Forum

pejstajmo/pisimo ovdje najgenijalnije momente domace muzicke kritike.

Radiohead
Amnesiac
“Amnesiac” je djelomično podnošljiviji od “Kid A”, ali uzmite to sa zrncem soli jer i nije neki napredak napraviti album tek nešto bolji od groznog “Kid A” koji, koliko god se Yorke i ekipa furali na “no logo” ideologiju, nikada ne bi ugledao svijetlo dana da ga nisu potpisali Radiohead. “Amnesiac” bi, vjerojatno, izašao čak i da ga je snimio neki demo-bend gladan debi albuma i ne bi napravio ništa dok će potpis Radioehada ispod “Amnesiaca” donijeti pristojnu hrpu novčanica u EMI i salve hvalospjeva jednog dijela kritike. E pa, zato “Amneisac” nećemo mjeriti s “Kid A” nego ćemo ga baciti u vatru i postaviti kontra albuma “Reveal” od R.E.M.-a. Pa, plivaj braco! A, tu “Amnesiac” tone poput kamena baš kao što je i “Kid A” potonuće spram problematična R.E.M.-ova albuma “Up”. I dok je “Up” bio posljedica nezgodnog i iznednadnog odlaska bubnjara Billa Berrya iz R.E.M., a “Reveal” implementacija iskustava iz “prisilnog” studijskog rada bez bubnjara, blizanci s istog sessiona, “Kid A” i “Amnesiac”, prema interviewu u magazinu “Q” (listopad 2000), nisu rezultati velike “hrabrosti” nego autorske blokade Thoma Yorkea, lijenosti glavnog gitariste O’Briena kojemu se ogadila gitara i nepostavljanja rokova Radioheadu za završetak novog albuma nakon razglašenog bestselera “OK Computer”. A, lijeni bend u autorskoj blokadi, s viškom novca i vremena, studio počinje doživljavati poput “igračke” i “instrumenta”, čine se “eksperimenti”, pravi se “umjetnost” i sve je “genijalno” (“Kid A” i “Amnesiac” su skoro izašli kao dvostruki album), a sve skupa je, zapravo, drek na šibici i dosadno pokriće za nedostatak jakih pjesama. Hoćete dokaz? Uzmite “Kid A” i “Amnesiac”, pomno ih preslušajte pa, ako niste trendi glupan nego pri slušanju glazbe uključujete i mozak i želudac i srce i dušu, priznajte sebi samima da su najbolje pjesme s ova dva albuma “You And Whose Army?”, “Knives Out”, “I Might Be Wrong” te “Life In A Glasshouse” i “Pyramid” Song” (svih pet s “Amnesiaca”) u kojima su Radiohead napokon zasvirali i zapjevali na uobičajenim instrumentima, uz puhački combo u jazzerskoj “Life In A Glasshouse” ili klavir u “Pyramid Song”, što znači da eksperiment nije uspio i da bi se Radiohead, umjesto zamornog “otkrivanja” elektronike, trebali vratiti k sebi. “You And Whose Army?”, započeta s odalečenim gitarskim rifom i plačljivim Yorkeovim glasom, a završena s emotivnim krešendom, “I Might Be Wrong” s repetitivnim blues rifom i loop podlogom te tužno lijepa “Knives Out”, pokazuju da stvaralačka vatra Radioehada, unatoč krizi, nije do kraja ugasla. Sve ostalo s “Kid A” i “Amnesiaca” posljedica je gore navedenih okolnosti i Yorkeove fascinacije techno etiketom Warp i sastavom Aphex Twin. I što onda dobiješ umjesto Radioehada? Pink Floyd masturbiranje za 21. stoljeće. Možda mlađima to treba jer se ne sjećaju takvih gadarija, ali meni, fala, ne pakirati. Trojka samo zato jer sam prošli put bio meka srca i “Kidu A” dao dvojku.

Srodnici: Pink Floyd, Can, Brian Eno, R.E.M.
Aleksandar Dragaš

ocjena: 3/5

evo jedan fragment -



i jedan cijeli -





u ovoj o soadu najdraži dio mi je onaj u kojem je radiohead mlitav..

pozdrav lurkerima
mmmmorrre coookiesss.......

