001 // 002 // 003 // 004 // 005 // 006 // 007 // 008 // 009 // 010 // 011 // 012 // 013 // 014 // 015 // 016
| 18.11.2001 | • | 19.11.2001 | • | 20.11.2001 | • | 21.11.2001 | • | 22.11.2001 | • | 23.11.2001 | • | 24.11.2001 | • | 26.11.2001 | • | 27.11.2001 | • | 29.11.2001 | • | 30.11.2001 | • | 1.12.2001 | • | 2.12.2001 | • | 3.12.2001 | • | 4.12.2001 | • | 5.12.2001 | • | 6.12.2001 | • | 7.12.2001 | • | 8.12.2001 | • | 9.12.2001 | • | 10.12.2001 | • | 11.12.2001 | • | 12.12.2001 | • | 13.12.2001 | • | 14.12.2001 | • | 15.12.2001 | • | 16.12.2001 | • | 17.12.2001 | • | 18.12.2001 | • | 19.12.2001 | • | 20.12.2001 | • | 21.12.2001 | • | 22.12.2001 | • | 23.12.2001 | • | 24.12.2001 | • | 25.12.2001 | • | 26.12.2001 | • | 27.12.2001 | • | 28.12.2001 | • | 29.12.2001 | • | 30.12.2001 |
16.12.2001
nedjelja popodne. nek vam, dok čitate, pjeva frenky sinatra. ko meni sada.
- - - -
ima puno stepenica od vrha mlinova do zadnje/ prve stanice mihaljevca, zavisi od stava, jel'de.
ima puno stepenica, pa mogu razmišljat o svom današnjem odnosu sa kvartom u kojem sam odrastao, zapruđem. žena me u takvim mislima/ dubiozama/ dilemama neuspješno interapira; a jesi ti moj švrćo il sad misliš o nekaj desetom?
odgovor: JA SAM TVOJ ŠVRĆO IAKO SAD ZAISTA MISLIM O NEČEM STVARNO DESETOM!
i onda nastavim solirati u paru. dal se svima odraslima dešavaju slične stvari ko meni? nekad sumnjam. mnogi su se u pruđu poženili prije mene, odselili iz kvarta, pa mu se nakon desetak godina vraćaju ko totemu/ svetištu/ relikviji. "stari, nema ti do pruđa. evo, baš kopam neku priliku da se opet tu preselim sa ženom i dvoje dece". uvijek sam smatrao da se nikojim slučajem ne treba uvaljivat u spletke tipa ženidba jer to gotovo sigurno znači da bi izgubio pruđe.....a to je, huh, strašno. izgubit nešto po čemu sam ja - ja, po čemu sam različit, originalan. pa da moram dolazit na "dan zapruđa" i sa suzama u očima gledat kako građanstvo loče pivu ždere ćevape baca pučkoškolske fore i gleda na stageu zdenku kovačiček ili jimmyja stanića sa suprugom. ja poželim čut stoju i vjeku koji nikad nisakim nisu ozbiljno svirali. tek, rasturaju đitru i SVI su od njih naučili svirat. ili fila, koji se samo za tu priliku vrati iz švedske (!) i konstatira "da mu se glas zjačo neviđeno, majke mi, ne lažem buraz, đido danas na klupicu, čul buš!" (prosjek godina prisutnih u 3.30 ujutro je 43.) normalno, stoja se prije stagea iznervira, vjeko nekud zbriše, a fila ni ne stigne do tamo jer shvati da ima pametnijeg posla. kasnije su svi mrtvi pijani, pa bude i neprilika. al neprilika je, u stvari, samo vrlo dobra prilika da se nešto izrodi u legendu koju ćemo dogodine ili dovječnosti trančirat kad se okupimo.
strašno, mislio sam, ne smijem si dozvoliti da IKAD odem odandje. jebeš spiku, znam, prvo ću odlazit na nedjeljne kavice u "burek", godinu dvije, pa malo rjeđe, pa još rjeđe, pa jako malo, pa nimalo. i? di sam onda?
