opet malo ekskluzive: hrvoje horvat vs. d.i. sutra (petak) u "vjesniku".
----------------------------------------------------
+ U kojoj fazi je rad na novom albumu »Drveće i rijeke«, čini se da se opet radi o ambicioznom projektu?
- Zapravo, rijetko razmišljamo o sebi kao ambicioznom bandu. Na ovim prostorima samo umrijeti valjda nije ambiciozno. Ok, gotov je demo s petnaestak songova, trenutno smo s producentom u fazi predprodukcije, a u studio ulazimo sredinom rujna. Tracking će biti gotov do kraja godine, a album bi trebao miksati Dave Fridmann početkom slijedeće. Ako ne bude trećeg svjetskog rata izaći ćemo sredinom ožujka 2003.
+ »Fred Astaire« i »Bog« su bile među najznačajnijim pločama dekade. Uspio si povezati gitaristički rock i elektroniku i utemeljio trend. Da li si očekivao takav uspjeh i odjek?
- Ne bih si prisvajao utemeljenje nekog trenda, pogotovo što godinama biflam o tome kako naprosto mrzim tzv. gitaristički rock, a elektroniku kao nametnuti trend prezirem. A o uspjehu i odjeku...hm, uspjeh je svakodnevno raditi ono za što si pozvan, a odjek je u zadanim okolnostima zapravo mizeran. U komercijalnom smislu "Bog" je bio korak nazad, mada se radi o našem najkompletnijem djelu. U prvi mah jako sam se zabrinuo, a potom shvatio da sam konačno slobodan. Skužio sam da je metar kojim sam komparirao sebe s drugima sasvim pogrešan i da me uloga ružnog pačeta više ni najmanje ne zabavlja. Radije bih se družio s labudovima, jasno ako zaslužim njihovo društvo. Stoga će »Drveće i rijeke« biti još hermetičnija ploča, mada je ovdje uvaženo razmišljanje da je sve ono što nije pogodno masovnom arlaukanju i zavijanju hermetično, nazovimo pravim imenom - preseravanje. + Znači sviđa ti se raditi bez ustupaka masovnoj publici i živjeti od toga?
- Ja se užasavam mase i bilo bi pogubno da nas ta masa prihvaća, mislim pogubno i za njih i za nas. Mogu si vizualizirati čitave obitelji s dječicom koja trčkaraju po nekoj poljani, žnjapaju "mc donnalds" i loču podriguše piva, a mi im sviramo - bože, kakav horror! Nismo megalomani, pa nas i zaista malo može zadovoljiti. Bit je da smo opstali jer o opstanku nismo ni razmišljali. Katkad razmišljam o svemu što se moglo dogoditi i - postane me strah, pa krenem obećavati svojoj dobroj vili da nam pomogne još ovaj put, a onda nek krene na godišnji jer ćemo konačno stati na noge. Ništa ne činimo zato da bi dokazivali ljudima kako smo veliki, naprotiv - mali smo, pa kao takvi možemo i ono o čemu "giganti" ne mogu ni sanjati. Bitno je samo da stalno učimo jer i dalje mislim da o muzici nemamo pojma.
+ Nekima bi pjesme poput Dinamo ja volim bile kamen oko vrata. Ti si hrabro okrenuo 'drugu ploču' i krenuo u suprotnom smjeru; umjesto da postaneš glasnogovornik naroda pretvorio si se u stilista.
- Ja niti Dinamo nisam napravio s uvjerenjem da bi to bio moj put. Ako sam se ikada i zavaravao da znam što i kuda ispostavilo bi se uvijek isto - ne, ja ne kontroliram stvari i to je dobro. Želio bi da napravimo j..... disco hit, a kad bolje promislite - da li sam ja dečko koji bi vas mogao odvesti dalje od prve trafike? + Kako gledaš na domaću rock scenu devedesetih? Dogodilo se dosta bitnih stvari, profunkcionirale su nove diskografske kuće što ti je vjerojatno omogučilo da možeš raditi s ljudima s kojima se razumiješ?
-Koliko je jaka scena devedesetih možemo realno procijeniti danas - kada više ne postoji ni mišji zub iste, pa možemo reći da je u nutrini bila trula i prenapuhana. Jačanje tzv. malih diskografa pozitivan je trend jer je monopol croatia recordsa bio kontraproduktivan. Ipak, naše je iskustvo da su nas diskografi uvijek samo pljačkali poput "Jabukatona" i "GN naklade". Heh, ipak sam bliži mišljenju da između izvođača i diskografa postoji i mora postojati nepremostivi jaz, u suprotnom ili će diskograf bankrotirati ili band otići k vragu. Sumnjiv mi je svaki friendly odnos s industrijom, pa nismo cura i dečko! Istina je da se međusobno iskorištavamo, i ta točka napregnutosti zna, začudo, uroditi i pozitivnim efektima. A onda na koncu pukne, pa ko kurva odeš nekom drugom diskografu u prošnju pokazivat kako su divne tvoje nove sise. + U jednoj fazi je bilo personalnih problema u grupi, čak si sm nastupio u Domu sportova i to je bio odličan nastup, Bowie je sada nešto slično napravio na »Koncertu za New York«...
- Katkad te nesreća prisili na sjajne stvari. Da, bila je to odlična prilika za provjeru onog "jesam li ili nisam?" vječnog pitanja. Moj me najbolji prijatelj danima uvjeravao da se ničeg ne trebam bojati jer u konačnici svirao sam (sa šparkom na bubnju i vanjom na basu) pjesme za koje sam bio siguran da su najbolje na svijetu u tom trenutku i tog dana. Rekoh, hajde, daj si priliku da jednom budeš ponosan na sebe. Dobar, jako dobar osjećaj!
+ To je zapravo bilo demontiranje svega. Koliko su ti bitni članovi benda, možeš li funkcionirati sam?
- Odlično pitanje. Osnova svega je činjenica da su Pipsi kompozicija komplementarnih znanja, vrlina, ali i mana. Dakle, u poziciji smo jedne zdrave međuovisnosti. Što sam stariji toga sam više svjestan. Mudar čovjek odrastajući gazi svoj ego, inače ovaj pregazi njega. Iskustvo nas uči da u trenutku znamo prepoznati gdje je tome granica jer pozitivno impostirani ego postulat je svakog artizma. Moj je zadatak da izmanipuliram situaciju kako bi svaki od nas dao maksimum u jednom dugotrajnom procesu stvaranja pjesama. Zato i imamo probe svaki dan, čitav band aktivno sudjeluje u procesu stvaranja, ne dozvoljavam indiferentnost. Tako da je ogroman obol i Kraljića i Tristana Karasa koji su otišli, i za koje smatram da su mi braća ma gdje bili.