Bloodhound Gang
Hefty Fine
Na današnjoj sjednici Zastupničkog doma Sabora Republike Hrvatske na dnevnom su redu bile tri teme od vitalne važnosti za funkcioniranje države pred pubertetom i njenom mogućem priključenju u Europsku Uniju. Svim dobrima i zlima što bi taj eventualni čin pristupanja mogao donijeti. Raspravljalo se žučljivo i podignutim tonovima. Zastupnici HDZ-a branili su tezu kako se u zastupničkim klupama može i smije prditi potiho ma kako to smrdljivo bilo. Sve dotle dok se ne otkrije tko je prdnuo. Isto tako nije Poslovnikom zabranjeno nositi walkman ako su teme zastupnicima dosadne. Preporuča se slušati pjesme debelih ljudi, pretilih preko granice koji ih čini umjereno degutantnim u odvratne. Na to su se oporbenjaci pobunili tvrdeći kako je to apsurdno jer je svejedno prdi li se naglas ili potiho sve dotle dok se prdilica ne otkrije. Pa su uložili prigovor na amandman kojim se u kraticama moglo psovati i izgovarati riječi poput "fuck" (u prijevodu: jebati) pa bi one bile dozvoljene u slučaju da ih se prikrije korištenjem samo prvih slova u riječima ("Foxtrot Uniform Charlie Kilo"). Na što su se desni radikali osobito našli uvrijeđenim jer bi onda oni željeli dozvolu za slobodno "čohanje" po ispalim jajima (testisima) iza ciferšlusa (zatvarača) na hlačama prilikom izlaska za saborsku govornicu. A onda je zvono prekinulo raspravu i svi su kriša kraš krenuli na janjetinu pa gledanje pornića s tuđim sinovima i kćerima. Dobacivali su pritom masne šale. Nečiji sin je imao bend koji je svirao nešto poput žestoke glazbe s namjerom sjajne zajebancije. Nije im uspjelo sklopiti odličnu ideju, dobru volju i bar solidni realizaciju.

Ako bi preveli tematski i glazbeno radnju novog albuma dežurnih trendseterskih MTV jokera (i posljednjih nakon raspada Blink 182) Bloodhound Ganga na hrvatski jezik i domaće prilike, tako bi otprilike izgledao savršeni predložak njihove ideje humora i zabave. Politikanti, wc humor, politička nekorektnost i super soundtrack za analni ciklus Jima Carreya. Sve sjajno, kada bi bilo praćeno kakvosnom glazbenom podlogom. Međutim kod izostanka iste i humor se čini čmarnijim nego odista jest.

Neozbiljan band. Neozbiljan album (nažalost nedovoljno zanimljiv i nedovoljno pun uspjelih šala podebljanih žestokom glazbom). Neozbiljna recenzija.

ocjena: 1.5

Anđelo Jurkas

otkad je neoizbiljno ekvivalent debilnom? evo, ja gledo take the money and run od vudija alena. neozbiljno, a genijalno. al opet, šta očekivat od anđela jurkasa? neozbiljne ili debilne recenzije? mislim da je odgovor jasan.

slažem se :)

tata kupuje slobodnu. u slobodnoj piše zlatko gall. nevjerojatno! svaki tekst je pravi pravcati biser! sviđaju mi se retrospektiva karijere parnog valjka, njegov odgovor na tekst don kaćunka, al najviše od svega mi se sviđa njegov tekst o koncertu phila "pedophila" collinsa, gdje je ovog uglađenog i dosadnog starkelju nazvao "mean stream zvijezdom". šta god to značilo.

ps znate li da u zlatkovoj recentnoj (da upotrijebim njegov izraz) enciklopediji niti jedan album nije dobio ocjenu manju od dva? i da skoro niti jedan bend nema album ispod četri?!
inače, znate kad čitate o muzici pa se totalno napalite jer vas autor uvjeri da je nešto sjajno i vi to jednostavno morate poslušat? e pa zlatko ima totalno drugačiji efekt. nakon njega izgubite svaku volju da slušate mjuzu. zato je on najgori, iako mu fali ona stupidnost ace dragaša i ostale bratije.

kaj

pusa lurkerima
mmmmorrre coookiesss.......

jest, fakat, što je najgore lik nije glup uopšte ko jurkas i ostali. šteta. (HAR HAR HAR...)

pojašnjenje mateja. gdin zlatko u svojoj enciklopediji izlistao bi diskografiju svakog benda. i onda bi albume ocjenjivao ocjenama od jedan do pet. niti jedan album u citavoj njegovoj enciklopediji nije dobio ocjenu manju od dva, a skoro svaki bend ima album za cetvorku. meni je to pokazatelj da zlatko gall uistinu ne voli muziku. jebes glazbenog kriticara koji pise bez strasti.

