uvijek I iz najgoreg škarta pokušavam izvući neku dimenziju kojom bi samom sebi postavio pitanje, a vas, moje prijatelje, možda nakratko I razonodio. dakle, nemojte ovo shvaćati kao ODGOVOR jer me time stavljate u položaj debila. eto, trošio sam malo vrijeme:
- - - -
PROVALIJA
ripper je mazohist ali i svjestan toga da ga najviše kritiziraju ljudi koji se najviše i razumiju u glazbu.ne mislim tu samo na indijance i slične nego ima dosta ljudi koji tako razmišljaju u okvirima dobrog ukusa. Ne znam koliko si ti čula kvalitetnih bendova i pjesama u životu, ja jesam, i kompetentan sam za ocjenu. oni koji ga hvale ili ih ripper educira o glazbi ili imaju 17 godina i nisu čuli ništa bolje od pipsa.
prve tri riječi su točne, uostalom već ovaj moj komentar to I dokazuje. ja zaista žalim ljude koji zapravo silno žele proniknuti u tajnu muzike, ali za to nemaju ni najnužnijeg talenta. I umjesto da uživaju do granice u kojoj uživati mogu, oni postaju frustrirani, postaju “suci”. naime, kao što nije dovoljno pročitati tisuće knjiga te stoga poznavati književnost, nikako nije dovoljno slušati ne znam kojim “objektivnim” kriterijem “odabranu” I “dobru” muziku I dozvoliti si poziciju suca. naime, vrag je u čovjeku; kao klinci, pogotovo u pubertetu, većina nas je poput ogromne spužve, žedni I gladni. mnogi će, što je I prirodno, pokušati I sami doći do zvuka koji nas očarava, sami ga stvoriti. no, bog je selektivan – nekom da, nekom ne. zato ti vraća na nekoj drugoj strani, gdje su drugi možda falični. samo se treba upoznati, prepoznati. u tome I leži ključ zadovoljstva, nikako I “samozadovoljstva”. naime, pravi put je nevjerojatno maglovit I često ga dovodimo u pitanje. a I ako smo, katkad, sigurni da hodamo po pravoj cesti, šetnja je često nalik na pakao. (uf, sad sam se uvalio u patetiku, al jebemu tako je…)
naime, nije mi intencija odgovarati nekom granddaddyju, već vas prisjetiti na jedan prapočelni sukob “proizvođača” I njihovih “kritičara” (gotovo u 100% slučajeva “neproizvođača”). koliko ste puta iz nekih “umjetničkih” iznerviranih usta čuli: “pa šta on hoće, da li svira neki instrument, da li je ikad ijednu pjesmu napravio? I kakva mu je ta pjesma? e pa kad je napravi, nek mi onda sere.” na to je zasigurno uslijedila cijela kanonada predavanja u stilu “kakve to veze ima, zar moram napraviti četrdeset albuma da bi nešto o tebi mislio, gnjido “umjetnička”? kakav je to kriterij, imam pravo misliti o muzici, I o čemu god hoću što god hoću!” kako je već čitavo jedno stoljeće ona “medijska” zadnja, tako vam I njihov argument zadnje zvoni u ušima.
ja si zaista ne želim dopustiti slabost da nekog “kužioca dobre glazbe” koji ima “dosta svojih istomišljenika u okvirima dobrog ukusa” izazivam na takav dvoboj jer to ponajprije podcjenjuje mene samog. (zamislite nešto drugo: koliko idiota u hrvatskoj misli da košarku igra bolje od npr. kukoča?! mislite da ih nema?! ima, ima! pa di bi toni došao kad bi I s jednim od njih izašao na hakl?!) ali, isto tako, ponudit ću SVOJE viđenje nevjerojatnog ponora između ljudi koji su vlastitim prstićima (manje ili više vješto) neku muzikicu mjesili I onih koji su to cijelog života samo slušali, promatrali I “imaju svoje mišljenje (vrednije od vašeg)”.
