|
|
Branko Ćopić
Bašta sljezove boje
Muškarci obično slabo razlikuju boje, ali jedan takav neznajša u bojama kakav je bio
moj djed, e, takvog je bilo teško naći. Njegov spektar svodio se na svega četiri osnovne
boje, a ono ostalo - to nije postojalo ili se svodilo, u najmanju ruku (ako je čiča dobre
volje!), na neki vrlo vrlo neodređen opis: "Žuto je, a kao i nije žuto, nego nešto onako - i
jeste i nije."
Kako je na ovome našem šarenom svijetu većina stvorenja i predmeta obojena "i jest i
nije" bojom, to je s mojim djedom oko toga uvijek dolazilo do nesporazuma i neprilika.
U jedno od najprijatnijih doba godine, skoro preko noći, rascvjetao bi se u baštici kraj
naše kuće crni sljez i ljupko prosinuo iza kopljaste pocrnjele ograde. On je u mirna
sunčana jutra zračio tako povjerljivo i umiljato da to nije moglo izmaći čak ni djedovu
oku i on bi udobrovljeno gunđao majući se po dvorištu:
- Pazider ga, sva se bašta modri kao čivit.
Ono, istina, na sljezovu cvijetu jedva da je negdje i bilo tragova modre boje, ali ako je
djed kazao da je modra, onda ima da bude modra i kvit. Isto se tako moglo desiti da neke
godine rekne za tu istu baštu da se crveni, i onda za tu godinu tako i važi: sljez mora
ostati crven.
Djedov rođak Sava Damjanović, negdašnji kradljivac sitne stoke, a pod starost
ispičutura i pričalica, i namjerno je znao da najedi mog dobrog djeda. Dok djed priča, on
ti ga istom začuđeno prekine:
- Otkud lisica crvena kad je žuta!
- Hm, žuta? - beči se djed. - Žut je tvoj nos.
Sava zabrinuto pipne svoj ružičast baburast nos i vreči:
- Crvena! Ta sve nacije odavde do Bihaća znaju da je žuta, a ti...
Savin svijet prostire se do Bihaća, jer je čiča nekoliko puta tamo ležao u hapsu, ali čak ni
ti prostori ne mogu da razuvjere mog djeda.
- Hm, Bihaća! I drugi ljudi su ležali u bihaćkoj Kuli pa ne vele da je lisica žuta. Bolje ti
je pij tu moju rakiju i ćuti, ne kvari mi unučadi.
A unučad, nas troje, nabili se u ćošak blizu starca i čekamo kad će Sava započeti sa
svojim lopovskim doživljajima. Prepirka o bojama baš nas nimalo ne interesuje, lisica je
lisica, pa ma kakve farbe bila.
Zbog djedove tvrdoglavosti u pogledu boja, i ja sam, već na prvom koraku od kuće,
upao u neprliku.
Bilo je to u prvom razredu osnovne škole.
Negdje sredinom škole učiteljica nam je pričalao vuku, te živi ovako, te hrani se onako,
dok će ti odjednom upitati:
- Djeco, ko zna kakve je boje vuk?
Ja prvi digoh ruku.
- Evo ga, Branko će nam kazati.
- Vuk je zelen! - okidoh ja ponosito.
Učiteljica se trže i začuđeno nadiže obrve.
- Bog s tobom, dijete, gdje si to čuo?
- Kaže moj djed - odvalih ja samouvjereno.
- Nije tačno, vuk nije zelen.
- Jeste, zelen je! - neočekivano se uzjogunih ja kao pravi unuk čestitog djeda Rade.
Učiteljica mi priđe sasvim blizu, ljutito uzriki u moje licve i povuče me za uvo.
- Kaži ti svome mudrom djedu da to nije istina. Vuk je siv. Siv, zapamti.
Skoro plačući otklipsao sam tog dana kući i smrcajući ispričao djedu sve što se u školi
dogodilo.
Ni slutio nisam kakva će se bura oko toga podići.
Šta! Pred Čitavim razredom njegovog unuka, miljenca, tegliti za uši, a uvaženu starinu
posprdno nazivati mudrim, bolje rečeno, budalom! Dotle li smo došli? I još reći da vuk
nije zelen već nekakav... hm! E, to ne može tek tako proći.
Sjutradan, pušući poput guska, djed je doperjao sa mnom u školsko dvori#
|
