001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
| 12.2.2009 | • | 18.2.2009 | • | 21.2.2009 | • | 19.4.2009 | • | 24.5.2009 | • | 20.10.2009 | • | 27.10.2009 | • | 29.10.2009 | • | 1.11.2009 | • | 4.11.2009 | • | 5.11.2009 | • | 7.11.2009 | • | 14.11.2009 | • | 19.11.2009 | • | 22.11.2009 | • | 25.11.2009 | • | 1.12.2009 | • | 3.12.2009 | • | 11.12.2009 | • | 16.12.2009 | • | 25.12.2009 |
Nulte koje su prošle kao da nisu ni bile
07.11.2009
Kako nekome tko preko 25 godina nije konzumirao pop muziku (namjerno ne kažem "rock", namjerno ne kažem "pop kulturu") približiti što su to tzv. "nulte" donijele u samo 4 reprezentativna songa?
Upravo sam taj zadatak dobio prije nešto dana; naime, pasivni junak naše priče, inače pravi ekspert za pop kulturu 50ih i 60ih kako na područjima ex-yu, tako i u kozmičkim gabaritima, po vlastitom priznanju nije pratio muziku još od "Nebeske teme" VIS Idola. A to je bila '82. Dinamo je, ne sjećate se jel'da, nakon 20 godina pod Ćirom bio prvak Jugoslavije, one zemlje Dembelije gdje nije smio biti prvakom jer je to morala biti Zvezda, a ako ne ona onda Partizan, a ako baš u nevjerojatnom slučaju ni jedni ni drugi - onda bi republički ključ zadovoljavao Hajduk, nekim manje više slučajnim ubodom. Ipak je za njega navijao, dok mu je živo srce bilo, sam Tile. Da, da, tak je to bilo ko nešto kasnije s Croatiom i Tuđmanom, sisavci moji...
Da se razumijemo; moj generalni stav o "nultima" je izrazito negativan. One nisu donijele doslovno ništa, ni na kojem umjetničkom terenu. Ne bih se sad time bavio jer je to tema posebnog dnevnika. Uglavnom, imao sam težak problem koje bandove uopće staviti jer jebiga mogao bi se čovjek s takvim više desetljetnim gapom možda i prepasti mog izbora. Opet, spičio mi je određenu odgovornost na nejaka pleća jer vjeruje da mu za introspekciju neću preporučiti pizdarije.
Odmah sam mu rekao da ja muziku gledam kroz albume, a ne kroz pjesme. Albumi su knjige, pjesme su pričice. Uvijek dajem prednost zahtjevnijem. Dakle, fokusirao sam se na albume kod kojih stojim iza djela samog, a time i iza svih njegovih dijelova. Nisam od onih koji svoj muzički ukus nameću kao jedini ispravan, a ostali su, falabogu, kreteni. Naravno da si ja to u sebi mislim, ali prema van sam uvijek rezerviran i nikad ne forsam jer mi se jednostavno ne da raspravljati o ukusima. Nedokazivi su, na ukuse mislim, a ljudi su nedojebani. A ja nemam živaca i boli me kurac.
Nisam ni od onih koji s ustima punim sline govore "čovječe...ovo moraš poslušat...kako to još nisi čuo..." nakon čega sljeduje sila lingvističkih egzibicija poslije kojih bi taj neposlušani, nekonzumirani i malo kome poznati band najrađe stavio umjesto plišanog mece do sebe na jastuk. Najčešća reza opisanih situacija je da bi došao doma, istorentao ili izjutjubao dotične izvođače i s mukom čekao treću pjesmu da si priznam da mi je to što upravo po nečijoj prešećernoj preporuci slušam nešto najjebenije najdosadnije što sam u životu čuo! Zaista je lijepo da ljudi vole muziku. Ali zaista nije lijepo da mi preporučuju svoja beskrvna govna.
