Daddyev dnevnik

staniška gleda na sve 4 strane svijeta. da ima svjetla. odasvud.

ipak, prvi prizor, prvi frejm koji me svakog jutra zatekne dok kuham kavu i čekam uspavane ljepotice da konstatiraju realitet je upravo ovaj:

pitoreskni prizor s vrha nastambe preko puta.

rekao bi davni deda rundek;

dijete bi napisalo.....dijete bi na-pi-sa-lo......

 

a nepoznati netko rado će ga nadopisati:

 

 

ili:

usred ničeg

 

 

dosta pjesništva, veli frend fiškal. ja dolazim iz crne rupe. tamo nema parobroda ni variva.

dok čekam da mi zakrčka voda, gledam uživo, lajv striming prizora na fotki. suklja, iz jutra u jutro. napet sam. a ne smije se pljuga pljugat na tašte. na prizoru iz mašte.

zamišljam;

gle čudne podudarnosti, davne sedamdeset i neke, neki sasvim drugi dječak s prozora svoje potleušice gleda u parni kadar susjednog dvorišta; on upravo halucinira o brodovima u pripizdini brdovite kekecove slovenije, na granici nečega i ničega, između sivog i smeđeg:

pa kaže: tata, vidi! vijori se dim! kako je samo beskrajno veseo i lak, ako ga ulovi lahor, postat će oblak!

 

dim odvajkad od ljudi radi budale. a Budal je budalama pjesnik.

a pjesnik i zvijer, to vam je u narodu skoro isto.

 

format za dan.  

 

meni, ni krivom ni dužnom: i bit će, ludom.

bar tako moja žena kaže.

jebo je parobrod.

slijedi ril ting.