001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
12.01.2002
čudno je bit u mojoj koži zadnjih dana. s jedne sam strane izložen najžešćoj medijskoj paljbi u karijeri, s druge mi se smješka prilika života da radimo s jednim daveom fridmannom.
ne bih glumatao isusa, ali me fakat fascinira čitav niz pitanja:
1. kako li sam samo stekao takve neprijatelje?
zaista, ne mislim da sam utjecajan, moćan, opasan, da me treba maknuti kako bi netko drugi bio u mom sedlu (samo naprijed, izvol'te!). moj rad i djelo medijski potpuno su marginalni, društvena pozicija minorna. nisam niti aktuelan, nemamo novu ploču, a brak s yayom (do sada) niti izdaleka nije praćen pažnjom kakvom bi njegov pandan bio konzumiran u žutom i inom tisku zapadnoevropske provenijencije. moram priznati, bili smo time ugodno iznenađeni. naravno, nije tu riječ o ikakvoj uljuđenosti domaćeg novinskog proleterijata, već o njegovoj posvemašnjoj letargiji i nezainteresiranosti za bilo što osim severinskokolonijskih niskokaloričnih papazjanija. usput, ne pojavljujemo se u javnosti, ne idemo na prijeme, promocije, premijere, pizdarije...(sve na p). nema me na spotovima, nit će me ubuduće biti, na javnim mjestima, dakle, ne postojim, a nekmoli sam - ekscesan. definitivno, kokainomanska bratija mora bolovati tešku halucinogenu krizu da me notira u situacijama u kojima me naprosto - nema.
kolko ste puta u nacionalnom govnu mogli pročitati "scarface" takvog kalibra bilo koje estradne medijske osobe? (strašno, ja sam sve ono što neću, moram si priznati - tako me tretiraju - "estradna medijska osoba"!) ne sjećam se, možda, samo možda se takvo što događalo alfi i omegi kompletne estradne štale u hrvata - tončiju huljiću.
čujte, momak je euro!multimilioner i svakako ima pizdeka koji ga deru jer prvenstveno žele grickati s njegovog stola, iz njegovog zlatnog tanjura, i jesti njegovim pozlaćenim beštekom. hej, gdje sam u toj priči ja? - smiješno, već na prvi pogled. ako sam žgadiju na sebe navukao svojom nezgodnom navikom da govorim ono što mislim (a za tu egzibiciju mi mediji praktički ne daju nikakav prostor, niti ga ja tražim), znači da je ovaj sajt i moj dnevnik (ja ga tretiram kao SVOJ OSOBNI PRIVATNI DNEVNIK, zvučalo vam to suludo ili ne!) iznenađujuće čitan i praćen. za nepismena piskarala moj je dnevnik zasigurno beletristika, jer oni nisu konzumirali ni lektiru u pučkoj školi. vjerojatno su tužakali ko puši na wc-u i tako se dodvoravali drugarici razrednici.
2. tko, imenom i prezimenom, stoji iza svega?
ako apstrahiramo da su to potpisani (jer jednostavno nisu), njihovi su "informatori" u sjeni. radi se o spodobama koje mi se žele osvetiti. za što i zbog čega otkrit ću, jebiga, to me veseli!
je li moguće da je moje "talasanje" u dnevniku tolikog značaja i snage? eto, tko je pratio zna na koga sam i što do sada "sjeo" (ako to tako možemo nazvati), a tu se negdje, u tom brlogu, kriju potencijalni kandidati. ne volim insinuirati, pa zasada, neću otkrivati moguće vrlo logično zatvorene krugove. neke od varijanti idu toliko daleko da bi njihovo prokazivanje spektakularno tektonski zdrmalo usmrđenu hrvatsku estradnu baruštinu.
ne bojim se, kad se stvore uvjeti, kokat ću ih ko štakore, jednog po jednog. do tada nek se zabavljaju - pa ja to volim!
