26.3.
pozivam darka i trixyja slijedeći vikend u rupu. bilo bi mi neobično drago da dođete.
nego, ko je dole u nedjelju? konobar, vlado, kjuti, dju i sally (lolipop?). ako ide sally, ona zna gdje smo. ako ne ide, objasnit ću ja – ISKLJUČIVO MAILOM (ili telefonski). MOLIM VAS DA LOKACIJU NE DOGOVARATE NA FORUMU, nažalost, to nije najsretniji način. isto tako, molim vas da ne nosite sprave za snimanje (audio i video). nek mi se predsjednica razreda što prije javi (mailom) da joj kažem detalje. molio bih, malo sam glup, da mi VELIKIM SLOVIMA napišete potvrdu tko dolazi i da li smo uglavili 13h.
super je to, vidjet ćete. prvi puta je možda malo kljakavo, al kasnije će ić ko po loju.
- - - -
zamislio sam se nakon što je airball rekao da ne zagađujemo zrak svojim psovkama. (nevjerojatno, imam čudan motiv povjerenja u ljude; npr. kad netko jako dobro igra basket, ja ga ne slušam, kao što bi se očekivalo, o taktici npr. cibone (jer je znam bolje od njega, ha ha), nego ga poslušam kad me savjetuje o psovanju. još i emila pozna. i igra protiv njega. di ga neću poslušat?! majke mi, ne šalim se!) ne bi vjerovali, znam, znam, sve znam......ali ja mrzim psovati. (scena je vjerojatno ova: sinhrono kolutate očima i stavljate dva prsta u ždrijelo ko da ćete se netkom porigat). kad bi mogao, prestao bi pušit i psovat. to je jače od mene. al onda nema šanse da bi ikad više pisao o vujiću, huseinu hasanefendiću, porinu, tomislavu petroviću, damiru novotnyju, sebi (skoro sam zaboravio!), perspektivi pipsa («j.... ćemo svima m....!», npr.)....mislim, krasnog bi štiva i sebi i vama uskratio, vjerujte!
a sada, vrlo korektno - tek kad je globus izašao – objavljujem nekasapljenu verziju intervju s miljenkom jergovićem. dobra je stvar i ta što ste pošteđeni mojih fotki.
- - - -
-Koliko dugo ste bili u Americi? (MIljenko, ovaj odgovor nije kompaktan i dalo bi ga se s potpitanjima rasparčati)
-Šesnaest dana, od čega četrnaest radnih. Radili smo s Daveom Fridmannom, u stvari – on je miksao, dok smo mi služili kao neka vrst korektiva. Miksanje je završna faza trogodišnjeg rada na pjesmama. Fridmann je ikona američke produkcije tzv. alter zvuka devedesetih (pa sve do današnjih dana), mada od te etikete bježi ko od crnog vraga. Prepametan je da bi se zabundao u jednoj ladici. Konačno, njemu je skrivena (i neostvarena) želja raditi s jednim drugim američkim simbolom - Janet Jackson čiju produkciju smatra fenomenalnom. Tzv. «eliti» koja misli da samom konzumacijom Fridmannovih radova «kuži mjuzu» i sluša «nekaj jako pametno» taj je fakt fantastična šamarčina. Mislim da i sam Dave tu istinu namjerno podvaljuje kao implicitnu poruku licemjerima.
Nikad sebe ne pretpostavlja bandu, baš obrnuto. Pozicionira se kao tip čiji je zadatak da materijalizira naše košmare i snove. Zaista, on to radi iz dubine srca i čovjek ga u dva tjedna stvarno zavoli. U Tarboxu je sve u službi kreacije, praktički niti nemaš mogućnosti puno švrljati uokolo, uslovljen si «midlle of the nowhere» gabaritima. Cassadaga je, naime, selo sa 697 notiranih stanovnika i desetak vrlo agresivnih pasa i par vukova. Najvećim dijelom fokusiran si na muziku, daleko od civilizacije i većine opterećenja koje ona sa sobom nosi. Naravno, takva Daveova pozicija nije nimalo slučajna, kao što ne može biti, na koncu, slučajno što smo se svi mi zatekli u njegovoj šumi. Prvi puta sam radio s tipom kojem praktički ništa nije potrebno objašnjavati, koji je uvijek barem ukorak s nama, a često i korak ispred svih nas. Priznajem, dva tjedna takvog «tretmana» bitno me promijenilo, riješio sam se mnogih utega. Pips, Chips&Videoclips sasvim sigurno nisu presudan projekat u njegovoj profesionalnoj biografiji, a sva je sreća da on uopće tako ne gleda na stvari i radi samo ono što ga veseli. Mi glas o Fridmannovoj slavi ne možemo, na žalost, pronijeti ni do Slavonskog Broda.
-Zašto tako mislite?