dakle: sve kreće od neobjašnjivog trenutka u tramvaju, ili kad vam se užasno spava ili kad se nikako ne možeš koncentrirati ili milion još perverznijih situacija, a to je moment kad ti nešto “sine”, “padne na glavu”. već sam zapis je često pravi izazov jer te izaziva da iz stanja u kojem si nesposoban raditi, misliti, budeš upravo kontra, da si spreman ko nikad, jer uvijek imaš osjećaj “ma, dobro, bu mi opet došlo”, a paralelno (često u polusnu) znaš da te netko direktno prištekao na sam kozmos I da je nevjerojatan bezobrazluk na to odmahnuti rukom zbog nekog svog komoditeta. vjerujte, niti jednu pjesmu nisam napisao kad sam se osjećao komforno ili kad sam si stvorio komforne uvjete. uvijek je to pravi pakao, strka I potpuna “realna” nemogućnost. dobro, nekako I ponekad budeš jači od sebe I zapišeš (ima pun kua načina. što ti prvo padne pod ruku. nekad note, nekad fućkaš. poslije ti je to urnebesno smiješno. ali u toj prapočelnoj dionici uvijek je zametak nečeg što uporno želiš “ponoviti” I skoro nikad ne uspjevaš do samog kraja. dakle, očito se radi o “idealnoj slici” I njenom “prvom viđenju” već itekako nesavršenom, ali I dalje savršenijem od bilo koje kasnije interpretacije. možete li zamisliti koja je to borba, koje je to “treniranje” ega. ponekad “čujem” tri tona melodije, ponekad cijelu orkestraciju odjednom. to je kompletan kaos, ko da te grom pogodi. u isti mah si I “počašćen” I nevjerojatno nesretan učen iskustvom da to sigurno nećeš moći idealno opredmetiti. “idealno” se ukazalo I pobjeglo. danima se mučiš, krojiš I prekrajaš, ulaziš iz ekstatičkih raspoloženja konačnog “otkrovenja jebene formule I tajne muzike” do katastrofalnih depresija uzrokovanih potpunom bespomoćnošću I samoprijezirom. manji si od makova zrna pred jebena tri tona nekog fućkanja! ako to uzmemo kao činjenicu I opće mjesto većine ljudi koje ja nazivam “proizvođačima”, “graditeljima” potpuno je nemoguće da se takvi ljudi ne susretnu s prostom istinom – oni (mi) ništa ne kužimo! nakon svega, mi nemamo pojma. (ovo ste sigurno čuli puno puta prije, ja vam se kunem da je to I moje iskustvo). kao takvi, zapravo KAO NIKAKVI, mi nemamo iskonsku potrebu NEKOGA EDUCIRATI jer smo ZADNJI na svijetu koji za to imaju sposobnosti. zaključno, “graditelji” nemaju poriv određivati što je dobro, a što ne, nemaju se poriv pozivati na sebe ili SVOJE ISTOMIŠLJENIKE pogotovo kod procjene nečijeg djela. “graditelj” živi dok “gradi”. kad ne gradi, on je mrtva tjelesina. naravno, meni se tuđe djelo može SVIĐATI ili ne, ali ne dajem si za pravo postavljati se u ulogu suca koji ZNA što je dobro, a što ne. ako vam se učini da mi se ponekad omakne, vjerujte, ne uzimam se previše ozbiljno. to je za mene najsmješnija stvar na svijetu. uostalom, jebe mi se, fokusiran sam na svoj rad, nemam fizički ni prostora ni vremena za ostale. (kaže yaya: mene interesira samo slikanje, dakle faza rada, a njegov produkt – slika, ma jebe mi se za nju.) dakle, vraćamo se na mojoj postulat: subjektivnost – da, samo naprijed. objektivnost – ne postoji!
