lomeći valove
mjesto događanja: hrašće blizu karlovca
playground: veliki vlastelinski posjed, kurija, ispred kurije plastične tende, pod tendama stol i 11 stolica
za pojest: ćevapi, vješalice, pistaccio, kikiriki, indijski oraščići, gomila slatkih slatkosti + vegeterijana roštilj
za popit: piva razna, vino, whiskey + voda (pikasta i ne pikasta) + cola + sokovi (razni)
vrijeme: pred kišu, zapravo odlično - ako znamo da već dva tjedna caruje kiša bez ikakvog prefiksa
povod: prošlost i sadašnjost našle se da zaviruju budućnosti pod haljinu
momčad: prva jedanaestorica pipsa svih vremena - ALEN KRALJIĆ ( osnivač, gitarist, sudjelovao na svim albumima - djelomično i kao autor i koautor, otišao 2000. u Plaćenike - baretov prateći band), TRISTAN KARAS (gitarist, autor i koautor, u pipsima od kraja dernjave, surađivao na FRED ASTAIRE i BOGU, 2000. se vratio u karlovac, snimio solo ploču, otac male anje, brine se o svom vrtu, svira za sebe, sanja o tome da izrađuje gitare, po vlastitom priznanju nakon "fakultetske naobrazbe" u pipsima ne želi više svirati niti u jednom drugom bandu), IGOR PARADIŠ (bubanj, aterirao usred snimanja SHIMPOO PIMPOO, snimio sve ploče, otišao krajem 2001. s ovim riječima: dečki, stigao je i taj dan! danas radi u firmi MAJSTOR d.o.o., popravlja pipe, stolce, lustere - jednom rječju SVE. može vam obit i bravu ako ste negdje izgubili ključeve, a ako samo želite susjedu provalit u stan, morat ćete ući u nj prvi - inače paradiš zove policiju. sa klokanom ozvučava javne priredbe u rasponu od svadbi do tehnopartyja. producira mlade bandove, a ono što mu vremena /nakon svega/ ostane, troši na akviziterstvo AMWAYA - moderne globalizacijske inačice jehovinih svjedoka), DENYKEN (osnivač, muzički producent pipsa i neizrecivo više od toga, dakle babica svoj našoj djeci. bavi se producentskim radom i dandanas), KREŠO MAHEČIĆ ( basista, član prve postave, svirao na SHIMPOO.., nikad nije koncertirao s bandom. krucijalan, ako ni po čemu drugom, zbog toga što me za rukicu odveo do onda meni nepoznatog /budućeg/ denykena - tadašnjeg denisa mujadžića, kod kojeg smo zajednički snimili IŠ0' ČEDO U DUĆAN - prvu ivaniševu javnu objavu i preteču pipsa. nakon svega, sjedi s desna ocu i dobri je duh banda), IGOR RATKOVIĆ (gitarist, sudjelovao na DERNJAVI, kasnije osniva MALEHOOKERS. danas je high school profa etike i sociologije). MARIO BORŠČAK (bass), NIKOLA RADMAN (gitara), i TIN OSTREŠ (bubanj) današnja su posada broda, pa nek' njihove povijesti bolesti pričekaju koju godinicu ili desetljeće. nek' se boce još malo pune. EMIL TEDESCHI je peti ortak, član banda koji svira sve osim muzičkih izuma.
ja sam jedan od jedanaest. možete mi na leđa nakeljiti bilo koji broj, nećete pogriješiti. imam sise i svima sam im i mama i brat.
(naravno, kroz prvi cener prodefilirala je i čitava galerija likova koje nismo ovdje napomenuli/pozvali, ali jedan jedini je kriterij - kriterij srca. on te vodi i odvaja bitno od manje bitnog. samim tim, taj je kriterij moguće napadati jer je supersubjektivan i, možebitno, nekom nepošten. ipak, smatram da za ovu priliku nije trebalo iznajmljivati dinamov stadion kako bi se baš svima napušio kurca. ja sam fina kurva - biram!)
