Daddyev dnevnik

zašto ne pišem dnevnik (1)

pokušat ću napisati ovaj dnevnik. iskreno, odgađam ga više tjedana jer mi ga je teško&naporno pisat. psihički.
najteže je kad nisi u prilici prenijeti kakav takav jasan stav o budućnosti banda, mada se svi skupa od emila, banda i mene trudimo veslati u uobičajenom dnevnom ritmu. najteže je kaj mi je intimno potpuno nepotrebno pisati ovakvo što za dnevnik – moj band, moji prijatelji sve o ovom što ću pisati već znaju. koji kurac to mora svaka budala znati? s druge strane, kad ne bi napisao ovaj dnevnik onda fakat više nema smisla dnevničariti jer fali bitan pis merituma za shvaćanje stvari.
krenimo;
prije otprilike mjesec dana, a nakon 12 godina potpuno drugačije prakse, donio sam odluku da se na neki način – amateriziramo. ta amaterizacija je prilično nezgrapna i možda promašena dafinicija, ali svih ovih dana nisam pronašao bolji termin. vjerojatno znate kako pipsi rade: 5 dana u tjednu SVI na probi (najmanje 3, najviše....pa može i 10 sati dnevno). logično je na tzv. izvođačkim probama kad band uvježbava nove članove, ponavlja ili na bilo koji način priprema gig. ono što je manje uobičajeno je da sam ja od samih početaka banda držao kompletno članstvo i na onim kreativnim, tzv. kompozitorskim probama. dakle, kad je band imao 4 člana, bilo nas je četvero, sad nas je bilo svakodnevno 6 (deny radi i taj je nedostatak unaprijed uračunan). moj princip nikad nije bio furanje gotovih kompozicijskih konstrukcija na probu, već prepoznavanje minijatura, temica ostalih članova banda (koje se najčešće začnu potpuno slučajno u nekom intermezzu probe ili laganom drkuckanju dok se radi nešto sasvim stoto. moje uši su svih ovih godina poprimile slonovske dimenzije i šišmiševske performanse. uvijek im kažem – stalno vas slušam momci!) koje su kasnije postajale pjesme ili su na koncu (velikom većinom) bili bačeni. vrlo često na bazi  4 beznačajna takta nakon godinu, dvije ili i više nastanu cijele pjesme koje na koncu i ne moraju imati dodirnih točaka sa svojim inicijalnim pisem. možda je moja najveća vrijednost što imam volju i sposobnost organizirati 6 ljudi na jednom mjestu u isto vrijeme SVAKODNEVNO, znam ih uvjeriti da to ima smisla i na koncu imam ih volje «pričekati» da u, njima i meni, neočekivanom trenutku daju nešto što sami od sebe nisu očekivali. ja to vrijeme provedeno u čekanju (godota) zovem «pecanje». danima, mjesecima ne događa se ništa, ali iskustvo me uči da ukoliko sam uporan u svom sistemu uvijek će mi se isplatiti jer sabljarka mora nabasati na udicu. jebomepas, starac i more spika! vjerujte da je «pecanje» jebeno naporno i da bi često radije bio na kranu ili betonirao cestu. jer uvijek ti se čini da je možda «stalo» i to zauvijek, a o osjećaju da nemaš pojma i da si bezvrijedna, beskorisna ništarija slučajno nabasala u muziku da i ne govorim.
fus nota: većina ljudi svoje bezvrijedne živote provode u izvršavanju radnji (poslova) koje preziru, a time ih i rade loše. nikad se ne uzemlje. a sve to rade da bi jednog dana, u starosti mogli otići na osamu sami sa sobom ili sebi najdražima i – «pecati». dakle, cijeli život kupuju par godina pecanja na kraju! jer pecanje ti malotko plaća, od njega nema direktne koristi, osim...osim što je to «pecanje» smisao života. ja sam jedan od rijetkih koji je shvatio važnost zajebancije kao najvažnije stvari na svijetu.