I kužiš sad....sad sam ja u poziciji, a najvjerojatnije će skor biti upravo taj, da mi moj "pedesete i šezdesete" ekspert na neki manje ili više pristojan način da do znanja kako su mu svi moji savjeti koji će nadalje uslijediti peglali ganglije do granice izdržljivosti...i da je puko na koncu...i odjebao sve to. Eto, to bu se na kraju desilo. Nema veze, nismo deca da se durimo. Ja sam sam za sebe htio ponoviti gradivo. Morao sam skenirati nulte a znao sam da gotovo ništa autohtono u muzici nultih neću pronaći. Tada sam si velikodušno pomogao devedesetima (točnije od polovice na dalje), tja, ovaj tako i tako kurca nije čuo od Idola '82. I Ćirinog Dinama, hahahaha....
Krenimo, frende. ...nemamo vremena za zekanje, odmah u vugla!
Najbolji band zadnjih 15 godina je Radiohead; kvalitativna konstanta, istraživanje, pomicanje granica, pogotovo u showbizzu. Dakle, preporučujem sve ploče, sve pjesme bez iznimke. od ovostoljetnih imamo; Kid A - Amnesiac - Hail to the Thief - In Rainbows. Ja taj bend percipiram jednostavno kao "aristokratski zvuk". Ne podnosiš Pink Floyde? Jebiga, onda preskoči Radiohead, ali znaj da imaš očajnu rupetinu koju ti ništa što ću ti dalje fokusirati ne može ispuniti.
Najznačajniji umjetnik u pop muzici zadnje desetljeće i pol je Beck. Fenomenalni Kompilator svegaštojeprijenjegabilo, baš kao što su to bili i Beatlesi, da se ne lažemo. Samo kaj su oni uz Stonese bili jedina dva benda na svijetu, a danas svaka budala na kompu radi muziku, majspejsa je, jutjuba, fejsbuka i misli da je genije. U toj sili debila, treba stati na loptu i reći da frajera poput Becka nema! Kameleonskih mjena, potpuno se transformira iz ploče u ploču.. Ako si slušao samo jednu, dvije njegove ploče zapravo ne znaš ništa o frajeru jer on je i ono sasvim suprotno od onog što na osnovi konzhumiranog misliš. Baštini ključni album novije pop muzike - "Odelay" (1996). Mutations (1998) Midnite Vultures (1999) Sea Change (2002) isto tako poslušati za potvrdu onog o čemu pričam.
Kako od bezveznog pankerskog banda postati vjerojatno najznačajniji alter rock band današnjice pokazuju "The Flaming Lips" poglavito u suradnji s Daveom Fridmannom, slobodno mogu reći najznačajnijim patentatorom zvuka s kraja 90ih i početka nultih. Njihova najbolja fotka za osobnu je "Soft bulletin", remek djelo prekrasnih pjesama, orkestracija i Daveove produkcije koja je zapravo glavni instrument u bandu. Lipsi su, uz Mercury Rev, najljepša trešijana današnje pop muzike. Neopisivi riječima.
"Mercury Rev" bratski su band Lipsima, iz istog okružja i sličnih profilacija. Recimo da je razlika u tome što je Wayne iz Lipsa frajer koji će baš sve učiniti za popularnost banda - čitaj: veličat će sebe preko granice svake antipatije sve dok mu se ne predaš i počinješ svo to preseravanje obožavati, hehe.. dok je Mercury Rev puno zatajniji po tom pitanju. MR su još patetičniji, liričniji, poetičniji. Zajednički nazivnik je Dave Fridmann koji ključno i kod njih utječe na pastelizaciju zvuka. Ploča koju predlažem je predivotna i možda najlakše probavljiva od svih prije i poslije - Deserter's Songs. Apsolutni klasik. Stvar je u tome da lead falseto ne prihvaća baš svaki čekić nakovanj pužnica, al ako ikako ikad legne, više se ne baca.