“kritičari” su postojali I postojat će. oni će UVIJEK ZNATI, baš zato jer ne znaju da ne znaju. oni su, zanimljivo je primjetiti, samima sebi opravdanje. ne, djelo im nije opravdanje, jer djelo im je negroundirani stav prema NEČIJEM LIKU I DJELU (najčešće to ne umiju razdvojiti jer ih osobna frustracija toliko ždere da MORAJU prekoračiti granicu). meni su oni nalik na škicere u izlogu kafića. po cijele dane nalakćeni na šank komentiraju ulicu: ee, vidi onoga…budala. koji kreten…uuuu, kakva pička….uf, uf, uf, kako bi to tata jeeebooooo…..a vidi ovu….pa di su ti sise kravo?……koja glupača….itd, itd po cijele dane. I još su za to I plaćeni! a čovjek svoju “negroundiranost” brani iz svih oružja jer kad si “neuzemljen” I bez tla pod nogama, žestoko si ranjiv. čovjeka fajt I poraz (a ja imam svakodnevne poraze I poneku pobjedu koja mi pokazuje put) nedvojbeno jačaju, odnosno čine ga iskrenim I spremnim na podnošenje vlastite nesavršenosti. nitko ne može napasti moju nesavršenost bolje od mene. ja sam mehaničar koji najbolje zna svaki šarafić auta koji sam sklopio. svaku maticu! pa tko meni, bolje od mene, može reći kako mi auto zanosi u zavoju. nitko! ali itekako sam, baš zato, spreman prihvati istinu da uz sve moje najbolje namjere, netko uopće ne uživa u vožnji mojim vozilom, dapače bezveze mu je. znam da se radi o nečijem SUBJEKTIVNOM stavu, I mada ga prihvaćam kao fakt, ne znači da se pred njim I klanjam ili pričešćujem. jednostavno, jebe mi se, to nije moj zadatak. isto tako, često su mi se dešavali potpuno neutemeljeni panegirici – I za te majstore znam da ploču nisu ni slušali! I velim im – vi ste mene svojom pohvalom zapravo uvrijedili.
ripperovi dnevnici nisu nikakav pokretač,nego monolog koji ripper vodi sam sa sobom i u svoja 4 hladna američka zida. vjerojatno ga zanima šta ljudi misle o njemu ali bez obzira na sve on psuje kao kočijaš. sve u svemu, seksualnim rječnikom, običan voajer koji voli davati ali i primati.
sve on zna. zna, zna I zna. točno je da se radi o “mojem monologu”, a procjenu da li to nekog pokreće ili zaustavlja prepustimo onome tko me konzumira. dopuštam sve varijante. mala je distinkcija u tome što je većini prisutnih potpuno jasno da je moj svakodnevni monolog zapravo poziv, na akciju, na reakciju. utoliko tom monologu ne bih davao negativan predznak. da, zanima me što ljudi misle o meni jer po jednom gotovo intuitivnom principu, po energetskom nivou prepoznajem ljude s kojima mogu biti bolji čovjek, cijenim ih I stalo mi je do njih. svijet nije sretno mjesto I kad ti se desi da nanjušiš par njih “svoje fele” (jaaako široko uzeto) sretan si. po svom psiho profilu I pozivu ja jesam voajer jer sam kompozitor I to mi je opis radnog mjesta. ipak, s druge strane, ja sam javna osoba I nemoguće je uopće takvu poziciju ostvariti – mene direktno udaraju. ne znam koji su gori - oni koji me bez ikakvog opravdanja vole ili oni kojima se po istoj (nepostojećoj) osnovi gadim. na forumu imam malu oazu ljudi kojima mogu vjerovati da me simpatiziraju, a I ja njih – naime, rekli smo si neke stvari koje se baš ne govore svaki dan. ovdje su, isprva, htio ili ne – ljudi došli zbog banda ili mene. nisam nikog tjerao da dođe. ono što je sjajno, je sreća da ja danas na SVOJ sajt svakodnevno dolazim zbog njih, njihovih topica koji najčešće nemaju nikakve veze s bendom. I to me iskreno veseli. bdw, pjesnička slika o “4 hladna američka zida” me se duboko dojmila I jako mi je nalik poimanju pjesništva nekog “vlasnika sportskog auta.” ufff, robujem predrasudama…..
za rippera je zlobnik svatko tko nije pohvalio njegov umjetnički opus ili barem jedan njegov dio. a onaj koji bez osobnih konotacija (!?! nisam primijetio, op.a.) kritizira njegovu umjetnost, taj je jack the ripper i netko tko ga želi izjebati po svaku cijenu, njega, nedužnog, velikog umjetnika.
