Forum

bijasmo matea i ja sinoć u "bureku", (o)kultnom zaprudjanskom ugostiteljskom objektu koji je i više od toga.

jeli smo ćevape i upoznali "mamu" (tko je gledao knjazovu svlačionicu s dubravkom, zna o čemu pričam).

.
.
.
d: "mi smo prvi put ovdje.. jel se ovo zove burek?"
mama: "da."
.
.
.

pusa lurkerima
mmmmorrre coookiesss.......

cevapi u somunu s lukom u masnom bijelom papiru na stojecki, polozaj do prozora da se vidi promenada, utorkom kad mama duze radi pa je rucak po izboru
kostice prekoputa i sladoled od punca i limuna na natakanje za pet dinara
slicice na kiosku i kraseve ledene kocke s tatom nakon penicilinskih piksi kod doktorice sikic
na putu doma pogledom okrznem izlog knjiznice
rolam se po hrapavom asfaltu a i malo precicom da je brze po travnatom puteljku do os karl marx
imam plavu kutu bez rukava s crvenim obrubom i veoma kratku kosu
navecer zaspim s tranzistorom na kojem se vrti nova lista, haustor, idoli, piloti, sarlo
mali covek zeli preko crte, preko crte zeli ali ne sme

Draga djeco, postovi poput gornjeg Inginog su divni, no covjek bi mogao pomisliti da je zivot bio tako divan.
Ali nije.
Inga je zaboravila napisati da smo ustajali na smjene ujutro i isli po, tada pokrenuti, crni kruh, jer je bio jeftiniji.
Malo su nam iskljucivali struju, malo smo cekali kavu i limune, a banane gledali na slikama.
Drustvo je postajalo sve seljackije i seljackije, narodnjaci sve glasniji, nogometna prvsenstva sve izglednija, a Brena je snimala svoj treci "Hajde da se volimo"... Na eurovizijama smo bili redovito ispod 10. mjesta, a na SP-u smo ispadali odmah. Tata je bio sve zabrinutiji, i mama isto.
Inace, da, bureci su bili kao i danas, limunade takodjer.
Ukratko, nista niste propustili.

:)

Ajde dobro, bili smo mladji i neoptereceniji. Ahhh...

da vlado, imas pravo, no sve je to doslo par godina poslije a u to vrijeme vise nisam bila u zaprudu nego na malnarovoj ferenscici s romima, tamo su susjedi sa skinutim parketima pekli odojak u kadi i kupali djecu u kopanjama za cvijece, na nasoj tramvajskoj tramvaj uglavnom nije stajao, kralo se za vrijeme redukcija, zadaca pisala pod uljanicom i svercalo ono sto se cekalo drugo jutro u redu, a narodnjaci su picili uzivo jer cajke su u obliznjem hotelu za samce imale glavne gaze, na nasem su ulazu tri susjeda osudena za silovanje, dvoje za sverc djecom u italiju, jedan od njih bio je ozbiljan prosac (no o tome drugom prilikom, zbilja nevjerojatna zgoda), a oruzani obracuni prestali su tek nedavno
bbb su pretukli tatu i brata na jednoj utakmici i devastirali nam auto i tako smo nekako prestali odlaziti na tekme
poceli smo zivjeti toliko oskudno i neizvjesno da sam premda odlikas i streber bez razmisljanja nakon suvarovanja upisala strucnu srednju skolu koja ce mi dati kruh u ruke u slucaju da sve krene jos vise nizbrdo
itd itd

no burek me nije podsjetio na sve to nego na ono sto sam napisala

i to je dobro.:)

imao sam sreće što sam živio u i toj sličici

Prokleta, divna, filtrirajuca nostalgija.

... ima nas još...

svete, nježne, vibrirajuće uspomene

inga, ti baš znaš čovjeku napravit zazubice ;-) :-)