| 12.2.2009 | • | 18.2.2009 | • | 21.2.2009 | • | 19.4.2009 | • | 24.5.2009 | • | 20.10.2009 | • | 27.10.2009 | • | 29.10.2009 | • | 1.11.2009 | • | 4.11.2009 | • | 5.11.2009 | • | 7.11.2009 | • | 14.11.2009 | • | 19.11.2009 | • | 22.11.2009 | • | 25.11.2009 | • | 1.12.2009 | • | 3.12.2009 | • | 11.12.2009 | • | 16.12.2009 | • | 25.12.2009 |
sjećanja jednog kuhara
preneseno s vip.hr
Tko se tuče taj se voli, treća runda
U nastavku obračuna saznajemo tko za kritiku nema sluha, a tko ostaje bez uha!
Pretposljednji dio sage o domaćim glazbenim recenzentima i njihovim odnošajima s predmetima i subjektima svog pisanja, nastavljamo kroz prisjećanje Zlatka Galla, Bojana Mušćeta i Dubravka Jagatića.
Da podsjetimo, pitanja su bila:
1. Jeste li imali i s kim kakva neugodna iskustva od obreckivanja do eventualnih direktnih sukoba s glazbenicima kojima ste recenzirali albume ili koncerte?
2. Jesu li kuloari ili ljudi s imenima i prezimenima dovodili Vas u bilo kakvu negativnu vezu temeljem Vašeg profesionalnog rada?
3. Jeste li ikada kalkulirali pišući recenzije o djelima ljudi s kojima družbujete u privatno provedeno vrijeme ili ste se vodili osobnim elementom poznanstava pa ste namjerno pisali blaže ili drugačije da to nije bio slučaj s ljudima koje ne poznajete osobno?
4. Ako je lakše biste li mogli uz odgovore na gornja pitanja pobrojiti neki osobni top 5 ili 10 takvih bliskih susreta bilo koje vrste.
5. Jeste li ikada bili financijski stimulirani ili znate za takve slučajeve kako biste promovirali afirmativnim recima nečiji rad premda ne mislite tako. Primjerice, moja cijena za naručenu recenziju je 1 000 000 (slovima: milijun) eura s PDV-om. Nakon kupljene recenzije, povlačim se iz glazbenog posla, priznajem podmitljivost i krećem ulagati u nekretnine. Dakako, karikiram. Ako Vam je lakše ne govoriti i pisati otvoreno o konkretnim imenima može li samo svote ili naznake. Također, ne mora nužno podmitljivost biti u financijskom smislu, već i robne razmjene te drugi oblici interesa dolaze u obzir.
Zlatko Gall
1. Koliko pamtim u ovih 29 godina profesionalnog pisanja recenzija (in continuo, bez pauze, pa mislim da sam nešto kao najtvrdoglaviji kritičar-rekorder) nikada mi nitko nije doista ozbiljno prijetio niti na me fizički nasrnuo. Naravno, obreckivanja, "uvrijeđenog" okretanja glave, verbalnih prepucavanja, telefonskih maltretiranja pa i polemika, bilo je. Posebice od "estradnjaka" koji su, zacijelo generalno povrijeđeni mojom sintagmom "niža estradna bića" u tekstovima koji su se bavili fenomenom estrade (ne i recenzijama jer nikada nisam u recenzentskim rubrikama ocjenjivao šlagerašku produkciju). Sukladno tome "ratovao" sam s pokojnim Zdenkom Runjićem - koji me nakon negativnih kritika njegovih Melodija hrvatskog Jadrana 2000-tih nazvao "političkim plaćenikom nove vlasti koji ga napada zbog njegovih HDZ-ovskih uvjerenja", Tomom Mrduljašem, direktorom i koncesionarom Splitskog festivala (koji mi je smrtno zamjerio što sam se pobunio da se festival šlagerskih ljiga financira iz proračuna za kulturu pa me - za osvetu - čak i "prozvao" kao potkupljivog kritičara jer sam mu godinu ranije - dakako za uredan autorski honorar plaćen na račun s PDV-om - složio "retrospektivni" program s Massimom, Šo!Mazgoonom, Jappom, Justinom Johnsonom; uzgred - tužio sam ga zbog klevete, no još nije bilo ročišta) ali i neizbježnog Tonča Huljića, menadžera-promotora najgoreg estradnog šrota Ivice Bubala.
