001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
| 3.1.2010 | • | 7.1.2010 | • | 14.1.2010 | • | 19.1.2010 | • | 21.1.2010 | • | 28.1.2010 | • | 1.2.2010 | • | 5.2.2010 | • | 9.2.2010 | • | 12.2.2010 | • | 20.2.2010 | • | 23.2.2010 | • | 28.2.2010 | • | 7.3.2010 | • | 14.3.2010 | • | 21.3.2010 | • | 30.3.2010 | • | 1.5.2010 | • | 4.5.2010 | • | 20.5.2010 | • | 30.5.2010 | • | 13.6.2010 | • | 15.7.2010 | • | 5.8.2010 | • | 10.8.2010 | • | 27.8.2010 | • | 25.9.2010 | • | 6.11.2010 | • | 22.12.2010 |
gubec beg
07.03.2010
seljačka buna, vele blazirani mediji kojima tuđa muka diže gledanost.
ja kažem fafenštajn. razumijete li vi, pitam vas stoti puta, kaje to!?
mjesto gdje ništa ne funkcionira i suma summarum nitko za to nije odgovoran, a nekmoli kriv.
ne moram biti veliki ekonomski stručnjak da saberem činjenično stanje;
- netko je nekog godinama (za izbore) strašno trebao, a kad trebaš, lažeš, muljaš i sereš onda i obećaješ ono što ne možeš ispuniti. narkomani
- netko se u tim obećanjima pronašao, ušao u rizike (, pokupovao najskuplje traktore za preseranciju pred susedom štefom i baricom. sad traže obećanu terapiju, al terapija je ukinuta. kalimero, nepravda! samo tako. narkomani
- nitko, baš nitko nije desetljećima ulagao u znanje, a nekmoli poduzetničku potkovanost hrvatskog seljaka koji mrtvo hladno proizvodi gubitak kao da se to njega ne tiče. i ne tiče ga se, tiče se nekog drugog, a taj drugi je bankrotirao. jebiga, sovhozi i kolhozi, sori, kak se to ono zove, ne funkcioniraju u kapitalizmu. nezgodna situacija. narkomani s narkomanima.
netko je predvidio da će biti ovih sranja. netko je sve ovo već uračunao, pa je fakat neumjesno da se ja ovdje igram nostradamusa. seljaci imaju i traktore i gas maske i oružje, al nemaju znanja. nemaju svijest o čemu se zapravo radi. skupi su i nekonkurentni, kog boli kurac. netko ih je do toga doveo, odnosno mjerama i politikom ih nije usmjerio na kapitalističko razmišljanje. a stjecanje znanja krvav je proces. kad znaš postaješ odgovoran. kad si odgovoran možeš biti prav il kriv. ovako ništa. a ništa, vidimo, lako ode u svašta. kog boli kurac.
gledam taj jadan narod na autocestama. zastrašen, agresivan, na skupim mašinama. kojeg će „pravednici“ iz banaka sad zadaviti s kreditima. i uzeti im te mašine. kog boli kurac.
ovdašnji seljaci umjesto u digitalno doba vraćaju se u hajdučiju. dvjesto godina unatrag.
pritom potpuno blokiraju bilo kakve tokove ekonomije u zemlji i ubrzavaju njenu propast.
naravno, boli ih kurac.
sad je kasno, ali stvarno – nitko iz ove vlade koja sad, ovog časa naprosto MORA riješiti stvari jer drugih nema i ne može se više odgađati – nije poduzetnik. dakle, zarađuju i oni svoje plaće iz proračuna koji izgleda gore od isusa na križu.
gospodo, vi znate što ovaj narod voli, što mu je melem na ljuticu ranu – jebiga, voli da susjedu crkne krava!
volontirajte gospodo! nema saborske plaće. nema ni obećane saborske plaće, jebem li vam majku! a zašto bi je i bilo?!? koji ste mi vi kurac?!?
znam ja da je to sve ni za što, ništa se zaista mojim prijedlogom ne postiže i nije u tome problem……… al, daj, kad narod voli!
dođite na markov trg pješke. blatnih cipela. u dronjcima. kosorica s poderanim čarapama, s masnicama na koljenima i gaćama napred žuto straga smeđe. kreni čobankoviću, žrtvo moja naduta podbuhla kolateralna, u slavoniju romobilom.
zbunit ćeš seljake.
dobit ćeš na vremenu.
pa ih zajebi i tako s rombačem produži u argentinu. i ne vraćaj se.
nitko te neće tražiti.
vjeruj mi.
onda javi i ostalima da ti se pridruže. naravno, nemoj mi ni oporbu ovdje solo ostavljat, ko boga te molim, udomi u skvotu buenos airesa i njih. uf, dobro da sam se sjetio, pa da me možda oni ovdje ne bi ostali jebat u neurokorteks.
znaš kaj…
lignja bi nam mogao svirat glasovir. i recimo, fakultativno držat solfeggio. za najbolje se može organizirat i zborno pjevanje.
pa da, di ovo vodi, a život je jedan.
baci knjige, jebeš brige!
hm….
ovaj kraj teksta vam je bezveze?
i meni je.
imate li neko rješenje?
