Forum

1) 5b

jutro je.

budim se.

otvaram prozor.

jesen je,

a ja se pitam
zašto je učiteljica iz hrvatskog
uvijek davala jedan
iz zadaćnice
ivanu hećimoviću
kada bi započeo sastavak
gore navedenim rečenicama.

2) 3b

ivan iz prošle pjesme,
koji je dobivao jedinice iz sastavaka
u petom osnovne
jer ih je započinjao rečenicama:
jutro je.
budim se.
otvaram prozor.
jesen je,
donio je par godina kasnije
na sat srednjoškolske povijesti
vrećicu kokica.
ivan je bio malo popunjeniji
pa su ga u osnovnoj školi svi zvali guzo
osim mene jer mi ga je bilo žao.
profesor kuruc ga je upitao:
„hečime, jesi li sve sam pojeo?“.
a ivan je odgovorio:
„profesore, svi su pojeli neg ja!“

sadrzaj je izmijenio/la - pavle u 25.11.2005 u 11:11:27

3) „bus babanj“

kopke je te subote u orahovici
popio mnogo puno votke
s kišem.
kada su ih u 4ha istjerali iz bluesa,
kiš nije htio pješačiti
pa je otišao spavati u neku zgradu
pred nečija vrata.
kopke je otišao pješke prema čačincima.
hodao je posred ceste
sve dok ga na podravskoj magistrali
nije pokupio
bus pun radnika.
a pokupio ga je po desnom ramenu.
bus je stao,
vozač istrčao van
i pitao ležećeg kopkea:
„jesi li ti taj?
„koji“, pitao je kopke.
„pa onaj što sam ga pokupio?“
„jesam“, uzvratio je
odjednom trijezan kopke
i dodao:
„e, jel me možete povesti
do čačinaca?“

4) marijanin otac

marijanin je karakaš otac
bio policajac.
svaki ju je vikend vozio
u i iz orahovice.
dolazio je po nju redovito u 2ha,
tako da bi se ona naglo napijala do 12
da se stigne otrijezniti do 2.
to naglo podrazumijevalo je
bljuvanje po bluesu.
nema separea ispod kojeg nije bljuvala.
u 2:15, kad bi došli kući,
morala je piriti alkotest.

5) rakija

jednog smo petka,
kopke, kruno i ja,
iznimno malo popili.
dogovorili smo se da kopke
i kruno odu do šanka
i donesu nešto što nikada nismo pili
pa da popravimo stanje.
vratili su se sa vražjim osmjesima na licu
i s rakijom travaricom
u ruci.
popili smo ju na eks,
pa još jednu.
sljedeće čega se sjećam je
da plešemo u discu i to na
povišenom stageu za striptizete,
a mi ne volimo disco i
uglavnom nikad ne idemo tamo.
za odlazak smo ukrali
jednu pepeljaru,
dvije čaše,
rolu wc papira
i dvije prljave četke za čistit wc.

nevjerojatno je koliko mi zabave pruša ovaj xxl trash. koji kurac? zašto? jednostavno, ne znam ni ja, ali `ko ga jebe, i možda baš utoliko i zato. lijepo je sa uobičajenog trash formata prijeći na ovaj super size.
tako ugodno iskustvo.

tako nenadjebivo.

6) barikada

s wc papirom,
koji smo ukrali u prošloj pjesmi,
uz pepeljaru,
dvije čaše
i dvije prljave četke za čistit wc,
odlučili smo zagraditi cestu
kod suda u orahovici.
s jedne smo strane wc papir
zavezali za znak,
a s druge za drvo.
naišao je auto taman kad smo završavali.
„skidaj to“, bijesno se derao vozač.
pravili smo se pijani
iako smo i bili pijani.
iz suprotnog smjera
naišao je i drugi auto i prošao,
a da nije pokidao wc papir
jer ga je vjetar podigao.
tek treći auto je strgao
našu prepreku
pa je i onaj prvi krenio.
išao je u našem smjeru.
„da ga stopamo?“, pitao se
netko od nas troje pijanih.

gospodo,
na ovom se mjestu rastajemo.

rastanak.
palačinke s rumom.
savršeno kakanje ne postoji.

sveta kata
snijeg na vrata.

za svetu luciju
sadi se pšenica,
a baka lucija
soli more.

pozdravljeni budite
jer kako pozdravite
tako ćete biti pozdravljeni.

do nekog idućeg puta
za 20 dana
ili iduće godine.

kurva.

hvala darko. možda na kraju pravljenje balona u govnu ipak postane opis. što nas je više, to nas ima.