umro mi je tata, i nevjerojatnim spletom okolnosti sam se ubračio. mic po mic, lajf me grubo tjera iz "maternice". jedva stižem obić mamu. moram je vidjet, a i slabo se hrani kad ništa ne pripremi za mene i y. a ja hoću da ona jede SVOJU juhu. (srećom, život je čudniji od sranja, i danas se najboljima pokazuju susjede koje i nisu tako kotirale dok je femili bila na okupu. eto, danas i moja mama slavi bajram sa svojom susjedom i ja sam jako sretan zbog toga. čovjek uči dok je živ.)
normalno, uvijek svratim do "bureka". u "bureku" sam osnovao band, o "bureku" sam izrecitirao traktate na raznim tv emisijama. ne bih danas ni sebe ni vas (koga "vas", pobogu, ripperu?) gnjavio s tim. tek, nakon svega mi je vlasnik "bureka", i još pola pruđa, indiskretno prišao i rekao: "slušaj, ti si puno napravio za zapruđe, dođi i izaberi tenisice koje god hoćeš u mom dućanu, samo reci da sam te ja poslo". (obuzme čovjeka, nakratko, onaj osjećaj DA JE STVARNO NEŠTO NAPRAVIO U SVOM ŽIVOTU.)
- - - -
"odvikavanje" je išlo sporo/ brzo?, pola godine. u prvo sam vrijeme mislio da ću popizdit. nema znanstvenog objašnjenja za to. nemam pojma, ništa mi nije falilo u mlinovima. zanimljivo, nisam odlazio na "nedjeljne kavice". znači, skidanje bez heptanona. s druge strane, nikako se nisam uspijevao zaljubit u šumu u kojoj obitavam (10-tak minuta od centra, mogli bi reći, elitni kvart, samo nam kuća nije elitna, so what?), tako da sam se našao u nekoj disproporciji, beta - stanju.
polako, vrlo polako, skužio sam da se uistinu događa NEŠTO STRAŠNO: počinjem REALNO gledati; na pruđe, na život u kvartu, ekipu....
ovo što slijedi stvarno su bolno užasna zapažanja (čak ću pokušat i ublažit): "burek" baš i ne liči na božićni betlehem, mada se trudi, podno grijanje i to, telka, linija, dobra kava i "šok" posluga, ali ali ali!...to je samo ogromna limena škatulja bez duše. nema, buraz, nikakve čarolije. i ove ljude ne poznam. znaju li oni da sam ja njihov kralj? ili sam već svrgnut? kavu čekam minutu duže, ha, možda i jesam. strašno se trudim prepoznati samog sebe. ništa od toga, ja sam samo jedan od sedamnaestorice koji upravo piju kavu. i dužan sam 6 kuna. i kvit. pitate se; možda bi mladi gospodičić izvoljevali da mu se POPUŠI?! hmmmmmmmm, ....MOŽE!!!. otvoren je i kafić, nećete vjerovati, zapruđe 30 godina nije imalo kafić!, al kako da se ja sad NAVIKNEM na to? kasno kasno.
zapravo, pojavom kafića ekipa se rastočila na dva pola. raslojenost i nehomogenost smrt su za sve ono što sebe smatra kvartom. osjeća se u zraku, barem ja osjećam. nakon jednog desetljeća reafirmirali su košarkaški klub, pa su opet aktualne utakmice sa cijelom bulumentom likova koji uz takvo što idu. ne mislite valjda da se zapruđe u zapruđu može razvaliti?! dragi ljudi, tu je cibona u juniorskoj konkurenciji pušila 30 (!) razlike. mogli su birat to ili smrt. sat je išao 1-5-9-23-30 ako smo pobjeđivali, ako gubimo 1-1-1-1-1-2,3,4-4-4-4 itd., kad bi se momčad umorila grgurev je "izgubio leću" na jedno 20 minuta, pa su je svi u dvorani "tražili", a ako je stvarno izgledalo da bi mogli izgubit, trener bibi se potukao sa sucem, momčad sa drugom momčadi, a publika je eventualno 3 minute imala nerve da to samo promatra s tribina.....HRKLJUUUUUUUUŠŠŠŠŠŠ!!!! (novi zagreb, današnji - zagreb, a bili su nam najveći protivnici u tadašnjoj 3.yu ligi, na prijevaru su jednom dobili prvenstvo, a zapruđe je baš zbog toga ispalo. zagreb je ubrzo postao prvoligaš, a mi smo propali.)
ok, u čemu je razlika/ problem?
