Daddyev dnevnik

pipsi u kontekstu

interesantno je promatrati pipse u kontekstu zadnja 2 dnevnika.
relativno kasno sam osnovao band, imao sam 25-6. uz sijaset loših okolnosti koje takva činjenica (primjerice da sam 8 godina mlađi danas bi danas prostora kvalitetno prerezati stvari. s i g u r n o  bi otišao van i imao dovoljno vremena (5,6 godina) da se vani stabiliziram. danas s obitelji to je nemoguće, nažalost) nosi jedna dobra je što sam danas, na pragu 40e (ima još 2 godinice, nije to ni malo) prilično nepotrošen, nisam «zaklan». uostalom, band me sigurno i pomladio (stanje kontinuiranog dječjeg vrtića), nisam zatrovan karijerizmom ni dosadnim automatiziranim poslom. zato mi je priča o middle age horror showu tema na koju gledam bez uzbuđivanja, praktički me se niti ne tiče. ona se, barem za sada, dešava nekom drugom. (meni se možda dešavaju srednje godine, ali srećom ne i pripadajući hororček.)
druga je povoljna okolnost (a koju sam često, dobrim dijelom s pravom, uzimao katastrofičnom) što se, mada protiv moje volje (ja sam rak, obiteljski tip, pas ovčar, kolekcionar, ništa i nikog ne bacam čak ni kad je evidentno da me to nešto ili netko guši!) band često mijenjao (pogotovo od 2000. jebote, meni je to ful nevjerojatno!) naravno, oduvijek najviše cijenim kontinuitet rada, svakodnevnog druženja. ipak, uštrcavanje svježe krvi uvijek se pokazalo dobrim (jura i pavle, radman, tin, danas božanić, za ostale ćemo vidjeti) i apsolutno je koristilo bandu.
mi smo uslijed sve manje izražene emocionalne ucjenjenosti (jebiga, društvo koje je osnovalo band razišlo se prije, sad već i tako možemo reći, davne 4 godine. hej, 4 godine! maaa, moram to napisati; uvijek se ugrizem za jezik kad spomenem «osnivanje» banda. ok, sve je to simpatično – burek, denyken, kraljić i ja. kapa dolje. nego, ono, ajmo se prestat zajebavati: ja sam bio pipschips...sam za sebe, doma na klaviru godinama prije nego sam gorespomenute i upoznao. znate, sve je to na rubu sch; kreveljenje pred ogledalom, pa samostalna drkica po klaviru gdje sam godinama samom sebi davao bandovska imena (exotic tabac (buhuhu!, op.a.), nebeske pidžame (o yeah, op.a.) pa sve do pipsa koje sam neslužbeno «osnovao» negdje '88. zgodno, bio sam jedini član i tada uopće nisam ni sanjao da bi mi se ikad itko mogao pridružiti. dakle, svaka čast svim tim dječacima, ali povijest se sama nacrtala. možemo li reći da se njihov odnos prema bandu uistinu i do danas pokazao «konstitutivnim». budimo iskreni – nije. ja im to ni najmanje ne zamjeram, zašto i bih?! to fakat nije najbitnije jer njihova je konstitutivnost površna i slučajna.) na pragu da postanemo nešto što ja volim nazvati «muzičkom radionicom». muzička radionica prvenstveno je impostirana po načelu kreacije, kreativnosti. ona je definitivno manje «obiteljska» od klasične bandovske. muzička radionica je baza je za formirane karaktere koji u njoj djeluju svjesno (osvješteno, ju nou vot aj min. nije ih samo voda donjela, pa evo, sad su tu i kajasadznamkajćuidićudalje...)) gdje oni i potiču i utječu na stvari. vrlo je bitno uočiti razliku između nje i prosječnog banda – u radionici nema šlepanja, a ni licemjernog tepanja. u radionici energija teče, ne baulja. možda nekom zvuči grubo, pa ipak taj nek razmisli; ako većina ljudi u bandu silom (ne)prilika ima svoje poslove ili druge izvore zarade koji im zasigurno oduzimaju vrijeme i koncentraciju (a većina tih jobova vrlo je strogo primitivno kapitalistički i hijerarhijski organizirana i nema mjesta vrdanju ni mrdanju, zar ne?), logičan je moj zahtjev da kao profi inzistiram na kreativnoj i radnoj sredini, adekvatnoj statusu banda i godinama, na koncu. halo, u suprotnom baš i ne bi bio sretan. kao što čovjek ima svoj red, kao što ti «ozbiljni» poslovi imaju svoj red, tako i band mora imati red, odnosno radni bioritam. ne priznajem nikakva opravdanja u tržišnosti, komercijalnosti – lova, jel, o lovi se uvijek radi, itd. svak vrlo dobro zna što je i kako je. i nije od jučer tako. nije ovo tvornica «yugo» pa kad ti otpadnu vrata ispod potplate piše: kakva plata takva vrata! radi se o mom jedinom zanimanju i tu mjesta kompromisu preko kompromisa nema. inače skližeš po skliskom ledu.)
ne bih volio da se slučajno krivo protumači termin i posljedice «emocionalne ucjenjenosti». naravno je i logično da se svakodnevno možeš družiti samo s nekim koga cijeniš i tko ti postaje frend, a još je logičnije da smo ljudi – uskočit, pomoć, ugrist nakog za vrat ako ti frenda dirne. to se ne mora ni naglašavati. emocionalna ucjena je, nasuprot tome, zajebana klopka. ona u svojoj biti duboko negira prijateljstvo, ona ga glumata. često sam znao biti sudionikom takvih situacija i osobno i kao promatrač. takve stvari treba rezati. svatko od vas je to barem jednom s curom ili dečkom okusio.)
istina je ova; stvari se trebaju vrlo strogo postaviti, naime to je preduvjet za dobru zajebanciju. neorganizirani tulum na «koji su se svi došli dobro zajebavati» najčešće postane noćna mora, zar ne?! ljudi s godinama vole znati što se od njih očekuje, vole znati svoje okvire (ili pak saznati da ih nemaju!). anarhični su klinci, jebiga, zato jer takvi moraju biti (a o anarhiji nemaju pojma!). inače nisu (sami sebi) guba. muzika je igra, zajebancija, imaginacija. i zato je treba shvatiti ozbiljno, ha ha...
samo ću zaključiti da se danas osjećam dijelom prilično svježeg organizma koji sigurno ima želju i mogućnost kreacije, inovacije. u to sam poprilično siguran.
i kao najjači argument mojoj ravnodušnosti spram middlastog horrora je činjenica da nisam tip koji će izdavati albume samo tako, reda radi. uvijek, od 10. godine radio sam gomile muzičkih govana i nitko izvan moje sobe ili banda nikad ih nije imao priliku čuti. niti ću ikome ikad dati tu šansu. u procesu stvaranja neuspjeh je zapravo samo stepenica učenja. ništa se ne mora. isto tako ne postoji garancija da ću više išta napraviti. ko zna. ako kojim slučajem ne ide, onda ne ide. nisam nikome potpisao da ću napraviti tolko i tolko muzike do nekog deadlinea. ako mi treba 10 godina za djelo, onda ću potrošiti 10 godina i bok. ako kojim slučajem nemam ništa, ok, neće me biti. ali paniku od loših izdanja nemam. zaista ne. hvala roditeljima koji su mi odgojem podarili tu neophodnu mjeru samokritike.