001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
Kako se kalio "Akustični Walt"
04.05.2014
„Zanimljivo, negdje pred finalizaciju oficijelnog studijskog „Walta“, dakle dok ovaj još dugo neće biti vani, pisao sam interni excel dokument s budućim fazama promocije albuma gdje je među ostalim stajalo
„snimiti Walta ponovo live u našoj prostoriji, reci Gonzi za video, 12. mjesec.“
Jedino me inicijalno smetalo da nam škvadra s kamerama šara po tih naših 10 kvadrata dok sviramo, a nisam htio nakenjati GoPro po glavama jer mi je to too much Radiohead spika, a trećeg rješenja tada nisam imao.
U međuvremenu smo lani svirali promotivni gig u Tvornici i pritom je uobičajeno prije tako bitnog koncerta radit višetjednui promociju i na jačim radio stanicama. Jedna od njih, možda danas i najjača po slušanosti, tražila je da akustično 7 dana prije giga u njihovom eteru odsviramo 4 pjesme.
Rekao sam „oke, ali svirat ćemo samo s Walta“. I napravili smo još isti dan doslovno polsatnu probu na kojoj smo samo ko leptirići prelijetavali sa songa na song da se nabrzaka ad hoc uvjerimo možemo li to akustično „prevesti“ ili ne. Iznenađujuće, odmah nam je osušeni pristup bez elektrike i elektronike zvučao cool. (Inače, fakat prezirem taj predznak "akustičnosti" jer baš ništa nije akustično braćo, sve je na struju, struja je i voda i zrak. Jedino su klinjoberi na klupicama stvarno akustični, ali avaj.....ja sam dinosaurus i svašta pamtim, kad ste zadnji puta vidjeli da netko pere na klupicama akustare? Priznajte, nikad!) Zato, legao nam je ovaj poslić ko budali šamar, pravo pravcato olakšanje nakon višegodišnjih studijskih cincamincanja. Ne volimo raznorazne medijske nekontrolirane i poluamaterske uvjete, ali ovo nas je baš rajcalo da roknemo u eteru.
Ubrzo stiže antiklimaks, s radija brzoglasiše da žele „2 hita koje svi znaju, a ostalo nek nam bude što hoćemo, pa može i s Walta“. „E pa ne može, na Waltu su sve hitovi (hahahha), nećemo svirati“, pametno sam odlučio kao i uvijek i na taj način izgubio gomilu airplayeva, jak promo prije giga i ostale tričarije kojih se profi ne bi smio odreći ni u bunilu bunike ili s temperaturom 43.
Nađemo se idući put na probi i dečkasi unisono (nisam ja) predlože da „žalibože tih pola sata što smo se zajebavali s akustikom, ajmo skupit sve mobitele i Ipadove i laptope pa snimiti oltugedr audio, zakucat videom i puknut na YouTube. Sigurno ćemo imati bar 154 pogleda, zajebat kapitalizam samo tako, hahahhaha...“.
Sjetih se tada davnog excela o pomislih kakav ubod, 12. je mjeesec i totalno slučajno se može ostvariti nešto što sam već prežalio. Ajde, može akustično! Kako se toga već prije sam nisam sjetio, morilo me.
Dogovoreno učinjeno! Složili smo session, imamo odlične akustične uvjete u svom studiju, poštekali sav audio ekvipment, Tin okitio bubanj s kič novogodišnjim jelka bor čempres lampicama, namontirali te glupe mobitele sa selotejpom na mikrofonske stalke, tak malo provizorno, kak nam se činilo da bi možda moglo biti okej. Svjetlo u prostoriji na nivou skrivenih mučilišta iračkih ratnih zarobljenika. Uvjerljivo najbolja kamerica, mali Go Pro, ubrzo će se pokazati, pomaknuo nam se već u prvoj pjesmi tako da sam ostao „dekapitiran“, odnosno nema mi glave u kadru s te ključne kamere sve do kraja snimanja.