Posebna priča su "državotvorni umjetnici" te Thompson. Naime, pošto sam sustavno (i kao glazbeni kritičar i kao politički kolumnist) u devedesetima (a i danas) pisao o fenomenu "državno sponzorirane estrade", HDZ-ovskim miljenicima i agit-propovskoj ratnoj pjesmarici, ideologiziranoj tamburici... i to u oporbenim listovima poput Feral Tribunea (gdje sam bio politički komentator i glazbeni kritičar), Tjedniku i Vijencu (gdje sam pisao političko-kulturološku kolumnu), časopisima poput Lettre International... bilo je očekivano mnogo pritisaka s te, uvjetno nazvano estradno-"političke" strane. Kao autor zacijelo najviše kritičkih tekstova o Thompsonu, godinama sam pak sustavno izlagan "teroru" telefonskih poziva (mijenjao sam dva puta kućni broj) i uličnih dobacivanja, verbalnih prijetnji, polemičkih (zapravo, uvredljivih) napada ljutih "državotvoraca"... Srećom, rekoh, bez fizičkih nasrtaja.
S "rockerske" strane najneugodniji je bio Ripper koji je - nakon što sam poslije dvije "naj" kritike albuma Fred Astaire i Bog (kojima sam dao pet zvjezdica i proglasio ih albumima godine) smanjio ocjenu (na 3) sljedećem studijskom izdanju "Drveće i rijeke" - mjesecima (pače i godinama!) pisao uvredljive komentare na moj račun na svom blogu... češći su bili povremeni "nesporazumi" s izdavačima, a najneugodniji (mada ne i agresivan) bio je Davor Varga iz Dancing Beara razljućen mojom lošom kritikom "povratničkog" albuma Boe. Uzgred, s Croatia Records - kao izdavačem estradnog bofla - u permanentnoj sam "ne-ljubavi".
3. S mnogim sam glazbenicima godinama dobar ili čak prijatelj no nikada od toga nisu profitirali. Pače, Urbanu - s kojim sam "za pet" - sam napisao mlake ili loše recenzije za projekte poslije "Žena - dijete", Gibonniju sam "kasapio" rane albume, Black Coffeeju ili Matiji Dediću, Oliveru i Arsenu - dakle, s ljudima s kojima sam ili jako dobar ili čak prijatelj, pisao sam i izrazito negativne kritike albuma i koncerata.
5. Imao sam tu "privilegiju" da sam osim kao produktivan (i profesionalni - dakle zaposleni) rock kritičar i recenzent "paralelno" bio i likovni kritičar (moja najuža struka je likovnost jer sam povjesničar umjetnosti), profesionalni novinar i politički kolumnist, te ama baš nikada nisam ovisio samo o pisanju o glazbi niti bio plaćom ili honorarima "egzistencijalno" ili - s druge strane - kao novinar samo jednog faha - statusno ugrožen. Mada sam profesionalac, glazba je na određeni način uvijek ostala i moja golema strast, no pisanje mi je uvijek (a i sada) donosilo i financijsku kompenzaciju. Imao sam sreću pa sam - prodavan i čitan autor. Moje "rockerske" knjige ("velika" rock enciklopedija je u samom godinu dana od objavljivanja "otišla" u svih 2000 primjeraka, a ona "mala" dopunjena i objavljena u tri toma prodana je u ukupnoj nakladi od 40-ak tisuća primjeraka) donosile su mi prihod, a ionako nisu bile vezane za domaće likove već isključivo za strane glazbenike. Biografije napisane o Gibonniju i Oliveru - s druge strane - nemaju nikakve veze ni s jednim ni s drugim pjevačem (konačno, obojica su biografije vidjeli tek kad su izašle iz tiska) već su "naručen" posao za mog stalnog izdavača, tvrtku Profil tako da ni tu nije bilo "sukoba interesa". Uostalom, rekoh, i o Gibi i o Oliveru sam pisao kritički i (čak i u knjizi o njima) "cipelario" neke njihove albume. Hoću reći, nikada nikome nisam uzeo ni paru za kritiku - ni likovnu ni glazbenu - niti mi je to ikada palo na pamet (pače, gadi mi se) a, srećom, rekoh nikada i nisam bio egzistencijalno ugrožen da bi mi "iskušenje" te vrste ikada i palo na pamet iz "prijeke potrebe".