grupni rad je iznimno naporan jer nemaju posla svi istovremeno niti se može postići da više od dvojice, najviše trojice budu optimalno fokusirani i koncentrirani na rad. (ovo je sve naglašenije zadnje 4 godine otkad komp ima sve veću ulogu. sad se događa da se vrlo brzo uhvati i snimi mali malcati pis koji onda ja i još netko probamo razviti. malo je nevjerojatno da 6 ljudi bulje u ekran i svaki radi na svom kanalu. ili na svim kanalima. jebiga, samo jedan je miš! ipak, ja ih svo vrijeme ostavljam na «klupi» jer tekma traje i nikad ne znaš kad mi u toku probe mogu zatrebati. možda mi zatrebaju, a možda su na probi tri tjedna da ni ne taknu instrument. tjeram ih da žive s tim pisom, da ih muči, da ih proganja. da im je on najvažnija jebena stvar na svijetu) ostali se zajebavaju izvan prostorije; pričaju, smsaju, telefoniraju, obavljaju leteće poslove, dosađuju, puše (u samoj prostoriji ne pušimo. to smo uveli prije 3 godine). da krivo ne shvatite, ja takve običaje ne osuđujem, to je naprosto danak grupnog rada u bandu na koji sam navikao svih ovih godina i što je najvažnije DONOSE MI (NAM) REZULTAT. rezultat koji pritom podrazumijevam je činjenica da mi iz ploče u ploču, po onom najzajebanijem kriteriju – nazovimo ga «artističkim» (sic!) – napredujemo. to svatko tko osjeća muziku i promišlja je može primijetiti. naravno, taj kriterij nema nikakve veze s komercijalnosti ni popularnošću (dapače!).
u mom sustavu proba/rada u bandu članovi dobivaju osjećaj da zaista sudjeluju u komponiranju, da su bitni, da nisu samo izvođači, najobičniji egzkutori tuđih ideja s kojima više ili manje korespondiraju. (najčešće im baš ne mogu komplimentirati da su autori jer autorstvo je moć zaokruživanja cjeline i odgovornosti za nju. ali bez pogovora im pripisujem djelomična autorstva ukoliko su bili inicijatori u onom smislu kojeg sam gore naveo).
direktna posljedica takvog načina rada je višeslojnost pjesama i visok stupanj proživljenosti. pjesme nastaju sporo, puno sporije nego da ih netko od nas sam završi, ali zato ponekad imaju rješenja koje nitko od nas ponaosob ne bi imao. isto tako, postigao sam da dječaci imaju stav da nešto RADE, i da to rade svakodnevno kao i vasceli radni narod. mi se zaista bavimo muzikom, odnosno stavljamo se u poziciju da se muzika bavi nama.
ukoliko već i sami niste zaključili moj sistem je ujedno i NAJSKUPLJI sistem na kugli zemaljskoj. on ne ostavlja prostora da se članovi bave sa još sto drugih stvari ili da sviraju u 8 bandova (što je doslovno najnormalnija stvar u hrvatskoj). takav stil zahtjeva vrlo prostu stvar – ti momci moraju od toga živjeti, rezultat svega MORA biti egzistencijalni minimum inače u bandu imam kaos.
jasno vam je o čemu pričam. dok smo na počecima bili «klinci» (kurac sam ja bio sa 26 godina klinac. al živio sam sa starcima, niš nisam plaćao, bolje nego u hotelu. i s ostalima je bilo slično. mogli smo si to dopustiti. da ne naglašavam kako smo tada 10x (!) više zarađivali. za sebe mogu reći da sam do prije 7 godina solidno živio, jaaako solidno. evo, ko naš vlado, ha ha (nemoj se ljutiš prijatelju!)) takav sistač bio je izvediv. danas je postao nemoguć. ma, već je barem 4-5 godina katastrofalno nemoguć. mi smo se nešto dyjvisom krpali (svi osim mene, ja na to nisam nikad htio pristati. radije bi se ubio. svašta pričaju o nama  po ovoj kurcojebini; svi su u bandu na plaći, boli ih kurac – ja ću samo reći da takvu pomoć sportaši ne bi zvali ni hranarinom! znaju svi koji su bili u jna – sdo – SamoDaOpstaneš. i takva metoda ima smisla ukoliko je premosnica, ukoliko nije trajna. prije pola godine sam sve te fore odjebao. profi je jedino kardinal i sanjin. da tome nije tako, vjerujte, sve bi se raspalo u tri pičke materine. od čega ja živim? ne pitaj – od berbe leta gospodnjeg '95! i od špricanja mrava ranih devedesetih. namaklo se, hi hi, hrops, uuuuhuhhuhh, ubit ću se....), uvijek sam asketski odgajao članstvo: radit ćete puno, zaradit ćete malo (ili nimalo).