"anye je odlikaš. Respekt kolega pobrao je prvo producentskim radom smještajući catchy podloge facama kakve su Jay Z, Common, Nas znali dopuniti odličnim tokom riječi tako da su lakše uočili mladu nadu."

citat iz recenzije Kanye Westa na vip.hr autora AJ. dno dna.

"Tricky: "Maxinquaye"
(Island/Aquarius, 1995.)
Odmetnik od Massive Attack Wild Buncha debitantskim je solo albumom usuglasio sve dimove iz glave u abnormalnu trip hop cjelinu.
Spojio je Tricky Kid nevjerojatnih downtempo loopova, backbeatova i breakbeatova s predivnim vokalima Martine Topley Bird, Alison Goldfrapp ("Pumpkin") dobivši do tada rijetko čujnu egzotiku u svijetu elektroničke i studijski formirane glazbe.

Nadovezujući se mrakom na Portisheadov "Dummy", nastavljajući kontrolirane ritmičke ekstravagancije "Blue Linesa" matičnog mu Massive Attacka, ukrotio se kontemplirajući s paklenim calipsom ("Feed Me", "Suffocated Love"), izobličavanjem pojmovnika normalne downtempo glazbe pozadinskim trackovima ("Ponderosa"). Dominantni mužjak dirigira sporim šaptom u koliziji sa seksipilnim pjevom vokalnih robinja koje su pristale na "cheap thrills" ne bi li mogle priznati da slijedi "fuck you in, tuck you in" bilo s kim tko se nađe zatvoren u zajedničkoj prostoriji ("Abbaon Fat Tracks"). "Aftermath" mami Davida Lyncha za posljednji nastavak Twin Peaks serijala u kojem će poludjeli ubojice biti neodoljivim magnetom glavnim gradskim šminkericama. "Hell Is Round The Corner" dovukao je iz jučerašnje patine Portisheadov hit sampl. Mračne rezonance početne "Overcome" nemoguće je nadići. Samo Chuck D. može istinski svjedočiti koliko je genijalna i ritmički neprepoznatljiva obrada "Black Steel" ("An Hour Of Chaos") snimljena u originalu Crnih pantera rapa. Dizanje tempa u novovalnoj elektronici "Brand New You`re Retro" pumpanje je tenzija i kontrakcija mišića pred orgazmički klimaks.

Hipnotički učinak bio je ono s čim se svijet unisono složio progledavajući kroz Trickyjeve dugoljaste suhe prste. Perverzija se samo nazirala. Takva neodoljivo mamila.
Sve što se događalo kasnije kroz formu albuma "Pre-Millennium Tension", "Nearly God", "Angels with Dirty Faces" bila je borba s vlastitim demonima, velikim očekivanjima i percepcijom njega u očima publike. Kontrirati je bilo najlogičnije. Eksperimentirati s naznakama ideja lakše nego se kreativno uobličiti autocenzurom. Zaletavati se glavom u zid vijajući rogove nije nužno karakteristika đavla samog jer taj bi reagirao mudrije. Na "Blowback", "Juxtapose" i posljednjem studijskom albumu kontradiktorni je napušenac uspio djelomično za glavu obuhvatiti muze i podsjetiti o kakvom se talentu radilo iz vremena kad je šaptao i mumljao "they label me insane", ali se osjećao normalnijim od većine ostatka društva ("Strugglin").

"Maxinquaye" je pečatirao vrhunac trip hop glazbe ostavši izdvojenim, izgubljenim u vremenu i prostoru nastanka. Nevjerojatna metamorfoza hip hopa. Crni monolit opasno zavodljive i opojne glazbe.

Sjećate se svih onih top lista koje su željele sugerirati kako je Marvin Gaye broj jedan aktivist uz čiju ćete kompilaciju poentirati siguran i savršeno nježan seks?
Barry White će unaprijediti romantične večere i lakše dogorjeti upaljene svijeće. Prince upotpuniti stereotipe nemaštovitih ali bahatih ljubavnika, a George Michael poentirati istospolne ljubavnike.

Zato će vam uz asistenciju maksimalnog Trickyja libida podivljati do trena kada će početno lickanje znoja s dvoje vrućih tjelesa eksplodirati u nepredvidljivost.
Tricky je znao spomenuti krv. Trebate pomoć?