Damon Albarn je uz Becka najvažnija autorska persona. Rođen u manufakturi brit popa i umjetnom sukobu (za potrebe NME-a) njegovog Blura sa Oasisom, on se desetljeće i pol nakon toga pokazuje vrlo žilavim tipom koji je nadživio sve trendove i postaje pop ikona uz bok jednom, istinabog, potpuno drugačijem frajeru - NIcku Caveu koji je taj status izborio davno i sasvim ga fino oplemenio i u vremenima koje upravo trančiramo. Albarn je fantastično talentiran kompozitor i jedan od meni najljepljivijih vokala. Od svih Damonovih solijada, Gorillaza, The Good, the Bad and the Queena....ja najviše cijenim najpodcjenjeniji Blur album - Think Tank. Naime, tu se band raspao, Coxon je podivljao od buza, nije bilo hitova, iscurio je sav Blur hajp, pa će neuk netko nabrzaka gadno pogriješiti misleći da je ovo sigurno neko sranje od ploče rađeno samo zato jer treba ispoštovati ugovor s diskografom; upravo suprotno - to je najbolje i najzrelije što je Blur ikada napravio i ne izlazi iz playera u mojem četverokotačnom japancu.
PJ Harvey, ženska je inkarnacija Nicka Cavea, s tim da je Nickyja ludilo popustilo, a Polly je i dalje spaljena ko šlapa. Ona je sasvim dovoljno Patty Smith, sasvim blizu Radiohead i nekadašnjih Pixies, a opet nezaustavljivo svoja da je mogu proglasiti najvećom ženskom muzičkom ikonom posljednih 15 godina. Sad će mi neko srati da dijelim artiste na muške i ženske, i dijelim ih; ženski i muški art rukopis se razlikuju i tamo di mi je ova luđakinja vrh ne mogu staviti nit jednog muškića i obrnuto. Ona je prejebena žena! Moj izbor za tebe je najprobavljiviji Stories from the City, Stories from the Sea
Moglo bi se reći gotovo klinci, MGMT su najpotentniji band na svijetu. Izvanredno kompozitorski zrelih rješenja, a opet još uvijek ne - zaklani show bizzom. Imaju samo jednu ploču, odličnu, i tek će vrijeme pokazati koliko mogu izdržati na tom nivou i hoće li istražujući napredovati.
Arcade Fire su na vrlo ozbiljnom putu da postanu ozbiljno velik band. Oni pak nisu klinci, sve što su izdali je vrijedno, imaju singlove, imaju dozu ludila neophodnu za veliku karijeru, ali i dovoljnu količinu standardnosti i dobrodošle predvidljivosti da budu ono što im predviđam. To je band za stadione, i fala bogu, treba netko maknuti U2. Moj je izbor "Neon Bible", ali isto tako je sam mogao reći i "Funeral", a mislim da to dovoljno govori o vrijednosti i potencijalu.
Rokenrol po svojoj definiciji ne spada u 21. stoljeće, dakle sve što se sad prodaje pod tim naprosto nema ni povoda niti je posljedica uglazbiva s onim kako je rock definiran. E, pa QOTSA to jako dobro znaju i ako se u nešto zdravo cijela priča s rokenrolom treba transformirati to je upravo ono što radi taj band. Oni su sve više pop što su stariji, a ja to gotivim.
Iiiii....to bi bilo to. Huh, zaista sam se potrudio nešto složiti u ovako kenjkavoj ponudi. A i to sam većinom navukao bandove i autore jako profilirane još od devedesetih. Ako MGMT i Arcade Fire nemaju doslovnu vezu s njima, odnosno faktografski su stvarno u "nultima", iako su fakat dobri.....sve je to itekako premalo, pogotovo imajući na pameti preglomaznu produkciju raznoraznih diskografskih favorita. Očito im je postotak šuta ko petom be protiv detroit pistonsa.
Netko će reći da sam subjektivan. Jesam, a što bi trebao biti?
