Forum

vojnička pornografija

„odvratni prizori poput krupnog plana mrtvog Iračanina koji se odbio zaustaviti na američkoj nadzornoj točki, prikaz krvave smjese nečega na mjestu gdje mu je prije bila glava, pornografija su, i to pornografija najgore moguće atavističke vrste. oni su pornografija jer ih mladi, muški gledatelji gledaju ispunjeni voajerističkim, snažnim veseljem poznatim svakome tko je ikada gledao hardcore pornografiju u društvu pijanih tipova na momačkoj večeri. (L.A.Times piše da zaručnica jednog vojnika govori o tome kako je ušla u sobu u kojoj njezin „budući dragi“ prikazuje „vlastite ratne snimke prijateljima, koji se deru i navijaju“.). te su snimke pornografija, jer strvinari koji bi inače trgovali hardcore pornografijom sada grabežljivcima prodaju kamerom zabilježeno krvoproliće. oni su pornografija zato što prstom ubadaju u ubilački dio našega mozga, baš na ono mjesto na kojem se žudnja za jebanjem može pogreškom zamijeniti za nagon da se sve razjebe.
dokaz A: ThatsFuckedUp.com je stranica na kojoj se nudi brza i jednostavna kupnja ratne i amaterske pornografije, ponekad i u formi jedne, odvratne slike. jedna fotografija prikazuje naprijed nagnutu ženu, pretpostavljam Iračanku, s krvavim batrljkom umjesto noge, koju joj je raznijela pješadijska mina. pod rubom suknje vidimo joj vaginu.
„dobra pička- loša noga“, ispisana je duhovita primjedba. oprostite mi na rajhovskom pristupu, no ne bismo li našu odvartnu sklonost da svoju krvožednost izražavamo metforičkim jezikm pornografije ( barem djelomice) mogli proutmačiti kao patološku cijenu kojom plaćamo svoju potisnutu seksualnost?“

Mark Dery

Putovanje
U neprijatelju potrazi prijatelja. Odbaci mrznju, porugu i prijezir.
Ne ljuti se na patnju - ona te odredjuje. Kreni u susret vrlini, ne
misleci na svoje tijelo. Osmjehni se proturjecnosti - budi blag prema drugima,
kao sto si prema sebi. Kad te smrt pozove, ne zamjeri joj da je uranila,
znaj da se sve dogadja u pravom trenutku. Podji u nepostojanje, ne
zaleci ni za cim - u sljedecem zivotu bit ces mnogo bolji.

Ti koji si napustio jedan Svijet, da bi mogao zakoraciti u drugi Svijet,
ne zudi za povratkom, on se opire zakonima tog istog Svijeta.
Samo nezreo covjek zavidi djeci na trenucima radosti, jer je zaboravio
kakvi su nemiri u njima.

Jucer je bio zadnji dan tvoje mladosti. Jucer si prevladao i posljednji nemir.
Od sada ces iznenadjenja prepoznavati kao stare poznanike. Neces se ljutiti
na mala nesavrsenstva, znajuci da su nuzna velikom savrsenstvu. Istom ces
blagoscu pristajati na srecu i na nesrecu.

P.S. sestra ce me skalpirat kad skuzi da sam joj prcko po dnevniku, ali ono, ko bi reko ... mislim, iznenadjenjima nikad kraja..
P.P.S. ima jos :)

Ploviti bespućima svoje sasvim obične običnosti, na putu prema priznavanju pozicija
na način da svatko objasni samog sebe.

Svako izgubljeno vrijeme naša je kolektivna bol, naš strah, nemoć da se oslobodimo. Svaka prešućena rečenica ostaje zapisana duboko i zauvijek. Poput mrtvog Krista, kurca prekrivenog krpom, znatno mlađom od njegove smrti.
Moja misao zato neka ostane iskrena onoliko koliko sam sposoban podnijeti. Neka svaka riječ prepozna i oprosti afektu što je upotrebljena da barem netko od prozvanih shvati da mi nije bila namjera vrijeđati. Ipak, ono što je važnije od lažne časti svakog od nas stanje je činjenica koje govore o nama što jest, a ne što želimo da bude.
I zato, zabilježit ću svoj život drhtavom rukom, nemoćan da kažem nešto moćno, nesposoban da prestanem pisati i, tek ponekad, zaista prisutan u zapisanom.