3. da li me sve skupa i koliko jebe?
hajde da razlučimo: na koncu, želim li ja da me u istim tim novinama hvale vole cijene i da sam svima simpatičan? odgovor je - ne! - predobro poznajem mehanizme i temelje takvog novinarstva, konačno, radio sam u novinama i hvalabogu iz njih na vrijeme otišao. nitko u povijesti nije dobio rat s medijima (pa ne bi ni ja, ali tome ni ne težim), žuti tisak je u izobličenim mozgovima krovni autoritet hrvatskog društva. time stječu poziciju "nedodirljivosti", mogu drkati kome i kako hoće bez posljedica. čovjek se osjeti potpuno nemoćnim, poželi pobjeći glavom bez obzira. vidite, ja neću pobjeći, nisam šupak. a baš to bi nekoga gadno moglo iznervirati. (najočiglednija je u svim slučajevima TENDENCIJA GILJOTINIRANJA; kroz neistine, poluistine, istine provučene kroz negativan prizvuk, garnirano (negativnim) subjektivnim stavom drkadžije. često u mišungu ne razaznaješ jedno od drugog od trećeg.) dakle, ako me boli kurac da me hvale, jebe mi se i kad me pljuju.(btw, cijeli story pojavljuje se u tiskovini koja proživljava najtežu krizu ikada, teško poražena od izravnog "globalnog" konkurenta.)
u mojim godinama krug "važnih" ljudi tanji je od dlake: mama, žena, bend, emil, mic, čumi, špiro.....i......nema "i".
prispješimo tome i fakt da sam zadnjih 5, 6 godina intenzivno surađivao sa skoro polovinom današnjih članova jinxa: yayom (backovi), jakšom i pavlicom (brass), borisom popovom (coki ga je i zapazio prilikom njegovog gostovanja u pipsima), samirom (bass) koji nam je nesebično pomagao prilikom snimanja "boga" etc.
jinxi i pipsi nipočemu nisu konkurenti, pače, problem je da nit jedni niti drugi nemaju prave kontrapunkte u svojim ulicama.
ipak, radi se o iznimno zanimljivom fenomenu koji zaslužuje da ga jednom i pomnije obradim.
ne bih glumatao isusa, ali me fakat fascinira čitav niz pitanja:
1. kako li sam samo stekao takve neprijatelje?
zaista, ne mislim da sam utjecajan, moćan, opasan, da me treba maknuti kako bi netko drugi bio u mom sedlu (samo naprijed, izvol'te!). moj rad i djelo medijski potpuno su marginalni, društvena pozicija minorna. nisam niti aktuelan, nemamo novu ploču, a brak s yayom (do sada) niti izdaleka nije praćen pažnjom kakvom bi njegov pandan bio konzumiran u žutom i inom tisku zapadnoevropske provenijencije. moram priznati, bili smo time ugodno iznenađeni. naravno, nije tu riječ o ikakvoj uljuđenosti domaćeg novinskog proleterijata, već o njegovoj posvemašnjoj letargiji i nezainteresiranosti za bilo što osim severinskokolonijskih niskokaloričnih papazjanija. usput, ne pojavljujemo se u javnosti, ne idemo na prijeme, promocije, premijere, pizdarije...(sve na p). nema me na spotovima, nit će me ubuduće biti, na javnim mjestima, dakle, ne postojim, a nekmoli sam - ekscesan. definitivno, kokainomanska bratija mora bolovati tešku halucinogenu krizu da me notira u situacijama u kojima me naprosto - nema.
kolko ste puta u nacionalnom govnu mogli pročitati "scarface" takvog kalibra bilo koje estradne medijske osobe? (strašno, ja sam sve ono što neću, moram si priznati - tako me tretiraju - "estradna medijska osoba"!) ne sjećam se, možda, samo možda se takvo što događalo alfi i omegi kompletne estradne štale u hrvata - tončiju huljiću.