- Vjerojatno zato što je muzika, koja je jedna od najvažnijih stvari na svijetu, u našem okružju sasvim nebitna. Zapravo, bitna je samo kao background napijanju ili drogiranju. Ono što mi radimo teško će poslužiti u te svrhe, pa je zato samo nama i važno. Ali to je, ipak, dovoljan razlog da se bavim muzikom. Nisam ni povrijeđen, ni uvrijeđen, a nemam ni prava biti jer mi je dato da radim ono što ja hoću.
-Deset godina ste imali neku vrstu otvorene ponude da na račun pjesme Dinamo ja volim preuzmete ulogu estradne ili rock zvijezde. Zašto ste tako uporno to odbijali?
-Imao sam dvadeset pet godina kada sam napisao tu pjesmu, iza koje danas jednako stojim i ne pada mi na pamet da je se odričem. Moji stavovi se, možda, jesu s vremenom modificirali, ali se u osnovi nisu promjenili. No, ja s dvadeset i pet nisam bio klinac, načitao sam se od malih nogu i biografija i muzičkih magazina, i znao sam kako teku i završavaju karijere pozicioniranih frajera. Većinom je riječ o predvidljivim pušionama koje u svojim konačnim rekapitulacijama nude najbolja djela još u teeny-slini godinama. Ja ću najbolje, nadam se, raditi s pedeset i tu je bitna razlika. Neobično je važno da čovjek cijeloga života radi na sebi, da se stalno istražuje. Za mene bi bilo porazno kad bi postao predvidljiv, kad bi mogli kazati «ma, znamo mi njega». Činjenica je- koju nisam ja otkrio- da svaki od nas uvijek isponova piše jednu jedinu pjesmu. To ne treba shvatiti kao tragediju, već kao izazov. Stoga ta jedna ne bi trebala ostajati stalno ista. Poželjno je da vremenom metamorfozira, dobiva neke nove slojeve. U tome možeš uspjeti ako se stalno propitkuješ, a fora je da ti se najčešće odgovor, odnosno rezultat ne sviđa. Onda kopaš i kopaš dalje. Mnogi se predaju, pa samo štancaju. Shvaćam, naporno je sebi priznati da ne znaš, mada je to osnovni preduvjet bilo kakvkog napretka. Znate, ja sam samom sebi najčešće diletant i nije me to sram priznati.
-Šta ste htjeli biti ako ne rock zvijezda?
-Samo «htjenje» vrlo je sumnjiva konstrukcija. Više vjerujem u to da me, kao i mnoge druge, nešto «htjelo». Pa dobro, evo me! Moje «htjenje» bi me samo tjeralo u kompromis, da budem «prihvatljiviji» sebi i drugima. To je tako ljudski, tako se ugodnije osjećamo. Fora je da muzika nužno ne mora biti ugodna, a pogotovo ne njena kreacija. Konačno, ako je istina da je kozmos nastao iz zvuka, tko smo svi mi da po toj inicijalnoj tišini brljamo? Pa nije to mala zajebancija! Odrastao čovjek koji inzistira na svom statusu zvijezde za mene je psihički deformirana osoba, kastrat. Formirana osoba fokusirana je na svoju bit, a ne na svoju pojavnost.
-Album Drveće i rijeke je vrlo radikalan odmak od ranijih Pipsa. Recimo da ste prešli put od buntovništva do intime...
-Nije se to dogodilo ni silom prilika, ni kao plod slučajnosti. Prvo se promjenila kompletna postava banda, a ja sam nužno uvjetovan sviračima. Pjesme nikad ne radim sam, puno «kradem» od svirača i to uvijek naglašavam. Siguran sam da samom sebi nisam dovoljan. Ne posjedujem tu vrstu ego-tripa. Ipak, bilo nam je jasno da smo na albumu Bog došli do 95 posto zajedničkih mogućnosti. Sljedeća ploča je, dakle, morala biti nešto potpuno drugo. S novim ljudima mijenja se i energija banda i bio sam konačno u prilici trošiti neke svoje do sada neistražene resurse. Buka mi smeta, deranje mi šteti, urlatori mi idu na živce. Smatram da se na ulici ne dešava ništa bitno, dnevni komentar dosadna mi je forma, efektna ali besmislena. Ni od koga ne očekujem niti želim «pusu». Da bi zaista znao što jest, a što nije, potrebno je upoznati samog sebe. Treba naučiti poštovati potpunu tišinu. Ono što bitno razlikuje «Drveće i rijeke» od prošlih albuma nedostatak je bilo kakvog građanskog gnjeva, a bogami i neke pompozne, nesretne i nikad uzvraćene ljubavi. Najpoštenije, baš mi se jebalo što će si tko misliti. Kad bolje promislim, nisam o tome ni razmišljao. Najviše me zabavlja što bi se nekom moglo učiniti, slušajući već prvi instrumental na ploči, da su mu zabunom prodali nešto što nije tražio.