Ploviti bespućima relativnih dimenzija, okarakteriziranih zakonima sna, ocrtanih desnom rukom netalentiranog djeteta koje još ne zna da je ljevak jer mu to roditelji ne dozvoljavaju da bude, a unatoč cijeloj toj iluziji, ostati dovoljno pribran da zabilježim nevjerojatnost čovjekove mogućnosti da se uvijek prilagodi i jednostavno reći što trebam.

Iluzija u kojoj sam smješten nepodnošljivo je nejasna. Pritisak, mučnina i ponavljanje. Nazvat ćete to ohološću, preseravanjem, umišljenošću, a možda je baš manjak istih problem što već odavno nisam shvatio da mi nemamo o čemu pričati. Što da vam objašnjavam kad ne znam, a vas ionako ne zanima. Vi ne tražite odgovore, a ja tek postavljam pitanja. Kako to strpati u isti stih? Kako pronaći zajedničku karakteristiku glazbe? Kako da se razumijemo?

Što se zapravo sa mnom događa? Da li su to karakteristike nepodnošljive lijenosti ili samo nemar prema stvarima koje me ne zanimaju? A opet, postavlja se pitanje što me to zanima? Možda sam ja samo jebeni vjetar bez naziva i smjera, razbacan među ciklonama i odlukama drugih da me ne primjećuju. Možda svo vrijeme to negiram jer tako i sam ne moram priznati da mi to stvarno i odgovara.

Moje depresije, tugu i nemoć da funcioniram vi gledate kao moj pad. A što ako vam kažem da je to situacija moje najrealnije realnosti? To je moj dom, nalazište kostiju davno uništenog mene. Ništa strašno, po ničemu se ne ističem od ostalih uništenih. Nema razlike između moje smrti i vašeg života. A možda sam mogao biti genijalac, pa ovako osakaćen mogu tek pomišljati na to.

Gdje sam tu ja, u toj gomili prisutnih oduzimača ideje mi i vremena? Zašto sam naučen da im se ne suprotstavljam? Da ne kažem što stvarno mislim po cijenu da im ne bude pravo? Zašto ne znam suočiti se s konfiktnom situacijom? Naučili su me da su to odrednice dobrog ponašanja. Treba poštivati svaku individuu, razumijeti njezinu situaciju, ocijeniti ju tek kada mjesec dana odhodaš u njezinim mokasinama, ali me nisu naučili da se sve to ipak treba ticati i mene, tj. mojih odluka i načina funkcioniranja. Koji je smisao ako sam ja ugrožen? Ako me guše, a sami to ne shvaćaju, a ja im to ne znam i ne mogu reći? Gdje sam?
Svijest problema stvara frustraciju, suočavanje slobodu i još jedno odbacivanje od strane prepisivača bambija ( na ovaj ili onaj način). Reći će da sam ohol, bezobziran i umišljen. Naći će mi tisuću i jednu manu, odbaciti me, ismijati, shvatiti moju jeftinoću.
Iskreno, ne vidim u tome ništa loše.

No energiju i imam da je trošim, a ja sjedim kraj razbijenog prozora i , čekam god

smiješna priča u okruženju seskualno frustriranih na kršćanski način. banalnost perverzije, iznemoglost objekta optimizma, govno kao tabu još uvijke dostojan zgražanja, kurac- molitva.
svijet je nesvijest. ne-svijest šovinizma. prije svih, usađena u ženu.
one su ta koja prihvaća ropstvo, koja se moli bogu ocu, koja daje paru muškom predstavniku svetog. ona kupuje barbi svojoj djevojčici. oblači tek rođenu kći u roza svijet.
„ah, kako je slatka, mala moja princezica!!!“
ona vjeruje da je mentalno inferiorna.

osmisliš svemir da ga posjeduješ kao gospodar zla i napraviš svoju privatnu zvijezdu smrti koja će ti uništavati sustave i svjetove, a opet, u jednom bolno ekstremnom trenutku, pokislom i nemoćnom, prepoznaš svoje dobro. ma sve je u redu, tihi balans iznemoglosti i naive pretvara se u užitak življenja. jednostavno nema razloga za stvaranje napetosti. Paradoks odzvanja razumijevanjem. lijepo je, i nema ničeg važnijeg od istog. potpuna opuštenost, sasvim obična prepuštenost, iznova napunjene baterije i jedan dalji pogled.