7) pekar

tog smo petka,
kopke i ja,
bili uobičajeno
natprosječno pijani.
toliko natprosječno
da smo opet otišli
plesati u disco,
kao i toliko natprosječno
da smo tamo ostali do fajrunta,
a da nas je `ladno bolio kurac
što su svi potencijalni
prijevozi za ustopat
odavno otišli.
oko pola 5,
kada smo konačno
krenuli pješke prema čačincima,
čuli smo da netko pjeva iza nas.
„ja smo prvaci“,
pjevao je kiki,
malkoc retardiran mladac iz čačinaca,
svima nama iznimno drag.
dotaknuti
alkoholnom iluminacijom
logike auto-stopera
na kraće staze,
pustili smo kikija
da nas prestigne
da mi budemo ti zadnji
kojima su najveće šanse za ustopat.
iako nije bilo nikog,
„nikad se ne zna, treba se pripremiti“,
rekao bi stari ščurec iz ravne ulice,
kad smo ga pitali zašto na sisvete
stoji kraj svoje kapije
sa sjekirom na ramenu.
dok smo se mi skrivali sa strane,
kikiju je stao domagoj nikšić.
kopke se izderao da pita
ima li mjesta i za nas
i domagoj nas je povezao.
sljedećih kilometar vožnje
svakih 500m nailazili smo
na grupu stopera iz čačinaca.
ukupno njih 18.
malo poslije, naišao je pekar
i sve ih potrpao u svoj kombi.

8) hž

ja i kopke smo išli
na svaki kirvaj i
punk/rock koncerat
od virovitice do osijeka
za koji smo znali.
iako sam ja imao 75%
popusta na vlak,
uglavnom smo se švercali
po wc-ima.
kasnije sam ja otišao u zagreb, a kopke u osijek.
kada bi dolazio do mene u zagreb,
koristio je novu metodu švercanja.
čekao bi na kraju hodnika vagona konduktera
i prije nego li bi ovaj došao do kraja vagona,
ušao bi u wc
sakrivši se iza otvorenih vrata.
zatvorena vrata kondukter bi obično
otvorio da provjeri ima li koga nepoželjnoga.
kad bi kondukter prošao, kopke bi otišao za njim
u drugi vagon i tamo na hodniku čekao istu situaciju
samo s druge strane.
ponovio bi isto nekoliko puta.
nakon toga bi sjeo u kupe i pravio se
da nema nikog novog.
osam od devet puta je uspio iz osijeka
stići do zagreba.
deveti put je sjeo u kupe
s babama
i kad je došao kondukter
i pitao ono svoje antologijsko „ima li koga novog“,
kopke je šutio, ali babe nisu.

9) marte

kopke i ja smo vjerovali
da smo mi punkeri
pa je kopke odlučio kupiti marte u osijeku
jer marte nose punkeri.
ja sam već imao marte.
bio je petak i trebalo je ići ujutro u školu,
no mi smo ostali u defu
na pokeru i kavi
da bi u 10 ha sjeli
u wc vlaka za osijek.
došli smo do osijeka
bez problema
sjedeći u wc-u otključanih vrata
da u hodniku vagona
ne svjetli `zauzeto`,
kupili marte
i već u 12 ha
sjeli na vlak.
vlak s kojim smo došli
sada je išao nazad.
bili smo sretni kad smo skužili
da smo od 11 vagona,
što će reći 22 wc-a,
opet sjeli u onaj s kojim smo došli.
znali smo to jer smo
pri dolasku ispisali wc
punk parolama.
vlak je krenio,
no već prije prve stanice,
kondukter nas je skužio.
kako?
neki vojnik bez karte se švercao
baš ispred našeg wc-a
pa je kondukter posumnjao
da nekog skriva u wc-u
i našao nas.
svu trojicu nas je istjerao
u bizovcu,
no za razliku od vojnika koji je izašao,
ja i kopke smo mudro ostali na kraju vlaka,
na kraju restoran-vagona.
kad je vojnik izlazio,
kondukter ga je pitao
jesmo li mi izašli i ovaj
je rekao da jesmo.
vlak je krenio dalje,
mi smo umirali od sreće,
no onda je onaj vojnik uskočio u
vlak koji se kretao
pa je kondukter povukao ručnu.
vojnik je doktrčao do nas
i rekao nam da bježimo van
jer dolazi policija.
izašli smo.
vojnik je ostao stopati
na početku bizovca,
a mi smo otišli na izlaz.
nešto kasnije,
ustopali smo auto.
na suvozačevom sjedalu
smijao nam se vojnik.

