Daddyev dnevnik

zovite me james blond

bila je to noć u kojoj smo svirali «fantastične» pjesme poput supermame i nogometa, a nismo tlačili ekipu «dubokoumnim» porculanima i dvaputdvaima. bila je to noć u kojoj je goloruk narod pjevao s bandom. zborno. horski. e da je još bila fufica i svaku noć sam pijan, di bi nam kraj bio?! negdje usred plači istovremeno zabavljen soundom bareta i plaćenika koji je orio, vidi čuda, NAŠIM stageom, skužim negdje u dubini ispred sebe, a ispod bijelog spotlighta gomilu ustašca što sinkronizirano se otvarahu i zatvarahu tu pred nama herojima i junacima. na «nogometu» sam i dalje komforno uvaljen u neku od pjesama bareta i banda mu čak u jednom refu, onak, bahato i napamet – valjda kužite što želim reći: mi sebe kurca ne čujemo na stageu od buke s drugog mjesta – dakle, bahato sam pustio gomilu sinhronih ručica i ustašaca da otpjevaju dio refa sami, bez mene. e, jebote, to si dugo dugo nisam dopustio. a i da jesam (primjerice na 2x2) vjerojatno bi se i praktično mogao dokazati fenomen tzv. ENTROPIJE.
život je katastrofalno glup i jednostavan, zar ne...(baš si kontam kolko bi mi bosni odsvirali nakon onog sarajevskog ubba koncerta da smo svirali sličnu repku. kako sam glup, o kako sam glup.)
- - - -
život je jednostavan i predvidljiv i jutro nakon noći u kojoj mi je netko, ničim izazvan (bar se tak meni čini, očito sam u krivu) poslao nešto slovnih znakova na zaslon mobitela od kojih ću neke kombinacije slova citirati: od «ti si lovac u mutnom», «nemaš kućni odgoj», «tražiš svoju zvijezdu i uvijek je nalaziš u susjedstvu» (ovo mi je jebeno pjesnički mada kurca ne kužim što je pjesnik htio reći, op. d.i.), do «odgovor ti je jadan, bye, baby, bye...» (moj odgovor je bio «jebiga, skužio si me. budi dobar». naime poslao sam to u najboljoj namjeri jer sam isprva mislio da me taj netko zajebava. naime, on je zajebant.)
sve to ne bi bilo niš specijalno da ne dolazi od čovjeka koji je bio dio svega ovoga, s kojim nikad nisam imao spor, kojeg oduvijek poštujem i simpatiziram.
dan ide i pokušavam spojiti kraj s krajem. ok. taština. to je ljudski. ne volimo čuti «hvala, bilo je super ali....». pa onda prošljaka u nekom trenutku kraj nekog jezera iza nekog stagea (na kojem smatraš da bi  trebao svirati, al eto osim backstage pasa nemaš ništa jače za ponuditi prisutnim redarima)  alkohol u neki kasni sat. pa šalješ zalutale/zakašnjele ćorke kojima poruku samo ti razumiješ. ajm sou sori. «ti imaš nešto protiv mene», ta smiješna frustra zvoni mi već duže vremena u ušima i razmišljam – jebote, čovječe, možda je čudno – al zaista nemam, nemam ništa protiv, dapače! i volio bi da je moguće da nisam morao prelomiti, volio bi da ničiju taštinu nisam morao stavljati na test, volio bi....
ali toliko je unutarnjih, vitalnih, jakih argumenata za «moj»  potez (ja se danima konzultiram s «jezgrom», to taj netko vrlo dobro zna!) bilo da je stvarno smešno da se pravdam i pričešćujem. u turbulentnim vremenima na surfing idem samo sa najambicioznijima i najluđima. inače nebumo opstali, to je jasno.
očekivao sam da će me taj netko shvatiti koliko god to prilično zahtjevan zadatak bio.
previše sam očekivao, obviusli.