Kristina Posilović
Kristina Posilović (1982.) diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu u Rijeci na kojemu je i radila kao asistentica dok nije utekla i nikad se više vratila. Radila je i kao novinarka na radiju, urednica, lektorica, itd. Obožavateljica je horora, crnih mačaka, u novije vrijeme i hip hop poezije. Objavila je šest knjiga pjesama (Kuga i njezine kćeri, 2014.; O vječnosti i drugim neprilikama, 2013.; Canto azzurro, 2012.; Barcelona, 2009.; pHI Odessa, 2007.; Agara, 2005.). Članica je Hrvatskog društva pisaca. Dobitnica je godišnje nagrade Primorsko-goranske županije za doprinos u promicanju ljudskih prava i rodne ravnopravnosti (2014.). Preživljava u Rijeci kao samostalna umjetnica.
O VJEČNOSTI I DRUGIM NEPRILIKAMA, parNas,2013.
U svijetu postoji dvadeset vrsta neprilika. Njihov vijek trajanja je tri godine. Na kraju ovozemaljskoga postojanja slažu se u redove te se specijalnim vlakovima prevoze na Pluton gdje se zamrzavaju ispod jezera Triton prema svojoj težini. Vlakovi se poslije uništavaju kako ne bi bilo dokaza da su neprilike ikada postojale.
VI RED
Treba mi izračun jačine vrtloga
u maternici noćnoga oceana,
u blizini putničkoga broda
koji pod nepoznatom zastavom
priječi pogled na ribu
ne onu Dalijevsku,
ribu, od mesa,
obojanu istom prvom krvi,
ne na platnu, bijelo je poznato,
u zagrljaju putnika
iskrivljenih stopala od plesa
po brodskim parketima
tiamat od udaranja
u salonska ogledala glava,
riba, ustajala i operirana,
u polovičnom vrtlogu večernje zabave
njuška poznato, bijelo u ogledalu,
majčinsko, bedreno i sluzavo,
treba mi potpis ribe putnika
za izračun brzine prolaza.
VII RED
Druge stepenice nema
treća je visoko,
previsoko za povratak iz riječne nostalgije.
Toplo je, pretoplo za ljubav,
koža mi se guli pri pomisli da si ostao na mostu.
Daleko je, predaleko da zakoračim,
ne vidim tko to stoji na prvoj stepenici
ne vidi me ona koja stoji na prvoj stepenici.
Važno je, prevažno za priču
daleko je, duboko za skok, za ljubav.
XII RED
Svaki grad želi biti voljen,
svaka žena želi biti zaljubljena u grad.
Samo ona koja ne prepoznaje
najniži ton tjeskobe u zraku
zrak u ljestvicu pretvorit će
i grad u ljubavi vezati.
Svaki grad u ženu zaljubljen želi biti
svaka žena u gradu želi biti voljena.
Samo su neki gradovi
nekim ženama ipak pretihi.
XIX RED
Njezin je sin jučer poginuo u ratu.
Stavila je crveni ruž na lijevi obraz
tri gardenije u kosu
i potrčala van iz pjesme.
Ponekad nosi muške hlače
dok plijevi stakleno cvijeće,
izgubljene ulice, razbijene antikne lutke.
Ponekad misli nosi u modernoj krpenoj torbi.
Rat je dizajniran za ljude poput nas,
glamurozni, održivi dizajn.
Ponekad ona pali svoju cigaru,
sa tri gardenije u kosi,
kao čovjek koji je poginuo u ratu jučer.
Nakon dolaska na Pluton neprilike se u slojevima zamrzavaju ispod jezera Triton i tako postaju male vječnosti. Najdublji sloj najveća je od malih vječnosti, najtanji sloj najmanja je od malih vječnosti. Nitko nikada nije vidio vlak kako polazi s ovozemaljskoga svijeta.
IX SLOJ
Trifonov je u Tel Avivu svirao kišu koja je od siline njegovih udaraca po tipkama napravila bazen sličan oceanu. Chopinu bi godio zrak u Jaffi. Manje bi kašljao i znojio se u francuskim barovima. Chopin je etidu u C molu skladao sam, uz čaj i krekere. Trifonov se u A duru ispričao Chopinu. Delacriox je Chopinu naslikao slobodu koja vodi narod.
X SLOJ
Koja je sloboda koja vodi narodu? Tko izabire narod koji će zaslužiti slobodu?
Akvarel boje su jeftinije u inozemstvu jer tamo ljudi više slikaju. Slikaju više jer im je sloboda potrebnija od onih koji su svoji na svome. Ti povremeno uzmu kist u ruke, jednom bojom označe sebe na platnu, a drugom svijet oko sebe. Druga je boja uvijek zelena, jezerska, morska, želučana. Pomiješana s bijelom da duže traje. Stariji ljudi više štede na boji pa je njihova druga boja toliko svijetla da se svijet na slici ni ne vidi. Raspoznaju se samo oni, krljušti s kistovima umjesto rukama i drvenim nogama štafelaja zataknutim za leđa kako vuku narode i njihove slobode, u njihove okvire.