čekaju vas raširenih ruku……
seljačka buna, vele blazirani mediji kojima tuđa muka diže gledanost.
ja kažem fafenštajn. razumijete li vi, pitam vas stoti puta, kaje to!?
mjesto gdje ništa ne funkcionira i suma summarum nitko za to nije odgovoran, a nekmoli kriv.
ne moram biti veliki ekonomski stručnjak da saberem činjenično stanje;
- netko je nekog godinama (za izbore) strašno trebao, a kad trebaš, lažeš, muljaš i sereš onda i obećaješ ono što ne možeš ispuniti. narkomani
- netko se u tim obećanjima pronašao, ušao u rizike (, pokupovao najskuplje traktore za preseranciju pred susedom štefom i baricom. sad traže obećanu terapiju, al terapija je ukinuta. kalimero, nepravda! samo tako. narkomani
- nitko, baš nitko nije desetljećima ulagao u znanje, a nekmoli poduzetničku potkovanost hrvatskog seljaka koji mrtvo hladno proizvodi gubitak kao da se to njega ne tiče. i ne tiče ga se, tiče se nekog drugog, a taj drugi je bankrotirao. jebiga, sovhozi i kolhozi, sori, kak se to ono zove, ne funkcioniraju u kapitalizmu. nezgodna situacija. narkomani s narkomanima.
netko je predvidio da će biti ovih sranja. netko je sve ovo već uračunao, pa je fakat neumjesno da se ja ovdje igram nostradamusa. seljaci imaju i traktore i gas maske i oružje, al nemaju znanja. nemaju svijest o čemu se zapravo radi. skupi su i nekonkurentni, kog boli kurac. netko ih je do toga doveo, odnosno mjerama i politikom ih nije usmjerio na kapitalističko razmišljanje. a stjecanje znanja krvav je proces. kad znaš postaješ odgovoran. kad si odgovoran možeš biti prav il kriv. ovako ništa. a ništa, vidimo, lako ode u svašta. kog boli kurac.
gledam taj jadan narod na autocestama. zastrašen, agresivan, na skupim mašinama. kojeg će „pravednici“ iz banaka sad zadaviti s kreditima. i uzeti im te mašine. kog boli kurac.
ovdašnji seljaci umjesto u digitalno doba vraćaju se u hajdučiju. dvjesto godina unatrag.
pritom potpuno blokiraju bilo kakve tokove ekonomije u zemlji i ubrzavaju njenu propast.
naravno, boli ih kurac.
sad je kasno, ali stvarno – nitko iz ove vlade koja sad, ovog časa naprosto MORA riješiti stvari jer drugih nema i ne može se više odgađati – nije poduzetnik. dakle, zarađuju i oni svoje plaće iz proračuna koji izgleda gore od isusa na križu.
gospodo, vi znate što ovaj narod voli, što mu je melem na ljuticu ranu – jebiga, voli da susjedu crkne krava!
volontirajte gospodo! nema saborske plaće. nema ni obećane saborske plaće, jebem li vam majku! a zašto bi je i bilo?!? koji ste mi vi kurac?!?
znam ja da je to sve ni za što, ništa se zaista mojim prijedlogom ne postiže i nije u tome problem……… al, daj, kad narod voli!
dođite na markov trg pješke. blatnih cipela. u dronjcima. kosorica s poderanim čarapama, s masnicama na koljenima i gaćama napred žuto straga smeđe. kreni čobankoviću, žrtvo moja naduta podbuhla kolateralna, u slavoniju romobilom.
zbunit ćeš seljake.
dobit ćeš na vremenu.
pa ih zajebi i tako s rombačem produži u argentinu. i ne vraćaj se.
nitko te neće tražiti.
vjeruj mi.
onda javi i ostalima da ti se pridruže. naravno, nemoj mi ni oporbu ovdje solo ostavljat, ko boga te molim, udomi u skvotu buenos airesa i njih. uf, dobro da sam se sjetio, pa da me možda oni ovdje ne bi ostali jebat u neurokorteks.
znaš kaj…
lignja bi nam mogao svirat glasovir. i recimo, fakultativno držat solfeggio. za najbolje se može organizirat i zborno pjevanje.
pa da, di ovo vodi, a život je jedan.
baci knjige, jebeš brige!
hm….
ovaj kraj teksta vam je bezveze?
i meni je.
imate li neko rješenje?
čekaju vas raširenih ruku……
