glamurluk (1)
četiri dana u bosni za gotovo sve (osim mene i maria) bili su nezamisliv trip. generalno, hrvatska je za bih, ipak, austrija.
znate, koliko se god smijali sistemu «lako ćemo» i «sve je u redu» u bosanskim filmovima (koji su 10x bolji od hrvatskih), na terenu i kad si zainteresirana stranka to ponekad predstavlja pravu katastrofu. rekoh, jako se teško na to priviknuti kroz viceve o muji i hasi jer često nemaš niti elementarne uvjete za profesionalan rad. zaboravimo to što smo svi skupa tamo zaradili za jednu gumu malo boljeg auta, ali neke stvari prelaze granicu.
- - - -
sarajevo
u «slogi» smo svirali u više navrata, a bilo je vezano uz «isv» radio. sjećam se svirke s van goghom (ultimativno omiljeni band u sarajevu), možda je ta svirka bila presudna da konačno počnemo raditi sa vlastitim toncem. naime, van gogh je sa sobom vukao čitav razglas (!) koji je zaista kvalitetan. mene zaista zanima kako se to financijski može pokriti jer bi mi sa nekim hrvatskim razglasom morali platiti da sviramo u bosni, a nekmoli što drugo. naravno, tako kvalitetan razglas u hrvatskoj niti ne postoji (i crew koji radi izvanredno!)
na dan koncerta u «slogi» promjenjen je stari razglas u neki novi koji lokalni dečki baš i nisu upoznali. na tonskoj se uspostavilo da najosnovnijih stvari nema (direct boxovi npr. mi bez toga uopće ne možemo svirati), a neke druge (multicore, kanali na pultu) rikavaju. mi nismo razmaženi, puno toga sami furamo, olakšavamo stvari, a bogme biffel i božanić znaju o tehničkom suportu više od svih u dvorani zajedno. jedini koji uopće zna o čemu se tamo radi bio je zoran redžić, originalni basista bijelog dugmeta kojeg nisam ni prepoznao dok me nisu upozorili (prošlo je 25 godina od kad sam ga zadnji put ko klinjo vidio). mada smo danima prije poslali tehnički rider i mada je potvrđeno sve što smo tražili (a to je NAJOSNOVNIJE svuda na svijetu) dočekao nas je potpuni kaos. na momente pomisliš da je jebeno nemoguće da ćemo tamo moći održati koncert. a znam da će doći zomri i johnny, pa si mislim da mi samo još fali da me zajebavaju poslije.
još dok smo kretali iz zagreba dogovorio sam se sam sa sobom da me fakat boli kurac i da se neću iživcirati ma što bilo. i bi tako. band je sva četiri dana brijao da sam si ja čvaknuo neki dop, uopće me ništa nije diralo. sanjin je odrađivao svu komunikaciju s meni nepoželjnim osobama o problemima, a biffel i ivo su doslovce alkemijali za opremu i zvuk.
da, sami koncert je bio za dobrih ¾. zvuk; biffel pušim ti kurac. odgovorno tvrdim da 80% bandova u «slogi» mogu samo sanjati da tako zvuče, ukoliko nemaju vlastiti razglas (a to je 1% slučajeva). ja sam se, riješen svih briga u tako bezbrižnoj zemlji, zajebavao ko nikad. nikakve treme nemam, svjestan da nisam nikakva zvijezda, da je malo publike (cca.200), da je to sada valjda «naša» publika (?), da su mi u publici frendovi, a da ovaj band svira i zvuči ko jebeni svemici u zadanim okolnostima i da nam se samo mogu naklonit.
raja je bila odlična, izdražali su sve «spore» stvari, zvali nas na 2 bisa. ma. super smo se osjećali. prije 5 godina bili bi opterećeni nekom nejasnom «veličinom», dolazilo je puno više ljudi. a sada, pogotovo nakon «urban festivala» ovog ljeta kad smo tako katastrofalno prošli da sam si rekao kako u sarajevu nemamo što raditi barem 5 godina, konačno smo se vratili u «normalu» -to smo što smo i tamo smo gdje jesmo. na neku foru, lakše mi je, koliko je god sve to financijski neoprostivo i neodrživo.
smještaj je bio hotelski – ok. sobe s pogledom na benzinsku pumpu. genijalno.
za klopu se pobrinuo «ataco». u-b-i-l-i smo se.....
nisam uspio odvest band u «želju» na baščaršiju da konačno upoznaju proizvod nadaleko poznat kao «ćevapi». naime, to što jedu pod istom etiketom u hrvatskoj nema veze s originalom. ajd, bar su zveknuli dobar burek, sirnicu i tikvušu.
- - - -
travnik
fu-fu, bogu iza nogu. na takva mjesta čovjek obično gleda s visoka i očekuje stravu i užas.
i naravno – wrong! dočekuju nas s iskrom u očima, veseljem. klinci nam pomažu ufurati opremu.
prostor je fenomenalan; ogromni stage sa podesotom za bubanj, prostor za publiku odmah do stagea stepenasto se uzdiže prema vrhu. dakle, mi dolje, publika gore! riječ je o malom travničkom kazalištu nalik na «janje» u zkm-u ili «mamut» u gavelli.
imaju sve! tehnički su ful opremljeni, crew razumije i zna posao. čak je i light mix pult odličan. lokalni ćevapi lagani, ali ništa posebno. bosanska kafa – merak.
prije koncerta pušta se odlična mjuza, recentna ( u slogi je referentno puštan stari parni valjak). na gigu 70-tak duša (kapacitet 100), uživaju, frenetično plješću. možda i ne znaju pjesme, ali ZNAJU SLUŠATI, cijene izvođača, NAVIKLI su na RAZLIČITE profile i vidi se da često imaju prilike nekog ugostiti (hvale se da se neki australski band nakon dvomjesečne svjetske turneje odlučio tamo vratiti i snimiti live album!)
u prizemlju je internet kafić, 6 kompova, ekipa unutra vrlo kul, civilizirana. pušta se neki ćilić autić, lagano se pijucka i pleše.
spavanje je u potkrovlju zgrade, jao, sjetih se jna; nas jedanaestoro (!) jedan do drugoga, pa kreveti na kat. weca = čučavac, tuša nema. malo je prljavo, al nema veze. nasred sobe je bubanj, zde ima šou. oponaša tina kako se svira narko, rosita, mrgud. svira s dvije kemijske, ruke su mu krvave. cijela soba neki kurac nečim udara, potpuno je ludilo. kažu da smo probudili dobrog kućnog duha. domaćini nam isfuravaju «medicinu». (meni ne). zde ne prestaje do 5 ujutro, dapače, kad su svi polijegali on je daljnjih 15 minuta u ritmu gasio sobno svjetlo. na kraju je gušeći se do 7 hihotao sebi u bradu.
šinec hrče ko lemur. neizdrživo. borščak slično, ali samo kad se ubije.
slijedeće jutro imamo gadnih problema s kombijem (jedno od tri naša vozila: kombi, pick up, osobni automobil). tin na užetu s pick upom voda drajvera mrkvu (on je za posebno poglavlje) ko mećku po selu. nakon više od dvije čuke naftaš je upalio.
domaćini nam za predstojeća dva koncerta posuđuju direct boxove (!), kažu da će netko doći po njih u zenicu.
kapa dolje, momci!