10) nedjeljom u dva
u vremenu,
dok još nismo znali što je to internet,
ili nismo marili,
provodili smo ljetne dane na čačinačkim ulicama.
ekipa današnjih
starijih članova čačinačkih alkosa,
ja, i još nas nekoliko,
proizvodili smo razne performanse
po selu
i to u noćnim smjenama.
organizirali smo tako jednom
nogometni turnir u paušincima.
kotizacija mizernih 50 kn,
a vrijeme odigravanja:
nedjelja, 2ha.
nekoliko tjedana kasnije,
pričao nam je siniša lokner
kako su on i ekipa
otišli te nedjelje ka paušincima
i sve se na putu čudili
kako se lijenim paušinčanima
da organizirati turnir u nedjelju
i to još u dva.
i došli oni tamo,
i pitali neku babu gdje je tu igralište
na kojem će biti turnir,
a baba im odgovorila:
„e moj sinko,
to ti moj sin
već pet godina preorava i sije.“
iste te noći
napisali smo oglas,
zaljepili ga na staru pekaru:
„PRODAJEM PRASCE. HITNO.
13 KN KG“,
i ostavili broj telefona
od matije vukovića
koji je jednom prilikom
dgkao,
ali nitko nakon toga
nije pronašao dgkež.

11) zec

kiš je dobio posao kao konobar
u caffe baru `sport` u slatini
pa sam otišao do njega.
`sport` je tik do srednje škole
u kojoj je trebao biti i zec,
no on je bio u `sportu`,
vidno pijan.
kasnije je pokazivao
svoj venerin brijeg,
pljuvao kiflu na cure,
vozio bicikl po stolovima pijaca,
pao s istih,
gurao govno nekog psa s ulice
u nos jer sam mu rekao
da je ovo prvi puta da vidim govno,
a da ga zec nije stavio u usta.
potom je uzeo govno sa sobom,
u jednoj ruci držeći govno,
a u drugoj kiflu koju je jeo,
pa je onda malo mijenjao
sadržaj iz jedne ruke u drugu,
pa na sred ulice trčao
za malim dječakom
pokušavajući ga zapišati vičući:
„mali što dobiješ kad izdrkaš meni?
čokoladu!!!“
kada je došao vlak
nino i ja smo ga uspjeli ugurati unutra
pa je onda unutra izražavao svoju
haiku ljubavnu poeziju
djevojci u kupeu.
sišli smo u čačincima,
bez susreta s kondukterom,
vlak je kretao
kad se zec popeo
stepenicu kraj vrata vagona.
prometnik hat mu je jebao
sve po spisku
(nemajući spisak pri ruci)
iz daleka,
oba konduktera i tko zna koliko ljudi
je bilo na prozoru vlaka,
a nino i ja smo ostali skamenjeni.
zec je držeći se jednom rukom za štangu,
a u drugoj držeći pivo
`ladno pitao tipa
na najbližem prozoru do njega:
„oš pivo?“
potom je skočio,
noge su mu se na tren zaplele,
no bio je previše pijan
pa je vjerojatno poništio djelovanje
sile teže.
poslije smo prvi puta u životu
otišli kod budiše,
u njegovu kronersku krčmu `zora`
jer je zec službeno bio u školi
pa još nije smio
biti pojavljen na kućnoj adresi.

12) zec 2

„znaš li kakav okus ima
kopeckovo pišalo?“,
pitao je zec ninu u bluesu.
„ko neko mlijeko“.
nešto kasnije,
kada ga je opet sreo,
opet je pitao:
„ znaš li kakav okus ima
kopeckova bljuvotina?“
„ko neko mlijeko!“
tih dana,
iako je bilo ljeto,
zec se nije tuširao.
tek bi ga,
svako puno,
nino prebrisao
mirišljavim maramica
za brisanje guzice
zecovog brata gabrijela.

13) đavle

čini se da sam stvarno
mogao dosta alkohola popiti.
joža je često znao govoriti
da sam krmača,
aludirajući
na kirvaj u pištani
kada sam kod tiće
rukama grabio sarmu.
istom tom joži
danas nikako nije jasno
kako je moguće
da ja već 3 godine
ne jedem meso
i isto toliko
ne konzumiram alkohol.
kad god me sretne,
pita me:
„jesil počeo žderat slaninu
i pit rakiju?!?“

14) guzo

od prvog do četvrtog suhomesnati,
od četvrtog do osmog guzo,
da bi u srednjoj školi dobio
ono tvrdo hečim,
ivan je hećimović sasvim
sigurno najdobriji čovjek
kojeg sam upoznao.
jednostavno,
previše je ivana i
čini se nemogućim zvati se ivan,
a ne dobiti nadimak.
ono guzo iz osnovne škole
znalo se prolongirati i
na sredu školu
pa ga je stipe marunica,
jednom prilikom,
usred sata povijesti
kod već spomenutog kuruca,
pokušao dozvati rekavši guzo.
hečim mu je odgovorio:
„guzo ti tata“.