Anđelo Jurkas"

obratiti pažnju na prva dva tri pasusa. allahu dragi!!!

Lejdis end đentlmen, mister Anđelo Jurkas


Niste zadovoljni sa svijetom oko sebe? Nedostaje vam onih novih, impresivnih, obožavanih svestudentskih bendova koji diranjem žica diraju žice? Čini vam se da opetovanje uvjetuje sve veći prolazak vremena kada se javlja netko vrijedan pažnje veće od trominutnog ćuljenja ušiju? A družili biste se. U ugodnom kružoku. Lojalnih ljudi.

Onih koji će se nasloniti bez pogovora na rani rani R.E.M. kada su "Radio Free Europe" i "Murmour" značili tek početak jednog gigantskog odrastanja. Istih onih koji će biti rođaci u prvom koljenu recentno najuzbudljivijih izdanaka alternativne pop rock scene kakvima se posljednju godinu dvije prokazuju Modest Mouse i Arcade Fire. Napajati se literaturom. U 21. stoljeću zvučati barokno i romantično a ne staromodno niti odbojno. Picaresque kažu referiraju na novele o putovanjima glavnog junaka na kojima sreće ljude šarolikih karaktera, bajkovitih prošlosti i aura vrijednih opetovane pažnje.

Nema problema, imamo rješenja. Ljudi prosinca poniču iz pripovijetki o lutajućim trubadurima i tragačima za ehom zvukova koje su proizvodili u predahu uživanja u listanju najboljih izdanaka literature tog vremena.

Baš onih za koje niste imali pojma da postoje u formi benda niti da su se poigrali s akustikom i tempom ritma Iggy Popove "Lust For Life" zabavno je pretvarajući u "Sporting Life" u drugom ključu i melodiji. Primus inter pares Decemberistsa i ključna figura pjesnik i storyteller je Colin Meloy. Praćen fino ugođenom akustarom na tamnim tonovima, tako da molovi bivaju podlogom za razvoj melodije. Čovjek koji živi priče i traži da mu se pišu pisma. Vapi za ljubavlju. Onako kako su to mogli raditi u 17. stoljeću. Nedirnut i neokrhnut vremenom zvuči iznimno sveže i poželjno.

Zanimljivo je kako se radi o nativnim Amerima porijeklom iz Portlanda s nepatvorenim britanskim akcentom i neskrivenom strašću za starom Europom. Štihovima, senzibilitetom, pažnjom posvećenom tog neodređenom Artu i finoći zbog koje se njihovi sunarodnjaci oduvijek i zauvijek osjećaju uskraćeni za bitan doživljaj.

Doživljaja u glazbenom i literarnom smislu apsolutno ne nedostaje u pikareskama Decemberistsa.
Anđelo Jurkas


Usput:
Kad je ono izašao Picaresque?
sadrzaj je izmijenio/la - backdrifter u 07.11.2005 u 13:19:37

izašo je dvajsdrugog ožujka dvehiljadepete. a neću niti započinjat kak nam dragi kritičari ne znaju kak se albumi zovu. ovaj put r.e.m. su u pitanju...

DOŠLO VRIJEME JEBENI IMBECILI DA VAS SE MALO JAČE IZJEBE, HE HE HE

isključi kaps lok, nisi fora.

Ovo sam jednostavno morao stavit. Moj posljednji prilog ovoj temi.

Dakle lejdis end đentlmen A J again


Četvrti studijski album islandskih alter pop egzibicionista i neodsanjanog sna PipsChips&Videoclipsa zahvala je slušateljima na strpljenju. Koje će po preslušavanju zgode ekipe oko gejzira i pustopoljina biti nagrađeno velikim osmijehom, ne zbog elementarne pristojnosti.

Bogatih aranžmana, pompoznih orkestracija, a opet vrlo jednostavan i prijemčiv od prvog susreta. Klasični primjer širenja žanra izbjegavanjem robovanjima ustaljenim kanonima i obrascima na koje su navikli uživatelji sigurne predvidljivosti u realiziranju šezdesetogodišnjeg principa skladanja na način "kitica – predrefren - refren – kitica – break – eventualno crescendo – pa finaliziranje ili fade out". Onih koji traže umjetnički opravdani avanturizam i propitivanje zadanog prostora, žanra i vremena u kojem se kreću.