jebiga, u krajnjoj konzekvenci ja sam socijalno odgovorno biće. ne mogu više dopustiti ni sebi ni drugima da si utvaramo kako će ovo «proći» ko neka noćna mora. ne mogu više inzistirati od njih da budu profi kad od profesionalizma u ovakvim uvjetima nismo došli dalje od slova p. ok, mi jesmo najuvježbaniji, ok, mi imamo solidan sound, ok, mi imamo zahtjevan rider (samo za hrvatske kriterije. jedan kurčevi living colour na zalasku karijere imaju 3 laptopa! i bazen efekata u kojima bi se prosječna seljačina od tonca u ovoj zemlji oduzela, ono, multipla skleroza! a to su najnormalnije stvari na svijetu...).
ali braćo...tržište kaže ono što kaže. ono, ponuda i potražnja, jel'te.
a ja se neću prodati, ja se ne mislim predati. ovo jest noćna mora. i ona traje i traje i traje. i da li vi to primjećujete u svojim usranim životima? pa ne događa se pipsima ništa specifično što se na neki način ne dešava i vama. jer da je vama super, pa jebeno je nemoguće da bi mom bandu bilo ovako usrano. eee, to je to.
ok, natrag na topic.
odlučio sam dvije stvari: 1. svi se (osim mene, kardinala i sanjina of course) mogu zaposliti (i na taj način zapravo sjašiti s nejake kičme svom bandu. vjerujem da ljudi koji me poznaju preneraženo bleje – dubravko ivaniš je bandu rekao da se slobodno zaposle i rade s kim žele!!!?)). toliko sam se psihički loše osjećao prije no što sam to prelomio da mi se u jednom periodu strovalilo na zdravlje, mislio sam da ću dobiti nervni slom (iz čistog mira mi je strahovito počelo zujati u ušima i trajalo je 3 dana. nisam mogao podnijeti apsolutno nikakav zvuk. spavao sam preko 60 sati u komadu.) no kad sam prelomio, kolko god to u kvalitativnom smislu bila dvojbena odluka – ko da mi je 700 tona s leđa palo. jebiga, priznao sam si – da, imamo problem i moramo ga počet rješavat. idealnog rješenja nema, ali pičkamumaterina onako više nije moglo. dobro kaže mario, «ak smo ljudi dogovorit ćemo se». pritom misli da će u nekom trenutku 5 ljudi imat 5 različitih životnih bioritama. iole ozbiljan rad u bandu tada podrazumjeva ljude koji rade gotovo cijeli dan. da ne spominjem kako će bit teško sve okupit za gig(ove), zašto?
zato! jer moju 2. odluku znate otprije: ubuduće sviramo samo u inozemstvu (iznimka je ako nas u hrvatskoj plate određenu vrlo razumnu količinu novca koji nam bdw nitko nije ponudio 5 godina!). realne su varijante da nas neće biti i po tjedan dana doma. koji poslodavac bi to dopustio? ja prvi ne bi! a mi smo u tom inozemstvu, naravno, nitko i ništa. i znate kaj? to mi je jednostavno super! pitajte moj band kakav sam ja čovjek kad pređemo samo slovensku granicu – nevjerojatna je transformacija mog raspoloženja. ljudi, ja naprosto mrzim hrvatsku jer mogu nakon 12 godina reći da sam učinio sve u svojoj moći. jebeno sam jebeno se trudio, radio, gradio. rezultat znate. kako to patetično zvuči. nažalost, istina je. ovdje ne vidim više nikakvu varijantu, nikakvu šansu za band (emil koji se nikad, nikad ne predaje neki dan mi šaptom kaže «ne znam, prijatelju, ne znam. kad bi znao....e, kad bi znao» ne brinite, ovih dana rešeta sve u 16. i neću govoriti ništa o tome da ni slučajno ništa ne ureknem). sve smo probali. osim kaj nismo probali «pasti», prodati se, osramotiti se, obezvrijediti se. srećom, uopće nemam talenta za takvo što. jebeno sam nesposoban za takve pizdarije.
ovog časa moramo pobjeći odavdje. ovdje je neizdrživo bezperspektivno. ja o tome razmišljam i osjećam to zadnjih preko 2000 dana, ej, 2000 dana. pa ne mogu si oprostiti koje sam vrijeme pogubio! nepovratno. ugrozio sam svojom neodlučnošću svoju familiju. a moja familija je i moj band, da se razumijemo.
