Daddyev dnevnik

u vremenima bez respekta divno je katkad zazvati taj refleks. zaista, što sam stariji i što sam duže ovdje manje mi ljudi i pojava imponira. i nisam dobro. nisam si bolji zato. opet nekako...nisam si kriv zbog toga. a ja volim kad sam kriv jer znam da tada mogu popraviti. bilo što. ja sam popravljač.
ovih sam dana skužio da nam fale plakati. pa za dubrovnik šaljemo "drveće i rijeke" plakate. mislim, ko ga jebe, ko da je to bitno. nije. al meni je bitno.
bitno mi je da plakat bude manifestacija duha, njegova geneza koju poput vilenjaka teleportiraš daleko od svog staništa, nekom drugom gradu, nekom drugom mentalitetu, kulturi.
valjda, Zato smo Mi tu.
svašta sam skužio. naprimjer, mi nemamo, mi nikad nismo ni imali plakat koji nije usko vezan uz ploču, neki plakat koji možeš staviti i za 5, 6...10 godina na banderu i da funkcionira, da nas reprezentira.
skužio sam, bajdvej, i da je moje inzistiranje na b1 formatu velikim dijelom totalni promašaj. to je format za avenije, avenije su u gradovima, a grada su u hrvatskoj 2. od toga je jedan primorski i ne pati baš od avenija.
kako već dugo ne radimo s ferlinom, jedinim čovjekom kojem sam davao slobodne ruke da od omota, spota, pa sve do plakata napravi što hoće, većinom sav dizajn radimo u maloj zajednici vlado šagadin - yaya - ja, gdje potonji ima zadatak da natjerava prvo dvoje. (vlado je pravi profi dizajner, uz to, vrlo bitno! - i duhovit, često ima odličnu platformu. poznaje band, poznaje mene, puno smo toga radili zajedno, razumijemo se. yaya je vrhunski likovno pismena i glavni je likovni korektor)

velim, taj model mi funkcionira puno bolje od bilo čega drugog dostupnog, ali ima jednu veliku manu;
ima mene, ima previše mene, a ja sebi idem na živce. idem si na živce svugdje i u svemu, al ponajviše kad vodim stvari gdje nisam verziran. ne mislim da sam seljačina, al bogme nisam ni vrhunski likovni autoritet. a moram voditi stvari, to se od mene traži, bez toga ne bi bilo nikakvog rezultata. ili bi bio lošiji, bitno lošiji. (recimo, o ovom sajtu i njegovom dizajnu mogao bi napisati knjigu od najmanje 100 stranica, a poslije nje u nastavku o programiranju još jednu isto tako debelu. miks fikcije, drame, krimi romana, ljubića.)

i tako, neki dan počnem ženu inficirati s idejom općeg pips plakata, znate, onako mic po mic oprezno i s puno takta da joj ne idem na kurac. kad nju shendlam, mislim si, onda moram uloviti vladu, a to mi je potpuno nemoguća misija jer frend je jednostavno lud od posla. (on misli da je to trenutačno, al gledam ga već neko vrijeme i znam, znam da je to trajno. da nema povratka.)
dakle, moram izabrati Onog Kojeg Još Nisam Zvao A Znam Da Je On Taj.

nazvali smo Hofa.

samo dok tražiš broj već uranjaš duboko u pore Grada, kroz likovlje koji ovaj komad betona u svemiru čine Originalom a ne imitacijom života. demirel, hasanica, to su za mene zagrebački izlozi i psiho socijalni suveniri, a ne šestinska narodna nošnja. (zagrebački suveniri zadnjih 100 godina; dres hrvatske reprezentacije, dinamov dres i ako puno puno istražuješ - šestinski kišobran. zagrebe, nismo te zaslužili.) 
ne samo kad sam prvi put s njim telefonski razgovarao, već i u samoj pripremi za razgovor (obratiti pažnju: priprema za razgovor!) vratio mi se onaj slatko nervozni osjećaj respekta koji sam izgubio prema svima i svemu jer sam si nakon duuugo vremena, onako - sam sebi, priuštio da me s druge strane dočeka - Frajer.

on nije Frajer zato jer tako misli o sebi, nego zato jer ja tako kažem. a samo ti Frajer daruje osjećaj respecta, besplatno, da ni ne zna. oni drugi frajeri koji misle o sebi da su neki kurac i koji se silno "trude" ne pišu se s velikim F.
dječak koji je svojim djelom prefarbao moj grad, nije mu svih ovih silnih godina dozvolio da se samozadovoljno otkoprca u fascinantnu lakoću Ničega, atrofiranu bljuvotinu i bezveznost. na čistoj pojavnoj razini, njegovi plakati za "močvaru" jednostavno su Djelovali na moje Ulice po kojima danonoćno šizofreno bauljaju Auti i Neki LJudi, Nekih jako puno ljudi, seru psi i lete izgubljeni papagaji.
kao u flashu, mada nije zainteresiran ni za močvaru, ni za program, ni za bend koji svira, mada je fokusiran na svog psa koji upravo sere na pločnik ili na semafor koji neće stići i jebe mater svima ispred sebe jer je najpametniji i zna najbolje, a svi ostali su glupi......
....kao u flashu Prolaznik - Prelaznik - čak i Šizofreni Šofer može uhvatiti taj frame s uličnog pročelja, (jer ako nisi sposoban uhvatiti čak ni frame – ok, onda pliz idi, pliz ne vraćaj se) 
ukoliko si dio ovog grada - bilo kako i bilo zašto, sporo, vremenom skužiš, moraš skužiti, da je netko po zmazanim fasadama zalijepio Duh grada; kao testament koji je ujedno i posveta i potpis. i da to utječe na tebe, da je to humus koji te ukorijenjuje - Tu. 13. frame u kadru te ne pita, on te gradi.

s takvim sam Frajerom, tvorcem zagrebačkog super framea, razgovarao. pa čak i kavu popio.
kad smogne vremena, a to neće biti brzo, napravit će plakat. onaj koji mogu zaljepiti na banderu u Nekom Mjestu i za 10 godina. i da je svima jasno Tko smo.

saznaj više
....i još malo više....