-Jeste li sad sretni?
-Sreća je rijetka pojava. Generalno jesam sretan jer imam privilegiju baviti se onim za što mislim da sam sposoban. Ili, još bolje, sretan sam što se to nešto bavi samnom. Ne tvrdim da je to što radim dobro, iako je najbolje što mogu, ali kakvo je doista - procjenjivat će najpoštenije neka daleka budućnost. Sreću najčešće generiram na probama s bandom, kad mi se, rijetko, učini da smo veći od kosmosa. Taj osjećaj obično traje nepune tri minute. U četvrtoj minuti sve ide u materinu. Tad si priznam da smo mala govna i da nemamo pojma ni o čemu.
-Dugo ste stvarali kult Zapruđa i furali se na radikalni zagrebački lokalpatriotizam. Kakav vam je danas feeling Zagreba?
-Ma, ne bih si pripisivao niti namjeru niti zaslugu za bilo što. U vezi ovog grada imam neku vrst patološke situacije. Do prije pet godina osjećao sam se «sigurnim» samo u Zagrebu, a «nesigurnim» bilo gdje drugdje. Zagreb je bio posljednji bastion moje obrane. Iskreno, priznajem – moj grad i ja više nismo intimusi. Klizim, katkad, kroz ulice i ne osjećam baš ništa. Ovdje caruje provincijalna mafija koja je inficirala kompletnu društvenu vertikalu. Mlađarija se šlagira uz Cecu, a idoli su im polupismeni kreteni. Građani i građansko u definitivnoj su defanzivi. Dužnost je svake metropole da je široke ruke, da je spremna prigrliti i prihvatiti, ali istodobno i educirati svoje novopridošlice. Tu su, pak, bijesni pojeli pitome i čiča je miča gotova priča. Na vlasti je šah mat. Osjećam se dužnim da svoj rodni grad nanovo izgradim.
-Što se dogodilo s gradom?
-Ako pod infrastrukturom smatramo tračnice i zvuk tramvaja, nije se dogodilo ništa. Ali to je jedino što je od Zagreba i ostalo. Sve drugo je nestalo. Sa samim sobom i s muzikom koju radim, ja se osjećam strancem u vlastitom gradu. Ponavljam, za tu promjenu ne želim osuđivati druge. Puno sam skloniji osuđivati sebe. Ali onda dođem u neko američko selo i shvatim da tamo nisam toliki stranac, iako sam samo turist. A o tom selu ne znam apsolutno ništa, dok o Zagrebu i njegovom propadanju znam štošta. Ali čemu o tome govoriti ako je već sve ispričano? Dok pričam kako je i zašto nestalo moga grada osjećam se kao loš nogometaš koji stalno šalje alibi lopte, one koje služe samo da bi se nekome dodalo, a ne da bi se nešto odigralo. Želim bacati dubinske lopte koje će nekoga pronaći, iako znam da ću promašiti devetnaest od dvadeset pokušaja i da će se čuti urnebesni smijeh s tribina.
-Ne plašite se promašaja i nerazumijevanja?
-Ne, jer u svemu što radim i govorim postoji ta usrana nada da će moja dubinska lopta jednom nekoga pogoditi i da ćemo odigrati fantastičnu kombinaciju i zabiti gol. Taj gol neće biti moj i ne zanima me da bude. Svjestan sam da je moja pozicija ružnog pačeta. Takvim sam se prepoznao, ali, u biti, to doista ne želim biti. Vjerojatno imam najjače argumente na svijetu da budem depresivan, ali si depresiju definitivno ne mogu dozvoliti. Moje je da se upitam što sam napravio da ne budem takav. Nadam se da sam konačno snimio album koji nije kretenski depresivan. Tako je jednostavno nalaziti alibije za sebe i svoje promašaje. Ne želim to raditi.
-Za koga ste, osim za sebe, snimili Drveće i rijeke, tko te pjesme treba čuti?
-Trebala ih je čuti moja žena, pa ih je i čula. Dalje od toga je, ipak, riječ samo o proizvodu. Ništa ne očekujem, ne znam tko bi naše pjesme trebao slušati i ne osjećam se dobro kada o tome kalkuliram. Samom sam sebi dobar samo dok razmišljam o današnjem danu. Čim krenem u kontemplaciju što će biti sutra i predviđanja ove i one vrste, meni je loše. Za početak, katastrofalan sam prognozer. Možda bih si morao prognozirati katastrofu, jer bih se i tad prevario. Ne očekujem komercijalni uspjeh, jer znam što je u nas komercijalno. Snimili smo pop ploču, a u Hrvatskoj će je etiketirati alternativnom. To je također strašno! Uostalom, kako bih se, pod takvim kondicijama, gledao u ogledalu da jednoga dana komercijalno i uspijem? Kako bih o sebi tada mogao dobro misliti? Svaki klinac sanja da jednom zasvira na stadionu i da može dreknuti- sad vam svima pišam po glavama! A kad jednom stvarno dođeš do stadiona takve stvari ne govoriš jer bi dobio batine. Ali ih ne govoriš i iz još jednog razloga: zato što su u međuvremenu postale besmislene. Nadrasteš potrebu da ljudima pišaš po glavi. Draže ti je da se mirno vratiš doma i sa ženom i mačkom promatraš svijet.