XIV SLOJ
U jednoj su se kanadskoj šumi izgubili pjevačica i njezina pjesma koju je namijenila izvođenju u austrijskom baru, u okviru promotivne turneje koja će od nje učiniti zvijezdu. Ne onu morsku jer ne zna plivati, niti nebesku jer se u Kanadi od šume ne vidi nebo. Pjesma je nakon višednevne potrage pronađena, pjevačica nije, pa nije bilo druge nego pjesmu proglasiti zvjezdanom, a pjevačicu mrtvom.
XVI SLOJ
Ona koja je najpliće može vidjeti havajske flamingose koji nisu među onih 1300 izumrlih. (Briga njih za Plutonove okultacije!) Sporo se kreću jer uživaju tapkati tankim nožicama po blatu, istom onom koje je nama bilo kava u djetinjstvu i koje smo prodavale za blitvu, grumen trave u novinskom papiru. Ponekad bi nam istresle kavu na glavu ako nam se nije jela blitva pa bi doma otrčale plačući i još za to dobile pljusku jer smo uprljale novu sportsku majicu s izvezenim koletićem. Srećom pa flamingosi ne jedu puno pa požive do 44- te, dovoljno dugo za istezanje potpuno zakrivljene kralježnice.
KUGA I NJEZINE KĆERI, Meandar, 2014.
I.
o Mediteranu sve najbolje, njega se ni Tito bojao nije,
a i zašto bi kada grije više od bilo koje devine deke
svrstan je u najodvažnije među toplijima
osim u veljači kada se deke sakriju na najvišu policu iznajmljenoga ormara
pa i ručnik dobro posluži jer peći tamo nema
netko je na perilicu rublja odložio svoj zeleni
stavljam ga na mokru kosu zapetljanu od suhoga zraka
i podmukle hladnoće koja vreba one koji od nje bježe
pustit ću svoj mediteranski, crni i plišani, na istoj perilici,
taj može upiti metre i metre kose s Istoka
II.
može li se jazz sa mnom nositi
prenijeti me tupo preko kontrabasa da nitko ne primijeti
saksofon mora da je rudiment nepoznatoga božjega uda
ili si je samo tako utuvio u ton pa puše i na hladno
pred kraj koncerta sklapam oči, glazba je prodala vragu žice,
Phillip je napisao pjesmu o pticama i konjima
kao Patti nekada, no ona od konja nije vidjela pticu,
(na konju je i glazba o konjima)
ipak je pjesma bila o ptici, ne o rugalici,
već o onoj koja dolazi u paru
III.
noću ništa ne izgleda opasno
čak i svjetla koja galebovima prijete
dobivaju manje blještavi odsjaj
(kaže Korado da zbog svjetla galebovi napadaju trgovačke centre)
ne pronalazim što tražim, ni danju ni noću,
pričate li barem Bosnian
ne, samo s rodbinom,
So long, Solange, jedina je koju poznajem,
Kanađankama je sve feš
planine im priječe pogled na ocean
pa po cijele dane čitaju zabavne romane,
pjevate li barem nostalgiju
ne, samo s ljubavlju
IV.
u ružičastoj kutiji na burk papagaja
čuvam maramu i kapu koje mi ne pristaju
ali s njima poziram pred posterom Sophije Loren
papagaj je ime dobio po generalu
koji je volio ptice više od filmova
Kuda ideš, Sophijo?
tamo gdje je Pecku u oči upala Liz
maramu i kapu u kutiju spremam, na ničiju zemlju,
Kuda ideš, Sophijo?
na nečiji zid u ničijoj zemlji, na poster
V.
u desnom joj se madežu rodila riba
ne zlatna, ali s pozlaćenim zubima
poput one pronađene u Chelyabinsku,
u Institutu za proučavanje valova
utvrdili su da se radi o nerazvijenom blizancu
i da je sama bila šaranka
koja je iz jezera Tana u vrećici dopremljena u Europu
kako bi četverozupkama pružila malo ljubavi,
no one su se od etiopijske topline
toliko napuhale da je odletjela na prvo kopno
i tamo odlučila prezimiti, kao poslastica
VI.
Milton ga je opet izgubio, u vrtu, piše u policijskom zapisniku,
među lijeskama, jetrenkama i hoyama
nije mu se moglo ući u trag, nikako,
crnom su vrpcom obilježili mjesto
i na sporedni ulaz postavili čuvare
možda se ipak vrati, barem na koji dan,
teško mu je bilo pobliže ga opisati,
a ni policija nije znala gdje da počne kopati
Milton ga je opet izgubio, u epilogu, piše u bolničkom kartonu