djeca su mali ljudi.

razlika je u sekundi između jeke i njezina glavnog sadržaja.
kakofonijom rastjerujem patuljkovu strategiju.

smiješnoj klasi klasičnog prestavnika žene nije jasno zašto su u našem stanu ogledala nakrivljena.
modernizam, pretpostavlja, pa ponavlja svoje čuđenje i zaključak.

modernizam.

patuljak je zbunjen, možda malkoc uplašen.

možda da naručim telefonski malkoc oslobođenosti od ovog stana i grada.

„koliko vam je brza dostava?

jer besplatna?“

skidam krinku i opet sam izjavan.

spavaj patuljčiću, blatni su ti točkovi.

i podovi su blatni.

znaš, premalo je to snijega da prekrije blato našeg grada.
nema razloga da ga uzmemo za ozbiljno.

osim toga, premalo je to čuđenja da bih te shvatio ozbiljno.

svjetla u našem kavezu stvaraju dojam vanjštine u crno-bijeloj tehnici.
i tek poneki crveni automobil, poput djevojčice u schindlerovoj listi. hoće li i oni biti prepoznati tek u svojoj smrti, na masovnom odlagalištu?

sjećanje na nitko-a

skuhao sam čaj muhama
da prekriju krevete svojom dosadom
kada nitko opet ugazi u mokre oči.

sorry,
ali ovdje više nema mekanih
prizora sisa za tebe.

tim stavom čuvam sise
samo za sebe.

nikada od slobodumnosti sisa,
a nekmoli pičaka,
a tvoj strah od naučenog
niti kod samaritanki
obrijana mufa više ne prolazi.

zanimljivo je da sam prije sto godina naslov ovog izdrkavanja posvetio tebi, a prošlo je, eto, danas 4 mjeseca, a niti spomenio te jednom nisam. e pa mala flundro, spominjem te danas prvi puta.
4 ti je točno mjeseca tek. i pitanje je kakve ti imaš veze s ovim, kad ovo nema veze ni sa čime, a kamoli sa vezom, pa onda dolazi u obzir mogućnost da sam i tvoju titulu patuljka uprljao nesmislom onoga što ima da takvime bude prepoznato u ovom dvorištu nisko buđetnih ideja i krajnjeg karikiranja onoga što karikirano može da bidne, a ima veze sa menom. eto ti, pa da malkoc svojih komplekasa i na tebe prebacim, čisto onako, zajebancije radi.
ma jebale te tvoje pamučne pelene, vegetarijanska majka, 7 i pol kila sa 4 mjeseca, slučajem izrečeno ime, jebeš miloševića i babića (iako mi je ovaj drugi malkoc draži) i kroničnu oskudicu srba u haagu, i janicu kostelić i antu đapića... imamo tvoj smijeh i to je dobro, ako uzmemo u obzir da ti još uvijek nije potrebno ništa smiješno da bi ga proizvela. kada taj kriterij bude zatražen, sumnjam da ćeš se u mojem društvu smijati. do onda, možda te i uspijem sjebat i uvjerit u svoj stil.

štono bi rekao moj susjed: samo se ti smij, kada jednom pogledaš sabor, neće ti više biti smiješno.

„tvoja niska poraza fascinira“

uvijek negdje između namjerne i nenamjerne naive, tik do pathosa, kronično bez pouzdanja sebi, sa slikama, sjenama i navikama, namještenim da podnosim.
lamentiran umoran između dvije sobe, dva kreveta, sa uvjerljivo previše horizontale u danu. i što idem dalje, sve češće nestaje tona, primjećujem, mrtva priroda šuti, vrijeme se troši u svojoj izmišljenosti, nabavio sam si nove obaveze za neizvršavanje, plemenske poruke koče i ne daju, a ja sam u epicentru, naslikan tehnikom mješanja boja okolnjih. ne vjeruju mi.

samo patuljak šalje osmjehe.

još me ne zna.

ha ha ovo je zakon, sad sam otvorio topic i procitam "tvoja niska poraza fascinira", a u pozadini slusam mrguda i bas ide taj dio.