objasnio sam već gore, a I sto puta prije. ja nisam “nedužan”, ja nisam “umjetnik”, ja nisam “veliki umjetnik”, a s osobnom konotacijom I bez nje ću ustvrditi da si ti idiot. I nemoj se vrijeđat, to ti je MEDICINSKA DIJAGNOZA. loša vijest je - da nema pomoći. ja naprosto ponekad ljudima moram reći istinu.
uspješnost se mjeri novcem. umjetnost nema veze sa uspjehom. zašto ti ne bi odgovarala osoba sa sportskim autom? misliš li da su svi sa sportskim autima i velikim bankovnim racunima kreteni bez mozga i ukusa? znači ja sam kreten koji nema ukusa jer i ja mlad vozim sportski auto? – (iskreno me nasmijao na ovom mjestu, pa ne mogu vjerovat da ovo čitam na svom sajtu, ha ha….op, a.) pogrešno razmišljanje jer ja sam prije čuo za Davea Fridmanna od nekoga kome je dobar naslov albuma BOG. več samo zbog toga nisam pomislio na kupnju tog CD-a a pjesme samo su potvrdile da nisam bio u krivu. a čitao sam daleko više i daleko interesantniju (zaboravimo sad na sadržaj koji nije toliko bitan i ne zamjeram mu ništa osim onog vrijeđanja ad homini) literaturu od ove u dnevnicima osobe čiji su literarni dosezi i uzori FAK i slična sranja. ne računam tu kundere i slične pisce koje su vam preporučile bake iz pola ure kulture. a što se tiče thompsona,čovjek ima talenta, vjerovatno više i od rippera, ali to je teško uspoređivat jer se radi o 2 različite vrste glazbe. slažem se da mu je image smiješan ali svrha imagea je novac a dobre pjesme se ne pišu zbog novca nego nastaju iz srca. thompson definitivno ima takvih pjesama,isto kao što je bijelo dugme bio rock za pastire, na trenutke odličan ("bitanga i princeza", nije li to jedan od ripperovih omiljenih albuma? je, kad sam imao 15 godina, op.a.). Da netko ne bi krivo shvatio, moji glazbeni ukusi su različiti i ne vidim zašto bi se ograničavao na jedan glazbeni žanr. Mercury Rev, Flaming Lips, Delgados, Olivia Tremor Control, Belle and Sebastian, Throwing Muses, Sugar, Pixies, Husker Du, New Order, Joy Division, Young Marble Giants su muzika isto kao što su muzika Richard Wagner, Antonio Vivaldi, Silver Apples koji su svirali elektroniku u 60-tima, jazz koji su možda slušali ili slušaju vaši starci, zvukovi Pakistana Nusreta Fateh Ali Khana ili afrički bubnjevi koje sam imao sreću slušati kao dijete. pa tako i muzika dinarske rase kako ju je nazvao thompson. ljudi moji, sve je to isto ali ovdje, na ovom mjestu, više isplivava ego jednog umjetnika nego njegova umjetnost. nje se više nitko ni ne sjeća.
uh, tu sam se već malo umorio. najbolnije je što se u gomili kretenarija spominju I bendovi koje obožavam, a i neki na kojima sam odrastao. ljudi, molim vas, hoćete li mi zamjeriti ako ovo ne komentiram? mislim, ovo je previše….(preko 2 sata lickam gornje odgovore. sad me satro ko bager. predajem se.)
Nisam htio pokvariti dojam koji ripper pokušava ostaviti kod vas i ako ništa drugo, cijenim njegovu maštu, iskrenost i dobre namjere i zato mu se ja od sveg srca pridružujem:
slušaj majstore: ti ne cijeniš ništa I nikoga, pa ni mene. I nisi ništa pokvario. veselim se tvom pokušaju da se ponovo ubilježiš na forum, naravno pod nekom drugom šifrom. meni je ptica trkačica uvijek bio simpatičan lik. go on!