- - - -
u jedanaest sati našli smo se u bureku. svi. niti jedan nije falio!
zrakom struje osmjesi; nema patetike, nema lažnog tapšanja po ramenu. skromnost vrluda između stolova. ne, nismo za onim stolom, ipak nisam takva faca da mogu naručiti neki svoj stol. burek je oduran, ili odurno simpatičan - u najbolju ruku. ipak, to nije onaj burek. nema veze. na svakom od naših obraza sja "jebote, dobro je što sam ovdje!". vadim nba loptu za emilov rođendan. potpisujemo mu se jeftinim markerom.
da li je valjano ovo društvance prozvati prijateljima? iznenadit ću vas - NE! da li je moguće da u kozmosu postoji nešto veće od prijateljstva? da, je, moguće je. i nemoguće je to objasniti. na um mi pada povezanost koju imaju ratnici. to mi je loma preseratorska poredba. mi smo zajedno radili/radimo najvažniju stvar na svijetu - muziku/pjesme! znam da ne možete shvatiti i boli me kurac. tek, svaki od nas zna: time smo se (pri)bližili bogu, bez dvojbe. sve što danas znam - znam iz/od banda. o ljudima, o muzici, o tome kako funkcioniraju stvari. sve što ću ubuduće saznati, saznat ću, valjda, iz istog izvora. što bi bio da nisam bio? ne znam, kokainizirani fiškal u nekoj advokatskoj kancelariji.
10.4.1992. sve nas je trajno tetovirao, mada velika većina tada nije bila niti prisutna. nosimo to svuda, kontinenti ne igraju ulogu. mi smo kozmička obitelj.
zato ova prilika nije usporediva sa ciničnim okupljanjima na maturalnim godišnjicama gdje se nakon aperitiva društvo, u najboljem slučaju, separira po grupicama afiniteta i bliskosti....prije se radi o nekoj vrsti godišnjice braka; braka bez potpisa i neisforsiranog pogreškom neželjenog potomstva - mada smo i pokazali i dokazali svoju poligamnost - u međuvremenu. ipak, nitko se ne osjeća zajebanim, to je bitno.
ne, nismo mi ni jednoobrazni. buraz, mada djelujemo ko da smo još do jučer svi skupa bili na probi u memljivom podrumu na zrinjevcu....hej, dajte nam samo koji sat više od onog što smo neki dan dobili...auuuu, bit će pizdarije! ali, zato to i jest BRAK!
- - - -
po tiću u karlovac odlazimo u dva auta. zašto se višestruko parcelirati, ako nije potrebno?
vidim da će se mario ubiti (od alkohola), a to priči daje poseban gešmaht. i sretan sam i nesretan što nemam kamere. jebiga, to je taj dan, treba ga se sjećati, a ne vrtiti na videu kad ti je dosadno ili sve krene u kurac. s druge strane, to je i samo jedan jedini jebeni dan u životu, i ne treba pretjerivati.
mario vozi, tu je ratković i kraljić. ostali su s emilom i zahvaljujem nebesima da tin nije stigao smiksati demo jer bi ovi u drugom autu najebali. ali, emil denykenu nesmiljeno pušta flaming lipse s daveom fridmanom, tek toliko da mu trenira živce. prije ulaska u karlovac zovem tiću (njega jedinog nisam osobno zvao jer sam smatrao oportunijim da to učini netko manje živčan - borščak npr.). djeluje mi ko da ga iznenađuje što ćemo ipak doći po njega. "samo da se obuče"....
stojimo ispred njegove kuće "ko tolko puta do sada...", naime, tićin je place bio stanica na proputovanju za dalmatinske gigove. nisam ga vidio sto godina. "ne možeš se voziti na dva bicikla. ili služiš dobrom ili služiš samo lošem gospodaru. ako pokušavaš koketirati i s jednim i s drugim - nagrabusit ćeš. ja sam to pokušavao, al nije išlo. tada sam se odlučio za onog dobrog.", jedan je od tristanovih citata. okej, za razmišljanje je.
kupimo tikija, idemo prema emilovoj kuriji.