zaustavljeni kadar

sorry buraz, slažem se s onima koji tvrde da je sve do sada već rečeno i stoga, za tebe, baš kao ni za mene nema više mjesta niti u jednoj kvazi ozbiljnoj priči, osim, u ovom smiješnom epitafu naših života.
šetalište uz dravu bilo je prazno, baš kao što je ovaj grad za mene još uvijek prazan. hodam laganim korakom, potpuno koncetriran na bartokov prvi klavirski koncert u ušima, kad li me s leđa zaskočiš svojom pojavom. i prođeš nekoliko metara od mene nemajući pojma da ćemo završiti u istoj priči i to upravo u ovoj, propaloj, neambicioznoj. a bio si prizor života. ti, tvoj crveni truli bicikl i od života umorni pas, nekoliko koraka iza tebe. oba točka na felgama, slomljeni blatobran, neravan korman, nekoliko prljavih boca na paktregeru i ti, prljavih fleka po licu i odjeći, neizbrijan, pretpostavljam smrdljiv. ma ne, nema načina da te do kraja opišem. nikada mi to nebi uspjelo. posvećujem ti stoga ovu našu propalu priču i činjenicu da si ovako zauvijek zarobljen u njoj, ma koliko ista bila brzo zaboravljena. i ti i tvoj prljavi pas.

i ja, naravno.

sasvim je dovoljno.

i think what's wrong with the world
has to do with those who fell in love with new york
or los angeles or paris and jerusalem

and me of course

.
pusa lurkerima

U to ime idem ja nekaj popit.

benzin? nemoj, nema ga još puno...

možda govnaru?!? nije da baš mnogo ljudi peče rakiju od govneta pa onda, u ovo ime...

mora da je nešto specijal.

Fala, ko da jesam. Mislil sam na graševinu.

možda "mašu"? jednom smo prilikom nas troje prijatelja napravili sovj koktel. sjećam se samo da je jedan od doneso rakiju za masiranje babljih kurijinih očiju, nakon koje smo, već nakon guca, popili možda i dva decilitara obične vulgaric šljivovice rakije kako bi ugasili vatru. na kraju, mješavina tih rakija, piva, likera od mentola, coca- cole i žličice vegete (ovaj dio ubacujem kao hommage oliveru mlakaru, i unatoč, nema veze sa našim koktelom). sjećam se samo da je bio naftolike boje i da je djevojče u koje sam u to vrijeme bio zaljubljen, nakon prvog guca povraćala. mora da sam je nakon toga presto volit, no nećemo se sad previše otvarat. kasnije smo mi muški pili isto piće na osobnu, sistemom, ako padne slika, 16 gutljalja, u obrnutom, 8.
ime smo dali po maši iz ruskog romana. sestra joj se, jedna od dvije, zvala olga.

govnaru nisam pio, ali mašu, boga mi jesam.

Link

.
pusa lurkerima

jel to s mašom bilo u djetinjstvu ili kasnije?

ovaj put nije bio samo jedan enter

.
pusa lurkerima

bilo je to u djedinjstvu moga djetinjstva.

Kak sad prepoznaješ i razlikuješ okuse?

ne raspoznaje. zato i može bit vegetarijanac.

dobro si pogodio ovo s vegetarijanstvom; s obzirom da ne prepoznajem okuse i mirise (što me ne spriječava da razlikujem glavaša od đapića), ili mi se to obično događa vrlo rijetko, stavljam mnogo vegete (=vegetarijanac), no činjenično stanje moje mentalno-duševne pozicije kazuje da ponestalo.

`beš nedosljedne.

Baš nježno.

šta je nježno, vegeta ili nespomenuti shoyu (da neispadnem prepismen) kao alternativa?

tvoja ljubav prema đapiću & glavašu.

To. Naš dečko.

ma malo sam osjetljiv ovih dana. jednog oće da osude, a ovaj se uporno želi beatificirati za sveca, do se drugome suprotstavljaju neki tamo sotonski umjetnici pa bi da na trgu u osijeku u spomen anti starčeviću bude neko konceptualno riješenje, no na sreću ne daju se niti jedan od mojih najkičastijih metafora pa onda, niti će u hrvatskoj biti pravde niti koncepta, tako da ćemo imati nevinog glavaša i bistu anti starčeviću, majku im jebem konceptualnu.

Kužim te.