Naglašavam, sve je snimljeno „iz prve“, bez prethodne analize aranžmana jer inicijalno nismo htjeli niti ulaziti u spiku koja uvijek na koncu završi „e jebiga, sad nam treba big band brasseva, daj dofuraj 50 timpanista i Slonića Tonića, a ne bi bilo zgorega da nam i Damon Albarn gostuje na „Sa mnom tebi je zima““. Ne, ne i ne. S čime imamo s time klimamo, i to je to, kraj priče.
Prespavao sam par kalendarskih brojki i skužio da se neću toliko zajebavat samo zbog YT-a i da ionako sve što radimo želim da bude na neki način ovjekovječeno, glede & unatoč internetima i na onaj old fashioned, standardizirani način. Pritom sam svjestan da ovdje nitko ništa ne kupuje, a nekmoli domaće DVD-e. Pa dobro, uvijek ostaje nada da će nas izvanzemaljci otkopati nakon kataklizme i proglasiti najboljim bendom ikad, ponajviše zato što nikog drugog nisu ni čuli (smijeh). Na prvom sessionu poslije višesatnog kabliranja, rasturanja i dilberskog dizajniranja interijera zaboravili smo, naravno, odsvirati neke pjesme, tako da smo tek na drugom pozvali Yayu i brass dječake iz Spremišta za „Trubača“, a i ponavljali neke songove jer smo pregledavajući skužili da je mobu koji me snimao usred prvog sessiona riknula baterija, i tak, postajalo je sve ozbiljnije i ozbiljnije, he he. I jedva sam čekao da sve konačno završi jer bi stvarno moglo postati preozbiljno i ubiti svu zajebanciju.
Summa summarum nakon tih par sessiona, što smo imali?
Zaista dobar akustični audio snimak, profi, pritom iz sirovine nismo mogli izvaditi ni jednu iole normalnu fotku za cover, a slijedom toga ni za knjižicu i u finalu touchdown - totalno trash video šoder koji nam je bilo malo bad ikom otfurat na montažu da nam od toga napravi kuću s bazenom.
Tin se dosjetio Mira Manojlovića, Manceovog sina, u slobodno vrijeme odličnog vibrafonista, a u ono manje slobodno i profi montažera. Taj će dječak sljedećih 2 mjeseca uložiti truda, znanja i srca velikog ko Velebit da sve sklepa da bude zanimljivo i prohodno. Svaki put kad nam je mailom poslao neki video na pregled imali smo epizodu opće kolateralne srećice svjesni od kakvog video govanceta on radi pitu. Baš svaki song ima svoju vizualnu spiku, drugačiji pristup i kroz to Mirov osobni doživljaj naše muzike.
Božanić je paralelno miksao, ima tu kod svakog livea dosta zajebancije zbog manjkavosti separacije zvuka, u prijevodu, „sve ulazi u sve“ tako da je miks sila kompromisa s kojima se unaprijed ili miriš ili šiziš do beskraja. Uvjeravam vas, velika većina live izdanja su čisti fejk, ne toliko što ljudi slabo sviraju ili pjevaju, nego je sama live platforma tehnički vrlo zeznuta i prijelomna je odluka želiš li bti autentičan i u startu tehnički manjkav ili ćeš studijski popravljati što, pazi sad – nitko, baš nitko nikad neće skužiti.
Yaya, Vlado Šagadin i ja smo radili omot, mislim, od čega da ga napravimo? Nisam htio fejkati i raditi kao „autentični“ post festum fotosession, jednostavno sam se pomirio da ponekad moram – pustiti. Pustiti tako kako je.
„Akustični Walt“ je, po meni, bombončić baš za fanove i zgodna nadopuna kapitalnom studijskom Waltu. Dekonstruira same songove, donosi u fillerima između brojeva neke fora studijske situacija sa snimanja i općenito iz bendovskog života. Htjeli smo da bude light, neobvezujući.
Jako mi je bitno što se cijeli bend punim plućima angažirao i oko same ideje i u realizaciji, pa nisam ovom prilikom solirao izoliran i autističan kao inače. „Akustični Walt“ naš je mezimac i gušt, i koliko sam po sebi bio izštekan toliko je nas, Pips trudbenike poštekao i spojio i više nego smo se nadali“.