- - - -
hrašće. gazda nas relaksira po krajobrazu. relaksira nas, mada nije potrebno at all, i po ogromnim halama prastare kuće, spomenika kulture. "eeee, tu sam mislio da imamo svirku, ....a ovdje je idealno za postavit studio, denyken dole, ostali gore.....kraljić, ovo bi mogla biti tvoja kupaonica...." emilko dere li ga dere, ne dajući šansu neumitnom i nepovratnom protoku vremena. za njega nema nerješivih situacija, pogotovo u nečijem tuđem životu. paradiš u potkrovlju pljeskanjem provjerava akustiku. igor ratković tumara solo. kraljić se smije, jer najbolje je da se smije. meni je neugodno jer jasno razlikujem i poštujem prošlost i sadašnjost. one jesu konstitutivnim dijelom jedna drugoj, ali bitno je uočiti da one zajedno!, na terenu, vrlo često ne funkcioniraju u budućnosti. mada, koja usrana budućnost, budućnosti nema. budućnost je nesigurna akvizicija. postoji samo i jedino - SADA.
sjedamo vani ispod plastičnih tendi. šparka je biznis-men alanfordovskog tipa; čukica-digitalka iz ranih 80-tih s dvadeset melodija krasi lijevo zapešće. primjetio bih da u 10 godina poznanstva nikad, baš nikad! nije imao pojma kolko je sati. niti koji je dan. radman i emilko kupaju se u dimu roštilja, s time da radman pokazuje svoju uobičajenu nervozu NEČIM izazvanu. 20% peče za nas, 80% šarcu (sebi) daje.
tin je friški, skenira situejšn, al se ne boji. tiki, pak, ko neki deda sjedi, pijucka vino i odbija mesinu..."čekaj, polako...pijuckam...ne žurim..."
yeah, sad je još izvjesnije da će se mario usvinjiti, što mnogo znači za atmosferu. šteta što je denyken odustao, bio bi to sjajan tandem, iz sata u sat sve sjajniji! ovako, borščak će rudarski morati sam!
- - - -
meso je na stolu, idemo u "meso".
"osjećam se poput dinosaurusa, ni na nebu ni na zemlji", kaže denyken i dodaje: "imam osjećaj da svi mi skupa nikom nismo potrebni, progutala nas je jeftino fabricirana ponuda i potražnja."
slušam ga, naravno, slažem se. ko bi rekao - imamo, houstone, problem! mislim da mi imamo ogromnu nesreću da smo vidioci onog boljeg (na kraju ćemo skužit da je samo nama tad bilo bolje!, op.a.) i nama ne tako davnog. jebiga, prije samo 15-tak kuki bilo je bitno bitno bolje. nevjerojatno, jel' to ja zazivam stabilizaciju i par-nepar aute na ulici?
dakle, prije samo petnaest godina jedan je sistem (komunizam) proživljavao svoju katarzu, u svim svojim porama, stvarao samom sebi kontrarevoluciju - a to, znamo, uvijek rodi procvatom intelektuale i kulture, kolikogod taj par/savez nepoželjan bio. danas se u nas rađa tvrdi primitivni kapitalizam, a vani - ako je mtv svijet - taj svijet je u golemom kurcu i recesiji. jebeš to, nego to znači da nemamo ni uzora - tragično! dakle, kud idemo?!!! gdje smo krenuli? jebote, ne želimo znati gdje!
