short cuts
jučer mi je, negdje oko ponoći, u birtiji koja službeno ne radi dulje od 11, jedan dječak u nekom trenutku, potpuno neočekivano, rekao «ti si predobar».
bilo mi je neugodno jer smatram da samo zahvaljujući slučajem i sretnim kondicijama razmjene energije između nas dvojice, meni već neko vrijeme polazi za rukom da se u njegovim očima prikazujem puno boljim nego što jesam. bilo me sram i umalo sam mu zamjerio da naprečac donosi zaključke o ljudima koje ni ne pozna. a opet, jebiga, on si utvara da me pozna jer me upoznavao kroz pjesme. e....tu mu već mogu priznati da si i nismo toliki stranci jer kriterij upoznavanja moje malenkosti kroz moje pjesme gotovo da je jedini i valjan. dobro; al otkud mu je izletilo da sam «predobar», pa to mi ni vlastitoj ženi u najdubljoj hipnozi ne bi palo na pamet da o meni kaže!? hm...bojim se da bi me taj dečko jednog dana mogao gadno ozlijediti, fizički, mislim. kad se naljuti na svoju krivu procjenu.
htjedoh reći da samom sebi, a i drugi me u tome bespogovorno podržavaju, toliko govorim da sam u kurcu i loš da mi je to jedino i logično. ne, nije to više stadij «toliko sam puta čuo da sam povjerovao», ne, ja to već odavno Znam. na tren mi je proletilo da je dečko zapravo neka vrsta svećenika, nimalo slučajno poslanog da me «na foru» utješi; znaš, tako se valjda na samrti tješe i mass ubojice; «dragi, ti si dobar...oprosti si, pa ćemo ti i mi». ja sebe fakat ne gledam kao «dobrog», nekmoli kao «predobrog». fala bogu, to je prezahtjevna uloga koju ne bi mogao izdržati/odigrati. «ne seri», rekoh si, «ovo je samo jako jako drag dečko koji te na tvoju šupačku sreću krivo procjenio»
s nama je sjedila i jedna djevojčica koja će to uskoro morati prestati biti. da. ona mi je, pak, plaho zamjerila da je na vrhuncu večeri, dapače, na rubu rastanka, jako netaktično i neprimjerno govoriti o svojoj besperspektivnosti i o kraju...kao takvom.
složio sam se s njom.
naime, najviše mi se gadi što sam tako uvjerljiv i nenadjebivo argumentiran jedino u pričama o besmislu i krahu. svojem. osobnom. mrzim svoju nadmoć u tim trenucima, mrzim fokusiranost i pažnju manje ili više slučajnih slušača. mrzim. (toliko sam puta «vježbao» tu priču, slušao se..da, bio sam si jedini slušač. znalo je biti zaista dirljivih momenata. dakle, nakon toliko treninga čak i u prosječnim partijama dobro stojim na terenu. ne možeš me predriblati, mada to jedino i želim) valjda je cobain toliko mrzio sebe kad su mu govorili da je genijalan (a on je sebe prezirao više od svega, potpuno svjestan da on to nije. o sebi je mislio jedino da je malo govno. tu se, na toj točki, u jednoj pikosekundi spajamo cc i ja. savršeno se tu razumijemo.). (da se razumijemo, meni slušači nikad ne govore da sam genijalan, hvala dragom bogu.)
s nama u društvu, nimalo slučajno, sjedio je još jedan, zapravo vrlo problematičan tip. ima nimalo šminkersku autobiografiju, prepunu ekscesa svake fele. čudno je to. kad ne znaš faktografiju i površno gledano, on je uredan građanin, dok sam ja, kao, panker. uistinu, on je panker, a ja sam usrani šminker. šminker koji bi htio uvesti red u esencijalni nered. koji bi se u životu htio provesti ko u diznilendu, jer, jebiga, na kraju, sve je učinio da mu život bude diznilend, al nekako ne ide pa ne ide... koji želi imati urednu, uzlaznu, neokaljanu autobiografiju. pa da jednog usranog dana dežurni montažeri dokumentarca o njemu nemaju previše glavobolje; samo slažeš, ko sendvič; dežurni rutiner / režiser sa iritantno sveznajućom sigurnošću u glasu. ne može pogriješiti. poluglasom naređuje – tu odreži, ovo na to spoji..... yeaaah, tooo, jebeno brzo smo ovo zbetonirali, fakin glupi riper...kako li je samo tužno jednostavan, a za života se furao na «mr. kompliciranog/čudnog/tajanstvenog/pametnog».