čujte, momak je euro!multimilioner i svakako ima pizdeka koji ga deru jer prvenstveno žele grickati s njegovog stola, iz njegovog zlatnog tanjura, i jesti njegovim pozlaćenim beštekom. hej, gdje sam u toj priči ja? - smiješno, već na prvi pogled. ako sam žgadiju na sebe navukao svojom nezgodnom navikom da govorim ono što mislim (a za tu egzibiciju mi mediji praktički ne daju nikakav prostor, niti ga ja tražim), znači da je ovaj sajt i moj dnevnik (ja ga tretiram kao SVOJ OSOBNI PRIVATNI DNEVNIK, zvučalo vam to suludo ili ne!) iznenađujuće čitan i praćen. za nepismena piskarala moj je dnevnik zasigurno beletristika, jer oni nisu konzumirali ni lektiru u pučkoj školi. vjerojatno su tužakali ko puši na wc-u i tako se dodvoravali drugarici razrednici.
2. tko, imenom i prezimenom, stoji iza svega?
ako apstrahiramo da su to potpisani (jer jednostavno nisu), njihovi su "informatori" u sjeni. radi se o spodobama koje mi se žele osvetiti. za što i zbog čega otkrit ću, jebiga, to me veseli!
je li moguće da je moje "talasanje" u dnevniku tolikog značaja i snage? eto, tko je pratio zna na koga sam i što do sada "sjeo" (ako to tako možemo nazvati), a tu se negdje, u tom brlogu, kriju potencijalni kandidati. ne volim insinuirati, pa zasada, neću otkrivati moguće vrlo logično zatvorene krugove. neke od varijanti idu toliko daleko da bi njihovo prokazivanje spektakularno tektonski zdrmalo usmrđenu hrvatsku estradnu baruštinu.
ne bojim se, kad se stvore uvjeti, kokat ću ih ko štakore, jednog po jednog. do tada nek se zabavljaju - pa ja to volim!
3. da li me sve skupa i koliko jebe?
hajde da razlučimo: na koncu, želim li ja da me u istim tim novinama hvale vole cijene i da sam svima simpatičan? odgovor je - ne! - predobro poznajem mehanizme i temelje takvog novinarstva, konačno, radio sam u novinama i hvalabogu iz njih na vrijeme otišao. nitko u povijesti nije dobio rat s medijima (pa ne bi ni ja, ali tome ni ne težim), žuti tisak je u izobličenim mozgovima krovni autoritet hrvatskog društva. time stječu poziciju "nedodirljivosti", mogu drkati kome i kako hoće bez posljedica. čovjek se osjeti potpuno nemoćnim, poželi pobjeći glavom bez obzira. vidite, ja neću pobjeći, nisam šupak. a baš to bi nekoga gadno moglo iznervirati. (najočiglednija je u svim slučajevima TENDENCIJA GILJOTINIRANJA; kroz neistine, poluistine, istine provučene kroz negativan prizvuk, garnirano (negativnim) subjektivnim stavom drkadžije. često u mišungu ne razaznaješ jedno od drugog od trećeg.) dakle, ako me boli kurac da me hvale, jebe mi se i kad me pljuju.(btw, cijeli story pojavljuje se u tiskovini koja proživljava najtežu krizu ikada, teško poražena od izravnog "globalnog" konkurenta.)
u mojim godinama krug "važnih" ljudi tanji je od dlake: mama, žena, bend, emil, mic, čumi, špiro.....i......nema "i".
prispješimo tome i fakt da sam zadnjih 5, 6 godina intenzivno surađivao sa skoro polovinom današnjih članova jinxa: yayom (backovi), jakšom i pavlicom (brass), borisom popovom (coki ga je i zapazio prilikom njegovog gostovanja u pipsima), samirom (bass) koji nam je nesebično pomagao prilikom snimanja "boga" etc.
jinxi i pipsi nipočemu nisu konkurenti, pače, problem je da nit jedni niti drugi nemaju prave kontrapunkte u svojim ulicama.
ipak, radi se o iznimno zanimljivom fenomenu koji zaslužuje da ga jednom i pomnije obradim.