kažem, mi smo vidioci, pa ne vidimo da se osim 2 desetljeća desilo još štošta osim projebanih godina. srušili su nam se životi - do temelja. jebiga, tako je to nakon rata. po milionti puta pokušavam reći - naši su životi potrošeni, oni su već pregledani i uračunati. imamo dva zadatka: 1. boriti se protiv letargije svim sredsvima, jer na nju nemamo nikad i nikakvo pravo (ko nas jebe što smo očekivali jack-pot, a zauzvrat dobili karu) 2. odgojiti svoju djecu takvim duhom koji će im omogućiti prijelaz i osoviti ih na zdrave noge. radi se o prioritetima, sisavci! nismo mi na svijetu slučajni turisti ili gosti u zimmer freiu. mislim, da jest tako, ne bi nas ni bilo.
ne dozvoljavam da me proglašavate defetistom, ne, dječice...nemojmo se igrati jebenih egoista. stalno tražimo od drugih pusu, a puse nema....niti će je biti. jebiga, ni mi nemamo pusu za drugog i držimo to opravdanim.
- - - -
kraljić se iščuđava tiraniji, sve eksplicitnijoj i neprikrivenoj, narodnjaka. zijeva mi se. dobro ratković veli: ljudi, narodnjaci su ovdje otkad je svijeta, zar ste zaboravili? mi jednostavno nemamo puno drugačiji mentalni sklop od onog omraženog srpskog, od onog omraženog bosanskog....svi su nam oni omraženi - zato jer smo na dlaku isti! "ali zašto klinci slušaju narodni radio?" "jebiga", kulira igor, "zato jer im se sviđa! pa, reci mi molim te, dal te itko ko klinca ikojim sredstvima mogao natjerat da slušaš nešto što ti nije good?!"
ne treba trošiti energiju na ispravljanje nepravde. nema nepravde, ne postoji. samo put postoji, a ameri bi rekli da postoje samo izazovi. nalukivanje, osvrtanje u stranu, unatrag...je slabost. ako imate put - gubite pravo na opravdanje. put je jedino samom sebi opravdiv.
- - - -
heh, stigao je i šokre iz ljubljane. koja je on pozitiva...fino si papa roštiljčić, slasno mljackucka, ma gušt mi ga gledat. grlim ga. znam da je on malo izvan naših spika, a i malo smo mu dosadni. već viđeno. "jesi se ti šokre oženio?!", pita denyken. "mrgh, a-ha", mrmlja-mljacka krešo.
nakon pet minuta denyken: "aaaa...ovaj, ti si se oženio?" "frtm, JESAM, reko sam da JESAM!", pojasni naš veleposlanik republike hrvatske u ljubljani vadeći ljevicu iz ćevapa i izlažući burmu djelomičnoj naoblaci.
"je, reko ti je da je", dodah ja pomirljivo, ničim izazvan.
- - - -
djelatnik firme majstor d.o.o., igor paradiš - šparka, najgrunfovskijim metodama fotka okupljenu elitu.
jebomepas, ko bora todorović dženku! instalirao je fotić na neki improvizirani kolac, pa bržebolje trči na svoje mjesto dok ovaj ne kresne. a kresne svaki četvrti put. nema veze, mi u međuvremenu zauzimamo sve karikaturalnije poze.
- - - -
emil forsa priču o novoj ploči. neugodno mi je. stalno me prati osjećaj da četvorica (kurac četvorica, samo on i ja) svojom spikom maltretiraju i one kojima tema i nije najaktuelnija. u krivu sam, jebiga, pa nismo na proslavi jubileja nk "lučki radnik"! a i svi su prisutni barem pokojim krvnim zrncem involvirani i u ono što radimo danas.
konačno se raskravljujemo. denyken kaže da je žalosno bilo gledati band prije bareta na danu policije, kao, jura i pavle nikako ne spadaju u band. naslušao sam se ja i sasvim suprotnih mišljenja, ali slažem se djelomično s njim; složili bi se i jura i pavle. nažalost, u zemlji s jednim poštenim režiserom spotova (ferlin), 2-3 kakva takva benda, pet klubova, par polovnih producenata - nije ni čudo da mi je izbor instrumentalista (gitarista pogotovo; pa daj molim te, ko bi nadoknadio kraljića i tiću bez i najmanjih posljedica?) sužen. fakat mislim da je svadbas duo i inovativan i profi i da su odlični svirači...ali oni nemaju, niti mogu posaugati energiju koja se dobiva samo dugogodišnjim stalnim druženjem i sviranjem. veri simpli.
