glas slavonije
PIPSCHIPS & VIDEOCLIPS
«Drveće i rijeke» Dan Mrak/Menart
Zaboravite na trenutak apsolutno sve, ostavite otključana vrata svojih osjećaja, budite spremni primiti u svoj svijet nešto nesvakidašnje lijepo, melankolično, sjetno, tužno, no s druge strane lepršavo i zavodljivo, poput novih skrivenih ljubavi ili besanih noći i potpunog otkrivenja uz novi album PIPSCHIPS & VIDEOCLIPSA.
Trube na početku «Dobro», okružene lo-fi gitarama u pozadini koje počinju plesti post-rock ljepoticu negdje na razmeđima svijetova velike tuge jednog genijalnog škotskog benda imenom «Mogwai» i činjenice kako je već tih 4:50 minuta korak velik sedam milja od svega što smo ikada mogli poslušati sa ovog podneblja, jer ovo je jedan potpuno novi bend, nevjerojatno i zastrašujuće dobar, da me je jednostavno strah krenuti dalje. Gitara i klavir u samom uvodu «Susjeda», odjeci zvukova neopisive tuge i Ripper koji recitira Zvonimira Krstulovića «koliko je samo pištolja u ovom gradu, a tako malo pameti» i zatim vodopad buke, bubnja koji zvuči kao da više ništa više neće biti kao prije, jer već sad mogu slobodno reći kako su sa ovim finaleom izbrisali apsolutno sve što je snimljeno prije njih. «Sebastian» svojom prividnom lepršavošću zanjiše vas kao i sve velike i lijepe pop melodije, poput posljednje pjesme mojeg maturalnog plesa kojeg još nisam otplesao, grandiozno, velebno, da bi se preko akustične gitare pristigle iz prašnjave američke zabiti ili nekog zaboravljenog skate-parka u Modestu počela odmatati «Baka Lucija». Poput lutanja Harry Dean Stantona, spavanja ispod beskonačnih zapadnih auto-cesta, no tek na «Ne igraj se Isusa» koja ima nekakav suludi šarm «Pavementa» sa melodijom i harfama, počinjem se ozbiljno zaljubljivati u «Drveće i rijeke» i ova neprospavana noć uz peti, moram li reći najbolji album PC & VC, počinje davati odgovore na sva pitanja, odagnaje sve sumnje u budućnost, koja nakon ovoga albuma izgleda tako savršena i prekrasna, poput nekih novih plavih stvorenja.
«Ti si moj anđeo sa dna» i klavirski uvod skinut sa posljednja dva «Radiohead» albuma, violine iz pozadine velike poput oceana tuge i trube koje sam godinama sanjao krase «Vjetar», da bi se nakon minutu i pol pretvorila u čisti «Yo La Tengo» sa pretposljednjeg albuma, ali tako svoja, zavodljiva poput vječnih kišnih ljetnih noćiju, kao najbolja pjesma koja je ikada ispisana sa ove strane La Manche kanala, čarobnog Yayinog vokala rastrganog između sna i jave. «Lula s dedom» koja u ovoj navali ljepote i nesvakidašnjeg dara, zvuči kao nekakav intemezzo, svojom lo-fi gitarom briše apsolutno sve što je ikada snimljeno sa ovih podneblja, a «Mrgud gorostas i tat» je najbolja «Haustor» pjesma, koju Rundek nikada neće snimiti, možda je najslabija točka ovog albuma, no harmonika koja je povezuje obiluje klasičnim dodirom tog čudaka iz Cassadage, imenom Dave Fridmann. «Kako funkcioniraju stvari» u početku možda je najbolja «Radiohead» pjesma još od «How To Disappear Completely», da bi gitara koja nadolazi zazavučala kao uskrsnuti «Boo Radleys», tamo gdje smo sa suzom u očima ostavili «Kingsize» i Yaya koja postavlja monument, udziže ovaj album do neslućenih visina, ma zaboravite termin domaće glazbe, nego ovogodišnje pop produkcije uopće. U «Maku» bih mogao uživati od sada do vječnosti, jer svojom gitarom i melodikom, uvlači se pod kožu, kao pjesma za koju bi cijela današnja brit-pop ergele mijenjalo dušu sa vragom, i nakon ovih osam sati provedenih uz «Drveće i rijeke», između krmelja i mamurluka kojeg je Dubravko Ivaniš izlječio najljepšom pjesmom za putovanja u daleke zemlje, vječna lutanja auto-stopom kroz snove i riječima uhvaćenim kao najljepšom romantičnom crno-bijelom fotografijom «za koga onda nižeš nižeš u nizu/u svom private idiliu i tako blizu predobro znaš da je muzika tebi obrana (od čega?)». «Bajka» je uspavanka, kakvu su danas u stanju napisati samo Jonathan Donahue i Wayne Coyne, sjetno, tužno sa tom trubom kao pristiglom sa velikog finala nekog budućeg nesmiljenog filma Todda Haynesa, kao kilometri do vječnosti i snijegom prekrivenim velikim gradovima, otuđenosti i straha od samoće i velike tužne ljubavi ispjevane u prvom singlu «Porculan», koji stihovima «bez nje ja sam nakaza/ohola i mutna prilika/bez nje ja ne pulsiram/lomljiv ja sam porculan» govori više od tisuća pjesama prije nje. Za kraj tu je «2x2» koja me tjera u kut i prvi puta nakon ne znam koliko godina i albuma, ostajem bez riječi, samo suze na očima koje mi padaju preko ovih suhih usana i osjećam se neopisivo sretno jer dobio sam svoj novi soundtrack za neke nove početke, nove ljubavi, nove spoznaje kako će sve biti u redu, iako znam da ništa neće biti u redu i kako na kraju puta i konca uvijek ostaneš sam, jer kako Ripper kaže bitan je samo ovaj čas, bitan je samo ovaj san, sve ostalo prepuštam sudbini. Upoznajte jedan potpuno novi bend, nove ljude, koje ste već negdje vidjeli, drage prijatelje kojih ste se zaželjeli, jer «Drveće i rijeke» je jednostavno neopisivo savršeno pogođem album, kojeg trebate voljeti, iznova i iznova slušati dok vam uši i sva ostala osjetila ne budu potpuno odvućena u taj sjajan svijet tuge, ljepote, ironije, melankolije i nečega što se ne zove nostalgije nego nešto još tužnije. I nemojte reći da vas nisam upozorio, prije, puno, puno godina. * * * * * Nikola KUČAR