Netko će reći da sam star - jesam, ne znam što je u tome loše, osim što su mi kriteriji izoštreniji.
Nitko ne može reći da ne slušam muziku jer to nije istina.
Al ja ću reći - mučim se, jako se mučim svariti ono što je danas, u tim usranim "nultima", na tanjuru.
Kako nekome tko preko 25 godina nije konzumirao pop muziku (namjerno ne kažem "rock", namjerno ne kažem "pop kulturu") približiti što su to tzv. "nulte" donijele u samo 4 reprezentativna songa?
Upravo sam taj zadatak dobio prije nešto dana; naime, pasivni junak naše priče, inače pravi ekspert za pop kulturu 50ih i 60ih kako na područjima ex-yu, tako i u kozmičkim gabaritima, po vlastitom priznanju nije pratio muziku još od "Nebeske teme" VIS Idola. A to je bila '82. Dinamo je, ne sjećate se jel'da, nakon 20 godina pod Ćirom bio prvak Jugoslavije, one zemlje Dembelije gdje nije smio biti prvakom jer je to morala biti Zvezda, a ako ne ona onda Partizan, a ako baš u nevjerojatnom slučaju ni jedni ni drugi - onda bi republički ključ zadovoljavao Hajduk, nekim manje više slučajnim ubodom. Ipak je za njega navijao, dok mu je živo srce bilo, sam Tile. Da, da, tak je to bilo ko nešto kasnije s Croatiom i Tuđmanom, sisavci moji...
Da se razumijemo; moj generalni stav o "nultima" je izrazito negativan. One nisu donijele doslovno ništa, ni na kojem umjetničkom terenu. Ne bih se sad time bavio jer je to tema posebnog dnevnika. Uglavnom, imao sam težak problem koje bandove uopće staviti jer jebiga mogao bi se čovjek s takvim više desetljetnim gapom možda i prepasti mog izbora. Opet, spičio mi je određenu odgovornost na nejaka pleća jer vjeruje da mu za introspekciju neću preporučiti pizdarije.
Odmah sam mu rekao da ja muziku gledam kroz albume, a ne kroz pjesme. Albumi su knjige, pjesme su pričice. Uvijek dajem prednost zahtjevnijem. Dakle, fokusirao sam se na albume kod kojih stojim iza djela samog, a time i iza svih njegovih dijelova. Nisam od onih koji svoj muzički ukus nameću kao jedini ispravan, a ostali su, falabogu, kreteni. Naravno da si ja to u sebi mislim, ali prema van sam uvijek rezerviran i nikad ne forsam jer mi se jednostavno ne da raspravljati o ukusima. Nedokazivi su, na ukuse mislim, a ljudi su nedojebani. A ja nemam živaca i boli me kurac.
Nisam ni od onih koji s ustima punim sline govore "čovječe...ovo moraš poslušat...kako to još nisi čuo..." nakon čega sljeduje sila lingvističkih egzibicija poslije kojih bi taj neposlušani, nekonzumirani i malo kome poznati band najrađe stavio umjesto plišanog mece do sebe na jastuk. Najčešća reza opisanih situacija je da bi došao doma, istorentao ili izjutjubao dotične izvođače i s mukom čekao treću pjesmu da si priznam da mi je to što upravo po nečijoj prešećernoj preporuci slušam nešto najjebenije najdosadnije što sam u životu čuo! Zaista je lijepo da ljudi vole muziku. Ali zaista nije lijepo da mi preporučuju svoja beskrvna govna.