„Zanimljivo, negdje pred finalizaciju oficijelnog studijskog „Walta“, dakle dok ovaj još dugo neće biti vani, pisao sam interni excel dokument s budućim fazama promocije albuma gdje je među ostalim stajalo
„snimiti Walta ponovo live u našoj prostoriji, reci Gonzi za video, 12. mjesec.“
Jedino me inicijalno smetalo da nam škvadra s kamerama šara po tih naših 10 kvadrata dok sviramo, a nisam htio nakenjati GoPro po glavama jer mi je to too much Radiohead spika, a trećeg rješenja tada nisam imao.
U međuvremenu smo lani svirali promotivni gig u Tvornici i pritom je uobičajeno prije tako bitnog koncerta radit višetjednui promociju i na jačim radio stanicama. Jedna od njih, možda danas i najjača po slušanosti, tražila je da akustično 7 dana prije giga u njihovom eteru odsviramo 4 pjesme.
Rekao sam „oke, ali svirat ćemo samo s Walta“. I napravili smo još isti dan doslovno polsatnu probu na kojoj smo samo ko leptirići prelijetavali sa songa na song da se nabrzaka ad hoc uvjerimo možemo li to akustično „prevesti“ ili ne. Iznenađujuće, odmah nam je osušeni pristup bez elektrike i elektronike zvučao cool. (Inače, fakat prezirem taj predznak "akustičnosti" jer baš ništa nije akustično braćo, sve je na struju, struja je i voda i zrak. Jedino su klinjoberi na klupicama stvarno akustični, ali avaj.....ja sam dinosaurus i svašta pamtim, kad ste zadnji puta vidjeli da netko pere na klupicama akustare? Priznajte, nikad!) Zato, legao nam je ovaj poslić ko budali šamar, pravo pravcato olakšanje nakon višegodišnjih studijskih cincamincanja. Ne volimo raznorazne medijske nekontrolirane i poluamaterske uvjete, ali ovo nas je baš rajcalo da roknemo u eteru.
Ubrzo stiže antiklimaks, s radija brzoglasiše da žele „2 hita koje svi znaju, a ostalo nek nam bude što hoćemo, pa može i s Walta“. „E pa ne može, na Waltu su sve hitovi (hahahha), nećemo svirati“, pametno sam odlučio kao i uvijek i na taj način izgubio gomilu airplayeva, jak promo prije giga i ostale tričarije kojih se profi ne bi smio odreći ni u bunilu bunike ili s temperaturom 43.
Nađemo se idući put na probi i dečkasi unisono (nisam ja) predlože da „žalibože tih pola sata što smo se zajebavali s akustikom, ajmo skupit sve mobitele i Ipadove i laptope pa snimiti oltugedr audio, zakucat videom i puknut na YouTube. Sigurno ćemo imati bar 154 pogleda, zajebat kapitalizam samo tako, hahahhaha...“.
Sjetih se tada davnog excela o pomislih kakav ubod, 12. je mjeesec i totalno slučajno se može ostvariti nešto što sam već prežalio. Ajde, može akustično! Kako se toga već prije sam nisam sjetio, morilo me.
Dogovoreno učinjeno! Složili smo session, imamo odlične akustične uvjete u svom studiju, poštekali sav audio ekvipment, Tin okitio bubanj s kič novogodišnjim jelka bor čempres lampicama, namontirali te glupe mobitele sa selotejpom na mikrofonske stalke, tak malo provizorno, kak nam se činilo da bi možda moglo biti okej. Svjetlo u prostoriji na nivou skrivenih mučilišta iračkih ratnih zarobljenika. Uvjerljivo najbolja kamerica, mali Go Pro, ubrzo će se pokazati, pomaknuo nam se već u prvoj pjesmi tako da sam ostao „dekapitiran“, odnosno nema mi glave u kadru s te ključne kamere sve do kraja snimanja.