15) stipe

a kad smo već kod stipe,
i to marunice,
jednom on i ja bježali s kemije.
profesorica marica hanich
nas je skužila na hodniku
pa je poslala
ivanu haler rambo
da nas pozove u razred.
i tako idemo mi do vrata kemije,
svjesni da danas neće biti potrebe
za traganjem koga pitati,
i odjednom smo se
opet predomislili i pobjegli.
kako učionica kemije gleda na
izlaz orahovačke srednje škole
morali smo bježati
dolje uz temelje škole.
na kraju prizemlja
komercijalisti su imali nastavu.
prepoznali su stipu,
zvali ga imenom.
stipe im je odgovorio
usmjerivši srednji prst
u suncem zabljesnuta stakla.
kad je pogledao malo bolje iza stakla,
taman nasuprot njegovog srednjeg prsta
stajao je vjeroučitelj.

sljedeći sat kemije
profesorica je bila pijana
pa je pitala samo stipu,
a na mene zaboravila.

16) test



jednog sasvim običnog ponedjeljka,
dosadno pospanog,
drugi smo sat,
mi 3b opće gimnazije orahovačke
bili naručeni za pisanje testa iz glazbenog.
kopke i ja smo,
još jednom vođeni
zdravorazumskom kalkulacijom
raspuštenog tipa,
da izbjegnemo test,
izabrali blues
i to umjesto svih 7 sati tog dana.
roditelji će nam to već nekako opravdati.
ipak nam je dragan zubak razrednik.
sjedimo mi tako u bluesu,
jutro je,
klasično isparavanje alkohola
i povraćanja marijane karakaš i njoj sličnih
sa poda još od vikenda,
mi pijemo kavu,
a niti nas nije prošao mamurluk,
još od vikenda.
odjednom,
u vrijeme kad je trebao početi test iz glazbenog,
na koji smo mi
u svojoj rutinskoj prepuštenosti
užitku blues melankolije
potpuno zaboravili,
na vratima se bluesa pojavljuju
nama poznata lica iz razreda.
točnije 17 lica.
ostali su samo stipe marunica
i ivan hećimović.
problem je postao malo veći
što je baš taj sat ravnatelj
došao u učionicu glazbenog sa nekim čovjekom
da mu pokaže kvar koji je trebalo popraviti.

sedamnaestero pobjeglih je dobilo opomenu,
a ja i kopke po 7 opravdanih.

kad smo se iz bluesa vraćali
prema busu za ići kući,
naišao je zubak i povezao nas do čačinaca.
šutjeli smo,
jako smo glasno šutjeli
da slučajno ne stvorimo bilo kakav trzaj
koji bi mogao zubaka podsjećati
na ovaj dan,
koji mi nismo bili u školi.

17) razrednik



naš je razrednik
u trećem srednje postao dragan zubak.
i onda on jednog sniježnog dana imao nesreću.
neće ga biti tjedan dana u školi.
mi,
da mu iskažemo ljubav i podršku
za što brži oporavak,
odlučujemo kao pravi razred,
kolektivnim drugarstvom,
da ćemo pokušati ispuniti
cijeli tjedan njegovog odsustva
izostancima.
u imeniku je za svaki dan bilo po 11 mjesta
plus subota koja je neradna.
dakle 66 upisa u pet dana.
uhvatili se mi tako posla i krenuli
u savladavanje izazova
i tako sve do petka šestog i posljednjeg sata,
kada nam je ostalo još samo dva reda u suboti.
tjeramo dvoje do tada najprisutnijih na nastavi
sa sata samo da ih profesorica upiše.
i oni to čine, a i ona isto.
na licima su nam osmjesi,
sretni smo jer smo pokazali što je sloga.

kada se dragan zubak,
razrednik naš,
vratio sljedeći tjedan,
na satu je razredne zajednice
samo mirno preskočio famozni list
s našom umjetničkom kreacijom,
valjda,
bivajući još uvijek preumoran
za ocjenjivanje estetskog dojma.

ali ipak,
kasnije smo saznali od njegovih sestrični
da je kod kuće vikao i urlao rečenice tipa:
„što mi rade!“ i sl.

mi smo mu bili prva generacija.


sadrzaj je izmijenio/la - pavle u 11.02.2006 u 20:07:14