Forum

Nakon što mi se stoljećima priviđaju tvoje oči, čekam da dodješ, da me povučeš za kosu, da udahnem. To je za sad manje od minute. Taj ću, kad ti kažem, osjećaj razmazati na cijeli svoj život, kad ti kažem, držim se svoje nevidljivosti, samo je tako moguće živjeti.
.
.
.

Puštam mišiće da trepere, da sve drhti, taj grad miriše po boksačkoj gumi u ustima, to je to, pomislim. Ostajem zauvijek u prvoj rundi, u najnovijim rukavicama, još blag, dok još izgleda da je moglo biti ljubavi.


meni je super super. fino je kad dole na kraju saznaš da su to pjesme.
ja čitam skoro svaki AF, ako ne i svaki.
pitanje: koliko vas je pročitalo bar zadnja tri AF-a?


.
pusa lurkerima

sve ih pročitam al dosta njih tek površno
nikako da si to isprintam pa pročitam kako treba (a i vec neko vrijeme mi je toner pri kraju a novi je gotovo 500kn pa...)
sadrzaj je izmijenio/la - backdrifter u 12.03.2006 u 20:11:25

ne čitam af
ne čitam anketu
ne čitam faq
ne čitam forum
ne gledam dnevnik
ne čitam novine
ne idem na internet jer je to zlo.
ne smijem.

ljudi su glupi.
ja sam čovjek.
dedukcija.

ne želim više živjeti s roditeljima.
štetno je za moje glasnice i uši.
decibeli kao rock koncert.

puknut ću.
silent, please.

e pa kad nam ovi doma taaako čudno pokazuju da nas vole
idemo

živjet ćemo u šatoru
na obali save

prtenjača je meni skroz dobar. i stare zbirke i ovo novo na af-u. pogotovo u meni žive maleni boksači .
čitam svaki af. neke ne do kraja, ako su mi dosadni. ali svaki barem do pola. moram im pružit šansu.

e da, prtenjača je moj prezimenjak. dobar je ivica, dobar..

af čitam gotovo svaki put, ali neke samo počnem čitat pa ako ne valja, ako mi se ne sviđa ne čitam, a neke poput piotra, pongrašića i prtenjače čitam i po nekoliko puta.

dobar je ivica a nije los niti darko :-)
evo, dvije ivicine za njega

35

Ne napušta me moj strah za tebe.
U Zagrebu živim u malenu stanu,
više od polovice stana zauzima
telefon,
ostatak kompjutor, pisma nemaju kamo,
pa se penju u mrlje svjetla, pod zavjese,
i onda pri prvom vjetru lete i
oštro mi se zabijaju u vrat i
po kosi.
Taj svijet od nas nema
nikakve koristi,
mi sve nosimo natrag,
tamo je sigurno,
ljubav i laku noć,
ljubav i dobar dan.
Dijete na pony biciklu,
tako mršavo dijete,
tankih listova i malo spljoštena nosa.
Ožiljci po koljenima, kasnije glagoljica,
kasnije pisanje, nekoliko
velikih ljudi,
ali svejedno,
ne napušta me strah za tebe.
Jasno mi je da ovog časa
prolaziš kroz krunu od
zraka i da se smiješ,
jasno mi je,
"imaš 35 godina
Ivice, a ne znaš kako
živjeti".
Ruže za rođendane,
na groblje krizanteme,
mada me taj strah ne napušta,
osjećam kako se umaram,
kako počinjem mucati,
nikad slabiji,
bez ikakve želje da mi bude bolje.

Kišobran

Gdje s njim?
Ako se sad ovako mokar
naglo otvori u stanu,
bacit će kapljice i na ogledalo u
hodniku i na tog smiješnog čovjeka koji se
uporno ne snalazi
kad se zajedno s njim
provuče i nešto neba koje svakako
ovdje ne pripada.
U kadu?
U nekakvu kantu? Ili gdje?
Odlučujem da će se nebo ovaj put
ipak iscijediti u moju kadu,
volio bih da mi to
postane
navika.
Umoran sam od svih tih načina
na koje me običnost
plaši.
Znam da bih trebao pustiti tijelo, ruku,
da to učini sama,
da sama baci nebo u kadu,
ali što tijelo zna o nebu
i to mokrom,
ne prestaje me zbunjivati
želja da nebu bude
lijepo u mom stanu.

rijetko čitam af, bole me oči. nekako kontam da, kad se odselim i kupim printer ću ih sve isprintat i pročitat u dva dana...
darko i matea, možete živit u bunkeru iznad mog kreveta. sam prije toga posudite usisivač jer gore je sve puno prašine.

dobro.

.
pusa lurkerima

znam da ovo ima u af-u, ali kako dobro..

Sudbina

Živim u prizemlju,
iznad mene, moja susjeda,
profesorica hrvatskoga
čita iz taloga kave,
zavrti šalicu, ta kretnja je
toliko precizna,
da u talogu ostaju same
ozbiljne stvari.
Vidim putovanje, voli te,
neizlječivo je, ovo je laguna,
rodit ćeš…
Ja pijem espresso i kad pogledam
uvis vidim da su mi ozbiljno
zakrčeni pogledi u nebo,
moja susjeda čita iz taloga,
i što joj mogu?
Iziđem van, sjedim pred zgradom,
na klupici, vrtim se,
gledam u njene prozore,
je li moguće da je to samo
pola problema?
Ispod mene, u suteren,
uselila je mlada obitelj,
žena i njene prijateljice,
također često,
okrenu šalice, čekaju,
a onda opet isto,
ovaj put malo više o razvoju djece,
manje o putovanjima,
manje o nepotrebnim slikama raja.
Kako mi se to dogodilo
da ne mogu ni gore ni dolje,
da mogu samo lijevo i desno,
naprijed i natrag,
i tko će me pronaći u svojoj šalici
kad tako malo izlazim,
tako se malo i predvidljivo krećem.