u toj evropi, u tom bijelom svijetu mi nemamo ni majke ni oca. nemamo record deal, a za to te svugdje prvo pitaju. bez njega gotovo da ne možeš ništa, gotovo nitko se tobom ne želi baviti.  kad kažeš «ovaj, paa mi...» već si smiješan i ostavljaš dojam siročeta. al nema veze, nema veze. neka. ovo mi bar ima smisla. kockica po kockica.
a ovdje – kockica po kockica – kurčina! tu nema ni kockica, tu nema ama baš ničega.
vjerujte mi. nisam ni bijesan ni depresivan. oooo, bar da jesam!
fus nota: treba objasniti zašto sam morao napustiti dosadašnji sistem «pecanja». silom prilika, prije nešto više od godine dana sakupio sam band vrlo šarolikih biografija. šinec je došao uništen višegodišnjim popravljanjem clio branika u tri smjene, božanić je studirao sei u londonu, radio po studijima u splitu razna smeća (produkcija i snimanje), ali nije htio svirati ni u jednom hrvatskom bandu jer ne zadovoljavaju njegove kriterije. u muzici praktički do sada ništa ozbiljno nije napravio (čitaj: izvrstan gitarista, fenomenalno tehnološko znanje. fali mu iskustva!). deny je odavno odlučio da se muzikom profi više neće baviti (prošao svoju školu kod jure stublića. fala lepo, dosta mu je svega!). zde je golobradac, student. fali mu sve ono što fali ljudima koji sviraju u svom prvom bandu u životu: čvrstina, stav, iskustvo, sviranje «s bandom», a ne sam za sebe (i dandanas on premalo sluša druge kad svira, što je velika mana koja se korigira godinama. on primjerice ne može slojevito slušati ni razmišljati o muzici što je za komponiranje presudno! premalo poznaje kompjuterske opcije, software, mogućnosti rada na zvukovima, njihovom generiranju. to se postiže svakodnevnim drilom, on se mora odviknuti akademske blaziranosti. mora se počet bavit muzikom, dosta je bilo teorije i zajebancije na faksu! bdw, on je možda i najbolji student na godini muzičke akademije u zagrebu.)
ukratko, nakon više od godine dana imao sam se priliku čvrsto uvjeriti da bi ova postava zajednički nazivnik mogla postići za ne manje od 4 godine! a kaje zajednički nazivnik? zajednički nazivnik je ALBUM. a kakav album? pa album na kojem – vidi gore! – pipsi napreduju nakon «drveća»! a moj zde, šinec i da ne nabrajam nisu spremni ni za demo, a nekmoli za tako zahtjevno djelo.
ma, ljudi ne bi te mane bile presudne da imamo vremena, jebenog vremena, jebenih sredstava da kupimo vrijeme, da preživimo sve te godine druženja koje bi nam dostajale za ostvarenje onog zbog čega se družimo. meni uopće nije bad da godinama nemamo ploču ukoliko će te godine uroditi nečim vrijednim. uvijek kažem da i sa štekerom za struju mogu napraviti najbolju ploču u državi, al dajte mi vremena! a vremena nema kad nam je egzistencija svakodnevno na vjetrometini.
šutke prelazim preko toga da jedan od stožernih članova odlazi na jednu neozbiljnu turneju (mjesec i pol) s amerom po evropi. tinov doprinos bi na novoj ploči trebao biti ključan. dvije i pol godine smo potrošili da bi konačno došli na ravan u kojoj njegov talent mora doći do izražaja. on tek sada ima priliku napredovati u svakom smislu. da, pričam o tinu koji ni sam ne zna što bi i kud bi (više o tome sutra). a nedozvoljivo je da više nemam argumenata protiv takvog ponašanja jer nudim samo – neizvjesnost. a malo smo prestari dečki da bi se tak mogli razgovarat.
netko će reći da sam za ovu postavu prije godinu dana rekao «da vježbam real madrid». jesam, rekao sam. i ne odustajem od toga da je svaki ponaosob i lud i talentiran. ali band, band..i funkcioniranje u njemu nešto su sasvim posebno i ne može auto voziti bez benzina, pa makar u njemu svi bili schumaheri. to su tada samo virtualni vozači.
- - - - -
nisam ni pola napisao. sutra idemo dalje, ak imate živaca!