ok, da ne drvim, taj mi je problematični građanin nudio ljubičastu velebitsku noć. kad god poželim, samo da poželim. noć u kojoj ti se lako može desiti da «krivo» sanjaš, jel da?! znam da te neću utješiti, ali ja non stop krivo sanjam, Problematični, you know what i mean...
- - - -
jedan je sasvim drugi, a zapravo, sasvim prvi momak danas jednog sasvim trećeg momka u samom centru grada nenamjerno, doduše, ali definitivno uvaljivao u govna. ima strašnu moć uvjeravanja i strašnu nemoć konstrukcije u potpunom kaosu. on je posve uredan, primjeran građanin. fakat, ne serem. ipak, glava mu je na panju svakodnevno, mada rijetko tko o njemu na taj način razmišlja. (važno! hej, ne pričam o sebi!). ja prema sasvim trećem momku nemam nikakvih emocija, jer da ih kojim slučajem imam, upozorio bi ga da je njihov današnji deal na sasvim klimavim nogama. i da ga držim u šaci, histerično ga i nevidljivo tresem, a kako bi drugačije?
sasvim prvi momak nazvat će jednog dana u bliskoj budućnosti thoma yorka. jer želi razgovarati baš s njim.
što je danas radio naš junak, taj thom york?!
dokumentarac o pixies na htv-u. pixies...kako sam samo mogao zaboraviti svo ovo vrijeme na najjebeniji band na svijetu, na surfer rosa-u, na kulušić u kojem sam ih, bdw, i snimio (loše, na kazić). pakao, dva sata su kasnili. znaš ono kad je gužva doslovce takva da ne možeš niti ruku zavući u džep, ne možeš, buraz, a nekmoli pripaliti pljugu jer bi ista gorjela u neznančevom neurocortexu, a to svakako nije gesta iz bontona. u dokumentarcu se nižu, ko vojska, moji omiljeni: već spomenuti thom, pj harvey, john greenwood, graham coxon, badly drawn boy....jebote, kako je sve logično u kozmosu! pa naravno, vrtim te davno prošle dane, kužiš...svi oni su upravo tih dana, baš isto kao i ja razjapljenih čvalja upijali gosn. black francesa i gospodičnu kim! zapravo, čemu fascinacija tim podatkom s kojim do večeras, vjerujte, nisam baratao. sve je jebeno logično, samo što tu logiku nemamo snage primjeniti u svom slučaju.
- - - -
daaaa, najvažnije! danas, samo minutu prije nego su se našli dubravko ivaniš i sasvim prvi momak, edo popović je sreo ćiru blaževića na desetak metara od mitingpointa gorenavedenih. ćiro blažević je baš htio zajahati svoju vespu. bili su mi na okohvat, simpatični, njih dvojica, meni nespojivih. ipak, doletio sam netom do popovića i odmah mu zamjerio što «pozdravlja seljaka». istog trenutka osjetio sam se neizmjerno glupo, što je veliki uspjeh jer se konstantno osjećam glupo, pa mi zaista nije jasno kako sam u određenom trenutku mogao intenzivirati taj osjećaj. za to je zaista potreban povod. ili sitna popvićeva nelagoda što mu potpuno neodmjereno ulazim u intimni prostor. (ispričavam se: ja smatram da je ćiro blažević prevarant, šarlatan, pička i ulizica. ipak, to moje mišljenje zaista nije primjeran ulet u razgovor s čovjekom s kojim razgovaram jednom godišnje; ako i toliko!) onda sam popoviću rekao da sam neizmjerno glup i da sam idiot što mu još uvijek nisam dao «drveće i rijeke» (na kojima sam bez prethodne dozvole i pitanja koristio neke njegove rečenice), te sam time smatrao da je ponovno uspostavljena ravnoteža u kozmosu.
