideologija, odnosno uvede cenzura i ograniči sloboda govora. Zastupnici druge definicije potkrepljuju je primjerima kojima se služe zagovornici političke korektnosti, dok oni – ne ograđujući se od tih primjera – tvrde da se tom metodom samo žele ocrniti njihova dobra nastojanja. A takvih primjera, uzoraka, doista je napretek. Stoga ću ovdje navesti samo neke koji se pokušavaju implementirati u crkve, a u svrhu ravnopravnosti spolova i rasne jednakosti.