zapravo, ni u čemu. ljudi se otuđuju, ovako ili onako. paralelno se i zavaravaju da nisu otuđeni, ko!? ja!?
jebe me to što sam ovdje DOBROVOLJNO alijeniran, zablindiran u kući i susjede NE ŽELIM niti upoznati. suvišni su mi. dobro je. nema deračine, petardi, ulica se čisti, nema poledice, ne viđam uneređene nesretne ušlagirane. nema šanse da nazočim kako neko nekom drugom čačka zube s gunom, i slično. što ne znači da toga i tu nema. samo u autima zujimo jedni pored drugih "bok bok i aj odjebi". u pruđu te nitko ni ne pita želiš li se ili ne upoznati/ družiti/ popiti batine ko nikad/ drogirati.....u kvartu si "usisan" automatizmom, "društven" si u pizdumaterinu, nemaš izbor. ako te u vlastitom kvartu ostave na klupi il malo provedeš u ladovini....ubi se. seli. ne preostaje ništa osim supstituiranja u "normalnoj, službenoj" alijenaciji. al, to ukapiraš post festum. ako si genij i kojim slučajem skužiš nešto ranije....uf uf, duševne li boli.
što je bolje? odgovor je - sve je u svoje vrijeme dobro. ofucano, al je tako. svaka trauma za svoj uzrast.
- - - -
ima jedan malecki problemčić. jednog bi dana, biološkim slijedom, trebao postat vlasnikom stana u pruđu. da, i?, pitate me.
šta da, i?! morat ću odlučit da li ga prodajem ili... radi se o direktnom sučeljavanju sa cijelim mojim životom. monstrum emocija/ sjećanja ukazat će mi se pred zgradom u vankinoj: "TI IDEŠ? TI SI TO STVARNO ODLUČIO? ZNAŠ LI DA NEMA POVRATKA? ZNAŠ LI DA JE TO IZDAJA NAD IZDAJAMA? JESI LI SVJESTAN DA VIŠE NIKAD NIKAD NEĆEŠ BITI KLINAC? DA LI, KONAČNO, ZNAŠ DA OVIM PRESTAJEŠ, ZAUVIJEK, BITI ZAPRUĐANAC? I DA TI SE SVI ZAPRUĐANCI POSERU NA GLAVU AKO SE IKAD VIŠE TAKVIM BUDEŠ DEKLARIRAO?"
nadam se da ću do tada odrasti. ono, ful. jer monstrum je pravi sparing partner.
kad odrasteš - zbrajaš; žena+klinjo+80+130+ako ako još 60 = to i to. -80 sve je malo teže izvedivo.
"kmeeee kmeeee, taaataaaaaa....ajmo, ovdje je dosadno"
dobro sine, IDEMO......
potrudit ću se da mi u glavi pjeva frenkyboy sinatra. fila bi me mogo sjebat.
- - - -
ima puno stepenica od vrha mlinova do zadnje/ prve stanice mihaljevca, zavisi od stava, jel'de.
ima puno stepenica, pa mogu razmišljat o svom današnjem odnosu sa kvartom u kojem sam odrastao, zapruđem. žena me u takvim mislima/ dubiozama/ dilemama neuspješno interapira; a jesi ti moj švrćo il sad misliš o nekaj desetom?
odgovor: JA SAM TVOJ ŠVRĆO IAKO SAD ZAISTA MISLIM O NEČEM STVARNO DESETOM!