priča se, napokon, širi i na davea fridmana. slijedi unakrsno kresanje: ko je on, zašto on, da li je on producent ili samo mikser, ako je samo mikser - tko je producent?, kako mislim nadoknaditi njegov izostanak iz predprodukcije, zar ćemo sve rješavati mailovima?, ok, on zna znanje, ali ne mislim li da su njegove ingerencije u našem slučaju preuske i da je premalo iskorišten?, jesam li svjestan da sam lik koji traži konstruktivnu kontru, uteg s duge bande vage, ne izlažemo li se bespotrebnoj opasnosti i trošku...itd.
znam to ja sve, drugari. koliko je rastezljiva definicija rizika i gdje se ona poklapa s glupošću - vrag će ga znati! stajati u kaljuži, zapaliti pljugu i uživati u ljepljivoj sigurnosti prosjeka....e, to je najlakše!
na pitanja odgovaram s ne znam, jer....stvarno ne znam. nismo se došli šmirati. niti sam došao nekoga fascinirati daveom fridmanom, to je za decu. uostalom, tko garantira da će nešto od svega i biti? a ono što znam, znam da idemo dalje, put ide dalje, mora dalje. dalje odavde, jesam li jasan?!
...a da kotači baš ne izletavaju na cesti...heh, morat ću si odgovoriti na glavninu gorepostavljenih pitanja!
- - - -
šizofrenik iz travnog obljepljuje ekran mog mobija ingenioznim porukama. erase message? erase!
- - - -
šizofrenik iz travnog, naravno, postaje glavnom temom posjedanih dinosaurusa. većina ga, naime, poznaje (ovo je eufemizam!). al' di će se svi oni samnom mjerit', pa 20 godina ga prtim na grbači, jebote, tražim invalidninu!
- - - -
šizofrenični idiot iz kopernikove definitivno postaje JEDINOM temom razgovora, a to je pravi signal da uz nadolazeću hladnoću i zapaljenu vatricu iz kante (fura me flash: gume na kotačima!) postrojimo svoja lišca za oproštajne negative.
- - - -
ima nečeg što me podsjeća na povratke iz pripizdinskih gigova s ovom ekipom: mario je enormno pijan, a pokušaj uvjeravanja da ne vozi pada ničice. ipak, sve nije isto; mrtavhladan izlazim iz njegovog auta i boli me kurac za njihovu (njegovu) predstojeću putešestviju. starost.
ljepše mi se vozit s emilom; mane zeve što se droncam na mjestu predviđenom za rotvajlera.
ko da sam više i zaslužio?!
- - - -
klizimo po autoputu. prekvalificiran sam s mjesta za rotvajlere na mjesto za civile, makar i dinosaurovske provenijencije. pričam s denisom o kući i srcu. o groundiranosti, o tome valja li za srcem (muzikom) i do kraja svijeta?! nije važno, pritom mi se sasvim (ne)vezano vrte filmovi iz ičića i ljubljane, cca.6 mjeseci dan za danom nas šestorica (band+denyken+milion odlazećedolazećih gostiju) zajedno smo spavali jeli srali tukli se plakali smijali se. pa još dodajem, eto onako, 10 godinica koje smo proveli u stalnom međusobnom AKTIVNOM odnosu bez apostrofirane ljubljane i ičića....
plovimo moj vječni antipod i ja. (tom i jerry??? hahaha...)
zavolio sam ga.
zato....ajmo doma...
- - - -
zaključak?!?!?!
nema zaključka, pa nije ovo zadaćnica na temu "kako sam proveo ljetne ferije"!!!!
may the force be with you, guys!
