|
|
Posljednje emocije
Prosinac 31, 2011 by goranpavlov
Tijekom svoje višedesetljetne karijere, ponajprije u njezinim pionirskim godinama, Bruce Springsteen napisao je gomilu pjesama takozvanog žanra posljednjeg pogleda – znate priču, razočaran ali ne i slomljen nadareni mladić odlazi iz grada, zaklinjući se sebi, dotadašnjoj okolini i djevojci koja tvrdoglavo odbija poslušati svoje srce kako će sa svojim životom napraviti nešto veliko. Iako mi ni inače ne treba nesvakidašnji ili posebno motivirajući razlog za prisjetiti se Bossa, sinoć su me na opisane pjesme podsjetile one probrane iz kataloga jednoga domaćeg, bližeg autora, kojega sam do prije nekih desetak godina baš jako volio, onda sam ljubav poslao na nešto trajniji odmor, da bih se na koncertima posljednjih godina još jednom uvjerio da se jednom ostvarene emotivne veze ne mogu prerezati nikakvim škarama nepodudaranja muzičkih orijentacija. Bio mi je ovo drugi koncert Pips Chips & Videoclipsa u desetak dana; nakon prilično solidne svirke u okviru Gričevanja, koju je bend iznio isključivo snagom pjesama i uz nešto sitne pripomoći najvjernijih fanova, sinoć je Britanski trg vidio baš zapravo odličan koncert. Ovome se bendu svira, njegove članove žice, tipke i palice baš jako svrbe, a to nikada ne može izići na loše.
Znatno bolji zvuk – da, znam, uvijek naglašavam nebitnost te komponente, ali nemoguće je ne primijetiti kada manjkave tehnikalije negativno utječu na bendovo raspoloženje – slijedom toga i znatno raspoloženiji Ripper, odlično posložena set lista u kojoj su se rame o rame gužvali sami klasici, nabrijana publika – tako ispunjeni svi elementi spojili su se u još jedan koncert koji zaslužuje obasipanje pohvalama, čak i u ovom mojem slučaju u kojem mi prijeti dosadno ponavljanje. Nije da bih se inače oko toga imalo uzrujavao, pa se ne uzrujavam ni sada, ali novogodišnje pripreme su uzele maha, pa se moram prebaciti na ono što mi je sinoć bilo i danas jest bitno, i što sam natuknuo u uvodu izvještaja. Bossa sam se prisjetio slušajući čitav niz pjesama koje se slobodno mogu iskoristiti kao atraktivni modeli žanra posljednjeg obraćanja Dragoj. Je li to jedna Draga ili njih više, postoji li u stvarnosti ili samo u vještoj autorovoj fasciniranosti tuđim pjesmama; osjeća li Ripper išta konkretno dok danas pjeva ‘Malenu’ ili ‘Narka’; treba li mu uopće dodir s polazišnom emocijom pjesme da bi tu emociju uvjerljivo prenio publici – sve to nije nimalo važno. Okej, moji pretpostavljeni odgovori su: jedna je, postojala je u stvarnosti, da i ne; ali važniji su oni odgovori jednom zapečaćeni u pjesmama samima. Pečat je to koji se može slomiti samo neizvođenjem tih pjesama.
Nekidan sam se požalio kako sam propustio (ili tek zakasnio na) ‘Rositu Pedringo’, pa je ako ništa drugo sinoćnji koncert svog prethodnika pobijedio izvođenjem nje i ‘Ljeta ’85′, dviju krasnih pjesama koje na dušu sjedaju kombinacijom nježnosti i težine. ‘Rosita’ je onaj bijesni raspašoj nerazumijevanja ignoriranja svega što za neku osobu možeš učiniti, a ‘Ljeto ’85′ je najvjernija razglednica poslana s najljepšeg ljetovanja. Svako uživanje prati svijest o brzoj prolaznosti tog užitka, a klinci doista nikad neće znati što bi bilo da se vrati to ljeto. Brza matematika ukazuje da je moje osobno ljeto ’85 bilo ono 1999. godine, a za razliku od onog u pjesmi moje se izgleda vraća – Pipsi su opet sjajni, HDZ je opet odjeban. Međutim, pjesma koja me je najviše razveselila, iako je to neprikladno reći za ovaj srčani soul-rock vapaj, jest ‘Dođi vilo’, koju uživo nisam čuo barem desetak godina. Sumnjam da bi išta od svoje grozničave potrebe za zaključivanjem odnosa izgubila i da se izvodi svaki dan, ali ovako je svakako zvučala svježije, kao čuvana za posebne prigode.
Kraj godine jest jedna od takvih – svima najiskrenije želim sretnu Novu godinu. Obaranje mojeg godišnjeg rekorda u broju viđenih koncerata je druga. Jako mi je drago što sam to napravio uz Pipse. Set lista: Supermama – Sex u školi – Motorcycle
|