i onda nastavim solirati u paru. dal se svima odraslima dešavaju slične stvari ko meni? nekad sumnjam. mnogi su se u pruđu poženili prije mene, odselili iz kvarta, pa mu se nakon desetak godina vraćaju ko totemu/ svetištu/ relikviji. "stari, nema ti do pruđa. evo, baš kopam neku priliku da se opet tu preselim sa ženom i dvoje dece". uvijek sam smatrao da se nikojim slučajem ne treba uvaljivat u spletke tipa ženidba jer to gotovo sigurno znači da bi izgubio pruđe.....a to je, huh, strašno. izgubit nešto po čemu sam ja - ja, po čemu sam različit, originalan. pa da moram dolazit na "dan zapruđa" i sa suzama u očima gledat kako građanstvo loče pivu ždere ćevape baca pučkoškolske fore i gleda na stageu zdenku kovačiček ili jimmyja stanića sa suprugom. ja poželim čut stoju i vjeku koji nikad nisakim nisu ozbiljno svirali. tek, rasturaju đitru i SVI su od njih naučili svirat. ili fila, koji se samo za tu priliku vrati iz švedske (!) i konstatira "da mu se glas zjačo neviđeno, majke mi, ne lažem buraz, đido danas na klupicu, čul buš!" (prosjek godina prisutnih u 3.30 ujutro je 43.) normalno, stoja se prije stagea iznervira, vjeko nekud zbriše, a fila ni ne stigne do tamo jer shvati da ima pametnijeg posla. kasnije su svi mrtvi pijani, pa bude i neprilika. al neprilika je, u stvari, samo vrlo dobra prilika da se nešto izrodi u legendu koju ćemo dogodine ili dovječnosti trančirat kad se okupimo.
strašno, mislio sam, ne smijem si dozvoliti da IKAD odem odandje. jebeš spiku, znam, prvo ću odlazit na nedjeljne kavice u "burek", godinu dvije, pa malo rjeđe, pa još rjeđe, pa jako malo, pa nimalo. i? di sam onda?
umro mi je tata, i nevjerojatnim spletom okolnosti sam se ubračio. mic po mic, lajf me grubo tjera iz "maternice". jedva stižem obić mamu. moram je vidjet, a i slabo se hrani kad ništa ne pripremi za mene i y. a ja hoću da ona jede SVOJU juhu. (srećom, život je čudniji od sranja, i danas se najboljima pokazuju susjede koje i nisu tako kotirale dok je femili bila na okupu. eto, danas i moja mama slavi bajram sa svojom susjedom i ja sam jako sretan zbog toga. čovjek uči dok je živ.)
normalno, uvijek svratim do "bureka". u "bureku" sam osnovao band, o "bureku" sam izrecitirao traktate na raznim tv emisijama. ne bih danas ni sebe ni vas (koga "vas", pobogu, ripperu?) gnjavio s tim. tek, nakon svega mi je vlasnik "bureka", i još pola pruđa, indiskretno prišao i rekao: "slušaj, ti si puno napravio za zapruđe, dođi i izaberi tenisice koje god hoćeš u mom dućanu, samo reci da sam te ja poslo". (obuzme čovjeka, nakratko, onaj osjećaj DA JE STVARNO NEŠTO NAPRAVIO U SVOM ŽIVOTU.)
- - - -
"odvikavanje" je išlo sporo/ brzo?, pola godine. u prvo sam vrijeme mislio da ću popizdit. nema znanstvenog objašnjenja za to. nemam pojma, ništa mi nije falilo u mlinovima. zanimljivo, nisam odlazio na "nedjeljne kavice". znači, skidanje bez heptanona. s druge strane, nikako se nisam uspijevao zaljubit u šumu u kojoj obitavam (10-tak minuta od centra, mogli bi reći, elitni kvart, samo nam kuća nije elitna, so what?), tako da sam se našao u nekoj disproporciji, beta - stanju.
polako, vrlo polako, skužio sam da se uistinu događa NEŠTO STRAŠNO: počinjem REALNO gledati; na pruđe, na život u kvartu, ekipu....
ovo što slijedi stvarno su bolno užasna zapažanja (čak ću pokušat i ublažit): "burek" baš i ne liči na božićni betlehem, mada se trudi, podno grijanje i to, telka, linija, dobra kava i "šok" posluga, ali ali ali!...to je samo ogromna limena škatulja bez duše. nema, buraz, nikakve čarolije. i ove ljude ne poznam. znaju li oni da sam ja njihov kralj? ili sam već svrgnut? kavu čekam minutu duže, ha, možda i jesam. strašno se trudim prepoznati samog sebe. ništa od toga, ja sam samo jedan od sedamnaestorice koji upravo piju kavu. i dužan sam 6 kuna. i kvit. pitate se; možda bi mladi gospodičić izvoljevali da mu se POPUŠI?! hmmmmmmmm, ....MOŽE!!!. otvoren je i kafić, nećete vjerovati, zapruđe 30 godina nije imalo kafić!, al kako da se ja sad NAVIKNEM na to? kasno kasno.