Album nezahvalan za parcijalno preslušavanje obzirom na ponuđene polifonije, ali "Takk" je "Hvala", a "hvala" je još jedna epizoda stvaranja klasike unutar pop forme.

Ne čudi zašto su ih Radiohead svojedobno izvukli iz lokalnog okruženja i omogućili im cijukanje na materinjem jeziku, koje će iz nekog razloga, postati omiljenim dobrom dijelu današnjih alternativaca koji grebu po sceni tražeći "kuženje", originalnu i zanimljivu glazbu. Nasreću, obzirom na svjetski prosjek takvih je još uvijek začuđujuće puuuunoooooo.
Anđelo Jurkas

iz usta.

pusa lurkerima
mmmmorrre coookiesss.......

anđelo jurkas, još jedno remek djelo

neutral milk hotel. in the aeroplane over the sea

Sedam godina nakon originalnog objavljivanja za Merge etiketu drugi album Neutral Milk Hotela je ponovno objavljen. Hallelujah braćo, kliktati će poklonici djela biranog za jedno od najboljih albuma svog vremena.

Kod obožavanih albuma od strane nezavisnog tržišta i priskrbljenog im tituliranja kako se radi o čistim remek djelima, o kojima su se razbacivale desetke, pet zvjezdica i slična superlativna taktika, nezgodno je biti suzdržan ili priznavati kako ta čarolija o kojoj se prosulo riječi i riječi, impresija i impresija, ne funkcionira toliko očigledno kako se to poklopilo prije sedam godina, u vrijeme hvaljenja originalne objave.

O jednostavnosti je riječ i easy listeningu. Ako ne patite na hi-fi stereo sound. Glede kvalitete izvedbe. Pa namjesto toga radije zarezujete tkivo pjesama i proričete namjere autora.

Gledano iz perspektive oblaka po kojima su Neutral Milk Hotel jezdili u vrijeme komponiranja albuma radi se o nehotično sazdanim melodijskim utjecajima blago psihodeličnih faza Beatlesa, eksperimentiranju s akustikom indiferentnog Boba Dylana, razvijanju kompozicije na tragu The Byrdsa, i razigravanju učtivih načina trubadurenja kako bi to samo Violent Femmes i ludi Gordon Gano znali tokom svojih najboljih dana. Kada jednim mikrofonom snimana i ozvučena lo fi akustična gitara započne priču, da bi joj se putem priključivale trube, harmonike, udaraljke, ograničen rasponom, a dirljivo kmeeeeketav Jeff Mangumov glas na granici ispadanja iz tonaliteta, sastave cjelovitost pjesme, na prvi dojam mogao bi biti bilo koji susjedski band navučen na Guided By Voices.

Istoimena naslovna pjesma neobična je pokopna muzika. "King Of Carrot Flowers Pt. One" svojom metrikom lomi na neobičnim mjestima, priča o dečku s dvije glave apsolutna je pobiračina "nasilnih ženturača" na desperadoski način. "Ghost" podiže tempo. U ovom trenu vjerojatno publika doživljava klimaks uživo. Čitavim albumom pjeva se onako kako to vole studenti. U Bostonu, Zagrebu, vjerojatno i Cambridgeu.

Njihov je prijateljski folk sličan koncertnoj pojavnosti Mancea praćenog Pavlicom na puhačkom instrumentu. Zarobljenih i zaleđennih u domaćem glazbenom trenutku. Zna se, osjeća i čuje kako mu nedostaje štošta kvaliteta kako bi ga proglašavali vrhunskim, ali uvijek pronalazi dovoljno slušatelja koje će svojom neposrednošću prvo šarmirati, zatim zavesti, a onda razvaliti do temelja.

Ne događa se svakom. Ili je samo pitanje inercije. I odlično biranog trenutka.

(treba li naglašavati da sve šta je mr jurkas napisao u svezi ovog albuma nema veze s mozgom? naravno da ne!)

"...Najdalje je ipak dobacio Eminem. Njegovu kompilaciju zatvara duet s Eltonom Johnom u live verziji pjesme “Stan”. Public Enemy su na vrhuncu karijere radije surađivali s trash-metalcima iz Antraxa. Razlika između Antraxa i Eltona možda najbolje pokazuje koliko je Eminem unazadio američki hip hop. (I. Č.)"

radni kandidat za glupost godine.

to je igor čumandra, right?

ilko čulić.

