exit – grand finale
grand finale: oko 2 ujutro aleksandar me po dogovoru čeka s lovom u foajeu «varadina». odlazimo desetak metar dalje, honorar je u dinarima. bez riječi sam. aco nešto petlja, traži kuverte s eurima, bezveze, nema ih. umoran sam nakon svega, razočaran, ovo je stvarno neprofesionalno. ovo nažalost pokazuje odnos prema bandu i tretman. nema se tu što za dodati. kaže «ma, tako i tako ćete se sutra muvati po gradu, ima menjačnica na svakom ćošku». ma znam prijatelju da ima, znam, znaš...ali...nije neka fora, stvarno nije. ne moram niti obrazlagati. bio sam vrlo pomirljiv, rekoh, možeš li nam ti razmijeniti? kao, može, al više bi volio da je lova kod mene, a ako baš nikako ne mogu sam to napraviti mogu ga ujutro nazvati pa će ići s nama, bla, bla.....već lagano spavam i kužim da kad bi inzistirao na tome da ga vjerojatno neću dobiti do 4 popodne, a nakon svega, znam da sam mu se popeo na vrh kurca i da bi ova priča trebala završiti.
slijedeće jutro čekam band koji je brijao cijelu noć da se probude. u međuvremenu u «varadinu» nestaje i struja, a megdan exita liči na kusturičine filmove. da se razumijemo, slično izgleda svaki svjetski festival «dan poslije». tek, pokušajte ubrati moj osjećaj. pokušavam dobiti hotel u kojem je band, cura na recepciji je stvarno simpa i želi pomoći, ali umor ju je satro (imal' neka hemijska čistiona da me ubace kompletno u hemijsko čišćenje, smrdim, bre, od glave do pete!»); kažem da nađe broj hotela «park», a ona nakon sto prespajanja i zvrcanja slavodobitno donosi broj hotela «novi sad». «neverovatno, svi operateri su zauzeti! pokušaću preko burazera, možda on može da nađe». kad sam nakon sat vremena potrage dobio božanića veza je bila kao da se razgovaraju ljudi udaljeni 3 sunčeva sistema. ono, vjerojatno je to smiješno, al malo sam se umorio.
u hotelu «park», nakon što je drajver došao po mene i y, pokušavam razmijeniti gomilicu dinara u euro. bdw, treba paziti, slični su! u hotelskoj mjenjačnici namještenica je naprosto iznenađena mojom željom da mijenjam valutu. imam osjećaj da tamo danima sjedi i zvjera okolo. ženski loše me laže: «ne, ne mogu to da vam razmenim, nema...nema» gledam je skoro molećivo, ej, fakat sam u gužvi, što da radim s tim, da se ubijem? «ok, pokušaću...samo malo». okreće jedno desetak telefona, nitko se ni na jedan ne javlja. nakon 10 minuta kužim da s nekim potiho razgovara. «ok, mogu razmeniti, ovaj, nešto s kasom nije u redu.» počeo sam se glasno smijati, ne mogu vjerovati, malo nema, malo ima. onda je počela prtljati s nekom spravom iz koje bi trebao izaći račun, ali, avaj, sprava nikako ne šljaka, a moja se spasiteljica molećivo obraća nebesima (čitaj: kolegici koja očito radi u drugoj smjeni, sad je nema tu, a u amanet joj je ostavila zdrkanu napravu) – «mirjana, pobogu, šta učini s tim...o majko mila!». pišam u sebi od smijeha, fakat je komično. ljudi! – dakle, ništa, baš ništa ne šljaka! al ipak, zemlja se i ovdje okreće oko svoje osi, ljudi žive, jedu - seru - množe se, baš kao i svi drugi stanovnici planete zemlje. i navikli su se na taj svoj ritam, žive u njemu i s njim. ne mogu reći, sav taj personal s kojim sam komunicirao oba dana svjestan je da stvari mogu funkcionirati i puno bolje, dapače, iznenađeni su kad im kažem da se nažalost ne mogu pohvaliti puno boljom situacijom doma. primjerice, ne zvuči li vam poznato i hrvatski usporedivo to što se vodovod u sklopu petrovaradina popravlja baš u vrijeme exita, tako da je higijena na nivou pračovjeka. o-ho-ho, molim boga da je što manje turista po jadranu upravo dok ovo pišem ugrožena naplavinom svojih govana po sobama. «jebiga». «jebiga» je univerzalan pojam na balkanu (bdw, hrvatska je u očima zapada jebeno napredovala –sad nas zovu «zapadni balkan». yessss, to je to!), često prva, često zadnja, a najčešće i jedina riječ kojom možeš objasniti neku situaciju – sebi ili drugome, doesn't matter. sve ostalo čisto je muljanje.