I kužiš sad....sad sam ja u poziciji, a najvjerojatnije će skor biti upravo taj, da mi moj "pedesete i šezdesete" ekspert na neki manje ili više pristojan način da do znanja kako su mu svi moji savjeti koji će nadalje uslijediti peglali ganglije do granice izdržljivosti...i da je puko na koncu...i odjebao sve to. Eto, to bu se na kraju desilo. Nema veze, nismo deca da se durimo. Ja sam sam za sebe htio ponoviti gradivo. Morao sam skenirati nulte a znao sam da gotovo ništa autohtono u muzici nultih neću pronaći. Tada sam si velikodušno pomogao devedesetima (točnije od polovice na dalje), tja, ovaj tako i tako kurca nije čuo od Idola '82. I Ćirinog Dinama, hahahaha....
Krenimo, frende. ...nemamo vremena za zekanje, odmah u vugla!
Najbolji band zadnjih 15 godina je Radiohead; kvalitativna konstanta, istraživanje, pomicanje granica, pogotovo u showbizzu. Dakle, preporučujem sve ploče, sve pjesme bez iznimke. od ovostoljetnih imamo; Kid A - Amnesiac - Hail to the Thief - In Rainbows. Ja taj bend percipiram jednostavno kao "aristokratski zvuk". Ne podnosiš Pink Floyde? Jebiga, onda preskoči Radiohead, ali znaj da imaš očajnu rupetinu koju ti ništa što ću ti dalje fokusirati ne može ispuniti.
Najznačajniji umjetnik u pop muzici zadnje desetljeće i pol je Beck. Fenomenalni Kompilator svegaštojeprijenjegabilo, baš kao što su to bili i Beatlesi, da se ne lažemo. Samo kaj su oni uz Stonese bili jedina dva benda na svijetu, a danas svaka budala na kompu radi muziku, majspejsa je, jutjuba, fejsbuka i misli da je genije. U toj sili debila, treba stati na loptu i reći da frajera poput Becka nema! Kameleonskih mjena, potpuno se transformira iz ploče u ploču.. Ako si slušao samo jednu, dvije njegove ploče zapravo ne znaš ništa o frajeru jer on je i ono sasvim suprotno od onog što na osnovi konzhumiranog misliš. Baštini ključni album novije pop muzike - "Odelay" (1996). Mutations (1998) Midnite Vultures (1999) Sea Change (2002) isto tako poslušati za potvrdu onog o čemu pričam.
Kako od bezveznog pankerskog banda postati vjerojatno najznačajniji alter rock band današnjice pokazuju "The Flaming Lips" poglavito u suradnji s Daveom Fridmannom, slobodno mogu reći najznačajnijim patentatorom zvuka s kraja 90ih i početka nultih. Njihova najbolja fotka za osobnu je "Soft bulletin", remek djelo prekrasnih pjesama, orkestracija i Daveove produkcije koja je zapravo glavni instrument u bandu. Lipsi su, uz Mercury Rev, najljepša trešijana današnje pop muzike. Neopisivi riječima.
"Mercury Rev" bratski su band Lipsima, iz istog okružja i sličnih profilacija. Recimo da je razlika u tome što je Wayne iz Lipsa frajer koji će baš sve učiniti za popularnost banda - čitaj: veličat će sebe preko granice svake antipatije sve dok mu se ne predaš i počinješ svo to preseravanje obožavati, hehe.. dok je Mercury Rev puno zatajniji po tom pitanju. MR su još patetičniji, liričniji, poetičniji. Zajednički nazivnik je Dave Fridmann koji ključno i kod njih utječe na pastelizaciju zvuka. Ploča koju predlažem je predivotna i možda najlakše probavljiva od svih prije i poslije - Deserter's Songs. Apsolutni klasik. Stvar je u tome da lead falseto ne prihvaća baš svaki čekić nakovanj pužnica, al ako ikako ikad legne, više se ne baca.