Naglašavam, sve je snimljeno „iz prve“, bez prethodne analize aranžmana jer inicijalno nismo htjeli niti ulaziti u spiku koja uvijek na koncu završi „e jebiga, sad nam treba big band brasseva, daj dofuraj 50 timpanista i Slonića Tonića, a ne bi bilo zgorega da nam i Damon Albarn gostuje na „Sa mnom tebi je zima““. Ne, ne i ne. S čime imamo s time klimamo, i to je to, kraj priče.
Prespavao sam par kalendarskih brojki i skužio da se neću toliko zajebavat samo zbog YT-a i da ionako sve što radimo želim da bude na neki način ovjekovječeno, glede & unatoč internetima i na onaj old fashioned, standardizirani način. Pritom sam svjestan da ovdje nitko ništa ne kupuje, a nekmoli domaće DVD-e. Pa dobro, uvijek ostaje nada da će nas izvanzemaljci otkopati nakon kataklizme i proglasiti najboljim bendom ikad, ponajviše zato što nikog drugog nisu ni čuli (smijeh). Na prvom sessionu poslije višesatnog kabliranja, rasturanja i dilberskog dizajniranja interijera zaboravili smo, naravno, odsvirati neke pjesme, tako da smo tek na drugom pozvali Yayu i brass dječake iz Spremišta za „Trubača“, a i ponavljali neke songove jer smo pregledavajući skužili da je mobu koji me snimao usred prvog sessiona riknula baterija, i tak, postajalo je sve ozbiljnije i ozbiljnije, he he. I jedva sam čekao da sve konačno završi jer bi stvarno moglo postati preozbiljno i ubiti svu zajebanciju.
Summa summarum nakon tih par sessiona, što smo imali?
Zaista dobar akustični audio snimak, profi, pritom iz sirovine nismo mogli izvaditi ni jednu iole normalnu fotku za cover, a slijedom toga ni za knjižicu i u finalu touchdown - totalno trash video šoder koji nam je bilo malo bad ikom otfurat na montažu da nam od toga napravi kuću s bazenom.
Tin se dosjetio Mira Manojlovića, Manceovog sina, u slobodno vrijeme odličnog vibrafonista, a u ono manje slobodno i profi montažera. Taj će dječak sljedećih 2 mjeseca uložiti truda, znanja i srca velikog ko Velebit da sve sklepa da bude zanimljivo i prohodno. Svaki put kad nam je mailom poslao neki video na pregled imali smo epizodu opće kolateralne srećice svjesni od kakvog video govanceta on radi pitu. Baš svaki song ima svoju vizualnu spiku, drugačiji pristup i kroz to Mirov osobni doživljaj naše muzike.
Božanić je paralelno miksao, ima tu kod svakog livea dosta zajebancije zbog manjkavosti separacije zvuka, u prijevodu, „sve ulazi u sve“ tako da je miks sila kompromisa s kojima se unaprijed ili miriš ili šiziš do beskraja. Uvjeravam vas, velika većina live izdanja su čisti fejk, ne toliko što ljudi slabo sviraju ili pjevaju, nego je sama live platforma tehnički vrlo zeznuta i prijelomna je odluka želiš li bti autentičan i u startu tehnički manjkav ili ćeš studijski popravljati što, pazi sad – nitko, baš nitko nikad neće skužiti.
Yaya, Vlado Šagadin i ja smo radili omot, mislim, od čega da ga napravimo? Nisam htio fejkati i raditi kao „autentični“ post festum fotosession, jednostavno sam se pomirio da ponekad moram – pustiti. Pustiti tako kako je.
„Akustični Walt“ je, po meni, bombončić baš za fanove i zgodna nadopuna kapitalnom studijskom Waltu. Dekonstruira same songove, donosi u fillerima između brojeva neke fora studijske situacija sa snimanja i općenito iz bendovskog života. Htjeli smo da bude light, neobvezujući.
Jako mi je bitno što se cijeli bend punim plućima angažirao i oko same ideje i u realizaciji, pa nisam ovom prilikom solirao izoliran i autističan kao inače. „Akustični Walt“ naš je mezimac i gušt, i koliko sam po sebi bio izštekan toliko je nas, Pips trudbenike poštekao i spojio i više nego smo se nadali“.