Dva giganta:

"Tako su novi Leuti novi bend nastao na žarištu utjecaja Kraftwerk doktrine (poglavito temeljem ritmike kompozicija i načina korištenja syntha), značajno oslonjeni na ritmičke rješenja bržih skladbi Šarla Akrobate i postnovovalnog legla ne isključivo s prostora bivše Jugoslavije, dok su najvećim dijelom zahvalni newyorškom ogranku disco punk funk naraštaja, čiji se metronomi itekako služe ehom grupa The Fall, Gang O Four, i sličnih, a koji će u široj javnosti eksplodirati s bendovima poput Fainta, Rapturea, LCD Soundsystem."

Anđelo Jurkas, music.vip.hr

"Na glazbenom planu, grupa Marilyn Manson frankensteinovski je, ali ipak vrlo dobro funkcionirajući spoj glam rocka 70-ih spram koje Alice Cooper djeluje smiješno, heavy metal spektakla 80-ih koji nije naivan kao onaj Iron Maidena, post-Nirvana alter-rocka 90-ih, punk subverzivnosti spram koje Sex Pistols djeluju poput dječice iz vrtića, gothic-rocka s electro-pop elementima u rasponu od Sisters Of Mercy, The Cult do Depeche Mode, industrial-rocka po uzoru na Nine Inch Nails čiji je lider Trent Reznor prvi pružio šansu nekadašnjem rock kritičaru s Floride (rodom iz Cantona, Ohio) i njegovom bendu koji je ubrzo pokupio vrhnje iz pretvorbe alter-rocka u bingo diskografije 90-ih koja se morala naučiti rukovati s "freakovima" poput Mansona koji je ubrzo postao ikona gothic-rocka i idol bijeloj omladini iz dosadnih američkih predgrađa u kojima očito ima mnogo više frustracije nego što bi to čovjek očekivao."

Aleksandar Sale Dragaš, Jutarnji list. 15.07.2005.

evo jedne super recenzije -->


STROKES - First Impressions From The Earth (Sony/Menart) - Realna cijena: 50 kuna
Prve impresije su da nema impresija.

Strokesi nikad nisu bili spasitelji rock and rolla već mladi plagijatori kojima su šminkerski starci dozvolili i omogućili da prodaju stav i sebe kao neku novu stvar u rock and rollu. Jesu bili novi samo po otisku prsta, sve ostalo bilo je već tragikomično preslušano. Treći i po nekima presudni album, trebao bi kao biti prekretnicom, međutim, ne prekreće se baš ništa. I dalje ritmički posuđuju od Queen hitova, skidaju "Petera Gunna", najavljuju bozna kakvu psihodeliju od koje je psihodelična samo dosada. Nema tu pjesama, dečki moji.
Treba osim para i čupica imati talenta za pisati bar prosjek kakav je "Last Nite" bila.

Na impresijama sa zemlje sve je to copy/paste taktika koja ponekad zaigra, ponajviše razočara.

I tako će biti dok se ne raspadnu. Nadam se što prije.

Marijana Mikulić

a jadna.

"Svatko tko redovito čita Bestseller u Jutarnjem vjerojatno barem jednom mjesečno pomisli kako je "Dragaš ovaj put nadmašio samog sebe".

Međutim, ovaj put stvarno jest. Citat iz današnje recenzije Louis XIV:

"Produkciju kakvu je tada stvarao glasoviti producent Tony Visconti (upravo dovršio novi album Morrisseya (sic)) ovdje je vrlo vješto rekreirao lider benda Jason Hill koji, evidentno, obožava glam-rock, Rocky Horror Picture Show, boogie rifove, dobru zabavu i besramni rock'n'roll mačizam i seksizam kakav nam je u doba bljutave političke korektnosti potrebniji nego ikad prije."

Osmotrimo taj dio još jednom:

seksizam kakav nam je u doba bljutave političke korektnosti potrebniji nego ikad prije

:-O

Isuse."

via ruralnagorila.com

ne slažem se da nam je mačizam i seksizam potreban, al da je politička korektnost bljutava, s tim se moram složit...
ne znam koji kurac bilo ko normalan shvaća salu dragaša za ozbiljno...

mene više šokira da je sale kod louisa xiv pronašao "boogie riffove"

hrvoje frančeski, monitor


.
pusa lurkerima

:D

Mladen Grdovic.