Damon Albarn je uz Becka najvažnija autorska persona. Rođen u manufakturi brit popa i umjetnom sukobu (za potrebe NME-a) njegovog Blura sa Oasisom, on se desetljeće i pol nakon toga pokazuje vrlo žilavim tipom koji je nadživio sve trendove i postaje pop ikona uz bok jednom, istinabog, potpuno drugačijem frajeru - NIcku Caveu koji je taj status izborio davno i sasvim ga fino oplemenio i u vremenima koje upravo trančiramo. Albarn je fantastično talentiran kompozitor i jedan od meni najljepljivijih vokala. Od svih Damonovih solijada, Gorillaza, The Good, the Bad and the Queena....ja najviše cijenim najpodcjenjeniji Blur album - Think Tank. Naime, tu se band raspao, Coxon je podivljao od buza, nije bilo hitova, iscurio je sav Blur hajp, pa će neuk netko nabrzaka gadno pogriješiti misleći da je ovo sigurno neko sranje od ploče rađeno samo zato jer treba ispoštovati ugovor s diskografom; upravo suprotno - to je najbolje i najzrelije što je Blur ikada napravio i ne izlazi iz playera u mojem četverokotačnom japancu.
PJ Harvey, ženska je inkarnacija Nicka Cavea, s tim da je Nickyja ludilo popustilo, a Polly je i dalje spaljena ko šlapa. Ona je sasvim dovoljno Patty Smith, sasvim blizu Radiohead i nekadašnjih Pixies, a opet nezaustavljivo svoja da je mogu proglasiti najvećom ženskom muzičkom ikonom posljednih 15 godina. Sad će mi neko srati da dijelim artiste na muške i ženske, i dijelim ih; ženski i muški art rukopis se razlikuju i tamo di mi je ova luđakinja vrh ne mogu staviti nit jednog muškića i obrnuto. Ona je prejebena žena! Moj izbor za tebe je najprobavljiviji Stories from the City, Stories from the Sea
Moglo bi se reći gotovo klinci, MGMT su najpotentniji band na svijetu. Izvanredno kompozitorski zrelih rješenja, a opet još uvijek ne - zaklani show bizzom. Imaju samo jednu ploču, odličnu, i tek će vrijeme pokazati koliko mogu izdržati na tom nivou i hoće li istražujući napredovati.
Arcade Fire su na vrlo ozbiljnom putu da postanu ozbiljno velik band. Oni pak nisu klinci, sve što su izdali je vrijedno, imaju singlove, imaju dozu ludila neophodnu za veliku karijeru, ali i dovoljnu količinu standardnosti i dobrodošle predvidljivosti da budu ono što im predviđam. To je band za stadione, i fala bogu, treba netko maknuti U2. Moj je izbor "Neon Bible", ali isto tako je sam mogao reći i "Funeral", a mislim da to dovoljno govori o vrijednosti i potencijalu.
Rokenrol po svojoj definiciji ne spada u 21. stoljeće, dakle sve što se sad prodaje pod tim naprosto nema ni povoda niti je posljedica uglazbiva s onim kako je rock definiran. E, pa QOTSA to jako dobro znaju i ako se u nešto zdravo cijela priča s rokenrolom treba transformirati to je upravo ono što radi taj band. Oni su sve više pop što su stariji, a ja to gotivim.
Iiiii....to bi bilo to. Huh, zaista sam se potrudio nešto složiti u ovako kenjkavoj ponudi. A i to sam većinom navukao bandove i autore jako profilirane još od devedesetih. Ako MGMT i Arcade Fire nemaju doslovnu vezu s njima, odnosno faktografski su stvarno u "nultima", iako su fakat dobri.....sve je to itekako premalo, pogotovo imajući na pameti preglomaznu produkciju raznoraznih diskografskih favorita. Očito im je postotak šuta ko petom be protiv detroit pistonsa.
Netko će reći da sam subjektivan. Jesam, a što bi trebao biti?
Netko će reći da sam star - jesam, ne znam što je u tome loše, osim što su mi kriteriji izoštreniji.
Nitko ne može reći da ne slušam muziku jer to nije istina.
Al ja ću reći - mučim se, jako se mučim svariti ono što je danas, u tim usranim "nultima", na tanjuru.