- - - -
publika je na festivalu odlična, upoznao sam neke koji su samo zbog pipsa potegnuli iz beograda. veli frajer – «ovo sam slušao (fred astaire) za vreme nato bombardovanja, kako neću da dođem!» i stvarno ne vjerujem kad tvrdi da «vi možete da napunite skc, definitivno!». dva djevojčurka koja su na šeles papiru flomasterom ispisale «dinamo» dolaze do nas i tjeraju mi strah u kosti. kažem im kroz ćelav smijeh «daj, odjebite odavdje i sakrijte to, najebat ćemo svi». grgić nas slika, jebe se njemu. novinari su me i previše pitali o dinamu, o kranju, o politici. previše. ja bi malo o muzici, ako ikako može.
zaključno:
exit je, izvana – za «civile», vrlo dobar festival. mnogo ljudi očito ulaže ogroman trud da se dovedu solidni izvođači, da se stvar odvija na desetinama mjesta, vrlo različite muzike. i sam grad vjerojatno nije gluh i stalo mu je da se festival iz godine u godinu širi i postaje sve jači. mene je, ne bi vjerovali, dok sam se poslije našeg koncerta šetao s yayom najviše fascinirao rave punkt – barem 5 tisuća ljudi zgužvanih u pravi mad max ambijent, neke pičke plešu u trokatnim nastambama - «kabinama», izgleda meni zastrašujuće, ali jebeno fenomenalno. reagge stage je sitan i jako simpatičan, na dj stageu neki srpski dvojac jebeno udara, slušam ih samo u prolazu – odlični su (deru se, sve odzvanja: «kaaad ako ne saaad/kaaad ako ne saaad», ono, ulazi mi u kosti taj urlik). main stage izgleda jednostavno impresivno, fantastično. već je kabina s miks pultom grandiozna, dva screena su ogromni i vrlo kvalitetne rezolucije, a sam stage....ne, ovo je stage definitivno dostojan bilo kojeg najvećeg svjetskog festivala i giga. (budimo iskreni: 75% svih ljudskih i nowhow kapaciteta fokusirano je na main stage. svi ostali su malo out. ma, to je u redu, jebiga, tako stoje stvari. glavni stage je glavni stage, tamo su najskuplji izvođači, oni koji privlače i gro publike i gro sponzora. nema tu mjesta nikakvoj dilemi niti pobuni. hijerarhija svuda postoji i logična je.) ja sam doplahutao na shanea mcgowana koji je zvučao katastrofalno, užasno, nemoguće je da su oni imali tonsku, a i jebe se shaneu zadnjih 15 godina za bilo što. ima dvojicu «pomagača» koji ga uhvate pod mišku, dignu sa stolice i dovedu do mikrofona. tamo mu svakih nešto vremena dometnu za normalno ljudsko biće poguban koktel alkohola i...tak. šteta, volio sam poguese, jako, jako. i žao mi je da na tom stageu, igrom slučaja, nisam imao prilike vidjeti nekog tko nije samo karikatura već pravi performer.
završit ću na pomalo čudan način. slučajno, posve slučajno, na doručku drugi dan našeg boravka (pri)slušao sam razgovor (po mojoj procjeni) jednog allround band menagera koji je očito dofuravao bandove na exit i s kojim organizatori i ubuduće računaju i nama već dobro poznatog konstantina. stranger je vrlo glasno (ne, nije se derao) pričao meni razumljiv engleski, bez ikakvih hemunga sipajući konstantinu istinu u lice.
fragmenti:
- «svaka čast, moje čestitke, ja sam iskreno mislio da ću ovdje naići na kompletan kaos. dobro obavljen posao!»
- «da, da. kakvi bandovi dolaze ovdje i ubuduće mogu ovdje doći? pa, po meni (ne po meni, po strangeru, op.a.) oni koji se još probijaju, koji još nisu u svom zenitu kao moloko, ili pak oni koji su definitivno u padu poput stereo mc's, shanea i rollinsa. da, ima varijanta da postoje bandovi koji žele svirati tamo gdje nikad nisu i s te im je strane ovo egzotično. ali, realno, ne treba očekivati da ćete ovdje dovesti system of the down, mada nikad ne znaš. znaš, mogu ja kontaktirati (počeo je nabrajati tri četiri stepenice čitavog sistema menageringa preko kojeg se dolazi do banda)....i onda mi se na kraju javi njihov tour menager i pita: štooooo? koji nouuvii faking sad? (pritom debilno izobličava glas želeći potencirati prepotenciju i neznanje menagera)»
- «zašto? paaa, tri su glavna razloga: najjači bandovi žele doći na teren gdje prodaju albume, a oni, kao ni nitko drugi, ovdje ne prodaju ništa, jel tako? drugi je razlog što je novi sad middle of the nowhere, a treći.....ha, naravno, treći je njihova cijena!»
- «svakako je krivo da se zatvarate u jedan kalup, jednu vrstu izvođača. trebate imati obavezno više jako različitih izvođača (tu se konstantin buni i očito mu govori da ovdje publika dolazi na točno određenog izvođača i da ih ništa drugo ne interesira). ma, to su gluposti, morate dovesti različite izvođače, pa ovo je festival – za svakog nešto! nemojte se sad ubuduće orijentirati na jednu glazbu, to je potpuno krivo!»
i taaako. svo ovo vrijeme dok sam trančirao exit, nevjerojatni amateri i pizdeki organiziraju (po prvi puta) jedan zagrebački «festival». vjerujte mi, kad sve završi, sigurno ću vas zabaviti, mesa ima kolko hoćeš. do čitanja...(teaser; skužili ste na forumu i sami. ipak, postavljam pitanje: kad netko šalta datum, ne bi li se trebao i sam uprizoriti na hit depou nego pušta hameda «sad sam pao s marsa» da sam interpretira datume festivala do granica humoreske? no, nije to ništa, tek ćete čuti...a nadam se da nećete i vidjeti. nada umire posljednja.)
