Daddyev dnevnik

nastavak...
vjerojatno sam u prvom dijelu propustio naglasiti da se cijeli osvrt odnosi na pop (rock) izvođače koliko god definicija popa bila široka, možda i skliska. tako nikako za primjer pop banda koji uspješno stari ne možemo uzimati bandove poput tortoise. tortoise naprosto nisu robovi pop forme i upravo njihova stilska raznolikost, a pogotovo jazz korijenje u njihovom su primjeru najvjerojatnije revitalizirajući faktor. oni se popom poigravaju «između ostalog», ganutljivom lakoćom.
ovdje ćemo se zato (između ostalog) i baviti pop formom koja ima svoje zakonitosti, okvire, pa i svoje limite. pop forma, htjeli priznati ili ne, više je ili manje ZADANA forma. naime, nema niti desetak različitih mogućnosti permutiranja verseova, refova, bridgeva, odnosno a/b/c dijelova. barem ne postoji toliki broj USPJEŠNIH kombinacija. zajebavanje sa zakonitostima pop forme kompozicije uvijek završava pobjedom prvospomenute ukoliko želiš da ti djelo zvuči kao zaokružena cjelina. osobno, mada se 25 godina bavim komponiranjem ne poznajem više od 5 bitno različitih varijanti zidanja pop pjesme (ne misli se na pipse nego sve što sam tijekom života slušao).
jedan od razloga posrnuća pop izvođača u srednjim godinama leži u činjenici da pop industrija neobično snažno troši ljude. guta, melje. (muzičarska svita bazično je lijena i nepripremljena za fajt. nije tajna da su to većinom profili koji ne žele ništa raditi.) naime, za razliku od nerazvijenih vukojebina poput hrvatske i sličnih gdje valorizirane industrije nema, vani je ta privredna grana izvanredno kompetativno (ljudožderski) ustrojena. mom bandu u hrvatskoj baš nikad nitko nije imperativno sugerirao ni singl, a kamoli neke tankoćutnije momente poput zvuka, vizuelnog identiteta albuma ili nekmoli članova banda, a razgovori o ponašanju na tržištu uopće ne dolaze u obzir jer to tržište nit je formirano nit barem površno definirano. većina stvari radi se po špranci: promo singl na radio stanice, intervjui 5 dnevnih novina, 2 tjednika, kapitalizacija sa spotom na telki (gdje se ovaj nema gdje puštati). vrlo je znakovito da kod nas u  show bizzu nema profesionalnih, školovanih menagera kakvi već 2 desetljeća participiraju u drugim privrednim granama. ovo je eldorado za diletante, ubojice, lopove, varalice, nesposobnjakoviće. podsjetimo da postoji studij za music buissines baš kao i za produkciju. no, njegova pravila ovdje se očigledno ne mogu ili ih nema smisla primjenjivati jer caruje zakon alkemije, a u praksi to znači pljačku na svim nivoima glazbenog posla. manipulacije, ucjene, nepotizam, potplaćivanje medija, reket, droga, prostitucija...sve to zasigurno hrvati nisu patentirali već preuzeli s divljeg zapada. kako stvari nisu regulirane ili država nema aparata valjane kontrole crna lova je prava meka za polusvijet. kao klinac nisam ni sanjao da ću biti prisiljen konstantno se družiti s kriminalcima (ili pak ultimativnim idiotima i nesposobnjakovićima). ipak, ovdje desetljećima ne postoji ni državna top lista prodaje i vrćenja, to su lažirani ili frizirani podaci. državna top lista preduvjet je legalizacije cijelog bizza.
bandovi u svijetu usred su vrtloga nehumane mašine koja im, ukoliko su sretnici pa ikad dobiju šansu za snimanje albuma, godinama drobi kreativnost. ne zaboravimo, na ovom se mjestu propitkujemo o kreativnosti, a ne komercijalnoj štanc uspješnosti. takav uzročno posljedični slijed izbjegavaju samo malobrojni. a oni su se najvjerojatnije zauzvrat odrekli mass popularnosti i velikog, pravog novca. bandovi se od diskografa od samih početaka precizno tržišno profiliraju i usmjeravaju. razgovora i pregovora s diskografom oko pitanja singla, naziva ploče, često tekstova, načina promocije, mjesta promocije, frekvencije promocije – NEMA. sve to često u sjeni vrlo dobrih pjesama glođe izvođača do iznemoglosti. ukoliko si u tom govnu odlučio opstati koža ti mora zadebljati, a prilično je teško zamisliti nekog kreativnog, znači emotivnog u jednom takvom metamorfoziranom izdanju. emo-kiborg. emo kiborg se može uspješno zavaravati neko vrijeme. neko vrijeme može i sve druge zavaravati...i bla bla znamo već onu poznatu. na kraju se puca. u pravilu i često.
glazbena industrija u svijetu u velikoj je recesiji, mnogo ljudi dobiva otkaze. vrlo se oprezno uzimaju mladi bandovi koje cijede do iznemoglosti. starci su na iglama jer je sveopća piratizacija ostavila mjesta samo najkomercijalnijima. ti novonastali uvjeti od sredine 90-tih naovamo bitno mijenjaju sliku, dobni profil a time i muzičku preferenciju. množe se slinavi homo kiborzi čiji seksualni razvoj pratimo na svim razinama vjerojatno sve do klimakterija koji za njih ujedno predstavlja i smrt. vjerojatno ćemo uživo gledati samoubojstvo gđice spears ili aguillere. nisu svi madonna da to mogu preživjet.