-Kako zamišljate svoj život i karijeru za deset-petnaest godina?
- Intenzivno razmišljamo o tome da promjenimo životnu okolinu. Ne zato što bismo ovu bojkotirali, niti zato što smo antihrvatski raspoloženi, nego naprosto zato što nemamo previše vremena. Intenzivno osjećam kako ovdje gubim vrijeme. Volim reći kako sam sposoban izgraditi neboder do šestog kata (što je lijepo postignuće), ali sve dalje izvan je mojih mogućnosti i kontrole. Tako se većinom sukobljavam s pacerajem i nedorečenostima. Ovo će se društvo oporavljati daljnjih sto godina, a ja se nisam odgajao za medicinsku sestru i ne mogu mu puno pomoći. Cijenim ljude koji pobjegnu od vlastitog usuda i u tome su uspješni. Zgodno je pokušati izvući se iz živoga blata, jer ono što nam ovdje slijedi je, po nekom realnom slijedu, zbilja tužno. Ne želim da me itko žali, neka ljudi žale sami sebe, ako već nemaju pametnija posla. Za deset godina želim biti anoniman jer to po svom habitusu i jesam.
-Emil Tedeschi je vaš mecena, išli ste s njim u razred?
-Ne, išao sam u razred s njegovim tadašnjim najboljim prijateljem. Sreli smo se relativno kasno, tek na prijemnom za faks. Naša zajednička priča daleko je od one koja se prikazuje u javnosti. Emil Tedeschi nije moj mecena, nego je spiritus movens onoga što radimo. Vrlo često razgovaramo o bandu, pjesmama i uopće o muzici. Proživljava s nama sve uspone i padove i nikad se ne predaje. On je član Pipsa, ne zato što sam ja na tome inzistirao, nego zato što je to jedino logično nakon svih godina druženja. Primjerice, priča o Davidu Fridmannu! Emil me je pitao koga bih volio da nam bude producent, a ja sam naprosto bubnuo- Fridmann! Nakon par mjeseci već sam i zaboravio što sam blebnuo, Emil me nazvao i rekao da je upravo razgovarao s Daveovim menagerom. Znao sam da ga ne možemo platiti i bio sam siguran da nam neće ni odgovoriti na mailove i faksove. Bilo mi je suludo da uopće pokušavamo. Pokazalo se da je Dave upravo nas izabrao između, bez pretjerivanja, stotina odličnih bandova koji žele raditi s njim. U presudnim trenucima naših života nije presudan novac nego vjera.
-Plašite li se rata u Iraku?
-Uopće si ne mogu uprizoriti tu frku. Općenito imam problem s kolektivnim kataklizmama. Samo se nadam da vi nemate atipičnu upalu pluća i da se u zadnje vrijeme niste družili s nekim tko je stigao iz Vijetnama. Opet vam kažem da se grozim alibi lopti, onoga- ja sam protiv rata, ti si protiv rata, on je protiv rata, pa nam dajte mobitele da esemesamo antiratne poruke ili se drečimo po gradu... Ne želim se tako ponašati. Zato baš u jeku apokalipse treba raditi, raditi i raditi svemu usprkos jer rat je opstrukcija bilo kakvog razmišljanja, ljubavi i rada. To je trenutak kada postajemo alatke zla. Sjedimo stounirani ispred televizijskih ekrana i panično šaljemo esemes poruke. Pomažemo li tako kome? Ne! A trenutačno nisam u prilici da stanem u živi štit ispred američkih marinaca. Neću se osjećati bolje ni ako zapalim američku zastavu. I ne vjerujem u bojkot američkih proizvoda. Ova je situacija izvanredan lakmus papir za prepoznavanje šarlatana svih fela. «Drveće i rijeke» također su dijelom američki proizvod, a ako će nekom biti lakše- i Dave Fridmann je navlačio Bushovu sliku preko glave i nasmijavao nas. Ali što i to znači, je li i to neki alibi za mene? Ne želim alibije ni za sebe, ni za druge.
-Imate li neku misiju?
-Pretpostavljam da je to efektno pitanje za kraj, ali nemam. Mogao bih nešto lagati u vezi toga, ali nema smisla.