zapravo, pojavom kafića ekipa se rastočila na dva pola. raslojenost i nehomogenost smrt su za sve ono što sebe smatra kvartom. osjeća se u zraku, barem ja osjećam. nakon jednog desetljeća reafirmirali su košarkaški klub, pa su opet aktualne utakmice sa cijelom bulumentom likova koji uz takvo što idu. ne mislite valjda da se zapruđe u zapruđu može razvaliti?! dragi ljudi, tu je cibona u juniorskoj konkurenciji pušila 30 (!) razlike. mogli su birat to ili smrt. sat je išao 1-5-9-23-30 ako smo pobjeđivali, ako gubimo 1-1-1-1-1-2,3,4-4-4-4 itd., kad bi se momčad umorila grgurev je "izgubio leću" na jedno 20 minuta, pa su je svi u dvorani "tražili", a ako je stvarno izgledalo da bi mogli izgubit, trener bibi se potukao sa sucem, momčad sa drugom momčadi, a publika je eventualno 3 minute imala nerve da to samo promatra s tribina.....HRKLJUUUUUUUUŠŠŠŠŠŠ!!!! (novi zagreb, današnji - zagreb, a bili su nam najveći protivnici u tadašnjoj 3.yu ligi, na prijevaru su jednom dobili prvenstvo, a zapruđe je baš zbog toga ispalo. zagreb je ubrzo postao prvoligaš, a mi smo propali.)
ok, u čemu je razlika/ problem?
zapravo, ni u čemu. ljudi se otuđuju, ovako ili onako. paralelno se i zavaravaju da nisu otuđeni, ko!? ja!?
jebe me to što sam ovdje DOBROVOLJNO alijeniran, zablindiran u kući i susjede NE ŽELIM niti upoznati. suvišni su mi. dobro je. nema deračine, petardi, ulica se čisti, nema poledice, ne viđam uneređene nesretne ušlagirane. nema šanse da nazočim kako neko nekom drugom čačka zube s gunom, i slično. što ne znači da toga i tu nema. samo u autima zujimo jedni pored drugih "bok bok i aj odjebi". u pruđu te nitko ni ne pita želiš li se ili ne upoznati/ družiti/ popiti batine ko nikad/ drogirati.....u kvartu si "usisan" automatizmom, "društven" si u pizdumaterinu, nemaš izbor. ako te u vlastitom kvartu ostave na klupi il malo provedeš u ladovini....ubi se. seli. ne preostaje ništa osim supstituiranja u "normalnoj, službenoj" alijenaciji. al, to ukapiraš post festum. ako si genij i kojim slučajem skužiš nešto ranije....uf uf, duševne li boli.
što je bolje? odgovor je - sve je u svoje vrijeme dobro. ofucano, al je tako. svaka trauma za svoj uzrast.
- - - -
ima jedan malecki problemčić. jednog bi dana, biološkim slijedom, trebao postat vlasnikom stana u pruđu. da, i?, pitate me.
šta da, i?! morat ću odlučit da li ga prodajem ili... radi se o direktnom sučeljavanju sa cijelim mojim životom. monstrum emocija/ sjećanja ukazat će mi se pred zgradom u vankinoj: "TI IDEŠ? TI SI TO STVARNO ODLUČIO? ZNAŠ LI DA NEMA POVRATKA? ZNAŠ LI DA JE TO IZDAJA NAD IZDAJAMA? JESI LI SVJESTAN DA VIŠE NIKAD NIKAD NEĆEŠ BITI KLINAC? DA LI, KONAČNO, ZNAŠ DA OVIM PRESTAJEŠ, ZAUVIJEK, BITI ZAPRUĐANAC? I DA TI SE SVI ZAPRUĐANCI POSERU NA GLAVU AKO SE IKAD VIŠE TAKVIM BUDEŠ DEKLARIRAO?"
nadam se da ću do tada odrasti. ono, ful. jer monstrum je pravi sparing partner.
kad odrasteš - zbrajaš; žena+klinjo+80+130+ako ako još 60 = to i to. -80 sve je malo teže izvedivo.
"kmeeee kmeeee, taaataaaaaa....ajmo, ovdje je dosadno"
dobro sine, IDEMO......
potrudit ću se da mi u glavi pjeva frenkyboy sinatra. fila bi me mogo sjebat.