ok, ako je to zadanost vani, koji kurac je uzrokom stravične usranosti pk-a i pv-a, pa i pp-a koji nikad nisu trebali trpjeti takav teror tržišnog kapitalizma. njih vjerojatno ubija to više desetljetno cicvarenje, tumbanje i krajnja nemogućnost egzistencijalnog ostvarivanja. naime i hipici i pankeri krajnje degutantno stare zato što na koncu postaju robovi srednjovječne utopije komfora kojeg si do danas nisu osigurali. jebiga, razumljivo je, više im se jednostavno ne da! a povuku li sada crtu – nije dovoljno, nije komforno. radili su sve, izuzmemo li prvih 10 godina, samo zbog love (prvih 10 godina su proveli jebući ružnjikave i prištave). nakon 30 godina, u 50oj, vožnja u 10 godina starom jeepu ne nosi temeljnu satisfakciju.
maknemo li se iz memle egzistencijalnih razloga ruiniranja karijera bandova (koje su žešće i češće od individualnih zbog toga što se u svakoj grupi bad multiplicira, dogma je da se amortizira) vratit ćemo se na problem i prokletstvo pop pjesme, odnosno pop forme.
negdje između 2 549 825 923. i 5 964 361 109. kilometra na putu do nekog stadiona, nfl dvorane ili drniškog discocluba, u helikopteru podmornici ili klimavom kombiju većini avlijanera dogodi se klimakterij. to nije niti za podsmijeh, niti za osudu, to je medicinska nužnost. tijelo rapidno truli od dvadeset i neke. trominutna pop forma idealna je za nervozne, jake i brze. za one koji misle lako, lakomislene. i koji ne dvoje da govore istinu jer nemaju vremena za dubioze unutar 4 minute. oni dobri su dobri stoga što uvjerljivije od ostalih pričaju pizdarije. većinom su to pjesme o jebanju ili se vrte oko posljedica (ne)jebanja. tek kasnije dolaze pjesme o efektu staklenika i polarnim medvjedima. a istina je i to da si na početku eksperimentiranja s dopom samom sebi bog. kasnije se jave problemi, barem tako kažu. zapravo, najjednostavnija rješenja unutar te forme ujedno su i najbolja. najjednostavniji si kad ne kompliciraš. ne kompliciraš većinom dok još ništa ni ne znaš. kad nešto, kao, znaš, kad si nešto puno puta probao, u trenucima slabosti zna se dogoditi da ti se više ne da ni započinjati. trebaš odmor, a odmora nema ukoliko hoćeš preživjeti. kad si samom sebi gazda nema godišnjeg kojeg ima i najniža kasta (oni s kojima nikad ništa zajedničko nisi htio imati) - vascela proleterska žgadija. ako imaš posla, dakle u najboljem slučaju, ti proletere zabavljaš na njihovom usranom godišnjem. ako imaš puno posla skužiš da je zapravo kompletna planeta konstantno na godišnjem i svi se zajebavaju. osim tebe i žgadije u kombiju. vi «radite», a dobro znaš da zapravo ne radite ništa. da, fakat, svi vi zajedno sigurno nećete «klonirati kravu koja daje više mlijeka u kraćem vremenu» i time poboljšati kvalitetu života na planeti.
ne griješi onaj koji će prigovoriti da uopće nije važna ni ova ni ona forma već je važna ideja, netko je spomenuo melodiju?!
naravno, nou dabt abaut it. to zaista nije predmet za raspravu. ipak, melodijska fraza najefektnija je, najočitija, najnaglašenija upravo u pop glazbi (uzmimo da su karte 9, 10 i dečko melodijska linija. jednu važnost imaju u beli, drugu u remiju, a treću u pokeru, zar ne?) prosječan potrošač navikao je na instant ljepotu, brzu, na dohvat ruke (sad će se javit pametnjakovići da serem i da to nije istina. ma koji vi kurac o nečemu drugom znate, pa vas je pop kultura dojila!). zato i jest toliko čarobno ljepljiva, često na prvu, a još je ljepše kad se u svojoj punoći razotkriva ponovljenim slušanjima. pop forma u svojoj je jednostavnosti i čistoći savršena. njen je potencijal eksplicitno životinjski i seksualan, zato i jest toliko prijemčiva, direktna. dakle, pop kompozicija kao melodijski okvir idealno je sredstvo komunikacije seksualno ovisnog, manipuliranog društva.
no, uslijed svega, naslušanima i prenaslušanima (a kad se nečim baviš 25, 30 godina) pop je bezgranično predvidljiv i dosadan. zato da bi ga se osvježilo i ponovo valoriziralo već dugo se koriste (u najgorem slučaju se zloupotrebljavaju) elementi jazza i klasike. zvuči banalno i prejednostavno, no sama činjenica da se za valjano kočoperenje znanjem (a to je uslov da bi nešto eksploatirao) spomenute glazbe može potrošiti više života rezultira nešto manje vulgarnom formulom. moguće je da rezultira i temeljitom revalorizacijom razmišljanja, stavova pop skladatelja. rezultira, na koncu konca, samoukinućem.
neki nakon svega stisnu tipku c i drže je stisnutom 8 minuta. i na sreću ne uđu u enciklopediju. jer, i za to smo već čuli, zar ne?