Forum

moj korak, nježno raspolovljen na dvije lagane polutke. svijest i nesvijest. negdje između, gdje je granica najtanja, na samoj margini zbivanja, tišinom obnovljena, započinje priča o onom dijelu sebe koji bih volio upoznati.
pokret je to stvarno lagan, ispod svih kriterija. potpuno opušten za svaku granicu, povodljiv, nepredvidljiv, ljubavan.

poput djeteta.
da.
to je slika kojom bi se nešto moglo reći, to je ta nježnost i osmijeh.

zatvorenih očiju, proročke glazbe, susret postaje moguć.

posljednji puta nitko. počivao u miru božjem.

oslobodi se potrebe za oslobođenjem, šapnulo je. oslobodi se potrebe da moraš napisati nešto što će drugima trebati. zaboravi da pišeš čak i radi sebe. dosta je, to je vrijeme završenog karaktera, mogućnost je da uzmeš situaciju i prepustiš joj se. bez očekivanja oporavka, slave ili oslobođenja.

majstor. biti majstor. majstor pisanja. pokloniti se slovu i potom pisati. jednostavno pisati. samo pisati i ništa više.

poput priče o potoku koji je jedini ostao kraj presušene poljane, i zahvaljujući njegovoj vodi na disanju je ostao jedan cvijet. i svi smo mi sposobni plakati jer nema smisla, gotovo je, zašto se truditi, zašto ostati sam u sjetnoj dolini mrtvih...

jasno je,

nastupaju pravilia koja se moraju bez odstojanja primijeniti u određenoj situaciji.
naglasak je na moraju.

čisti je to razum! um!! intelekt!!! logika!!!!

ali...
ima nešto i u priči starog hrasta koji je također na samrti jer nema dovoljno vode da ispuni njegove potrebe. vidim ga dok sluša taj mali i još uvijek prefanatično mladi potok. osjećaj s kojim se poistovjećujem pogled je razumijevanja, sjećanja i jedne tople mogućnosti. on umire i zaista nema razloga da se oglasi, da vjeruje u stvari koje s njim očito više nemaju veze. da li se tu radi o iskustvu ili o uživanju u svojem tihom gašenju, pomalo je svejedno.
nježnog glasa, kao da ga vidim kako svojim umornim, ali još uvijek strastvenim glasom tiho probija ljuske nemoći i frustracije tog naspram njega stvarno malenog potoka.
da li se tu radi o šaptu ili o onom mudrom i mirnom glasu ostvarenog učitelja koji zna kako će na najjednostavniji način doseći područja potokovog uha koja su spremna čuti?
da li je u pitanju situacija u kojoj prosvjetljeni svojim primjerom oslobađa prisutnoga od vlastite gluposti?

„ali ti nisi tu da zazeleniš dolinu“, govori mu kao što proljeće govori zimi u prve dane njihovog međusobnog zagrljaja u izmjeni života i smrti, sna i prosvjetljenja.
„ti si tu da održiš na životu samo taj jedan cvijet i ništa više. zapamti, ništa više osim tog cvijeta!“

opet
su jutros
procvali u žitu
makovi
crveni
sve su nam
njive pokrili
cvjetovi njihovi
crveni
i što je sad meni kriv župnik
visok metar i sedamdeset
sa mesnatom glavom

zbor:
modriča-optima
o-o-o-o-o-o-optima
modriča-optima
sint-sint-dvehiljadejedan
siiint-dvehiljadejedan




sadrzaj je izmijenio/la - valcer u 15.04.2005 u 09:47:18

:-) :-) :-) :-) :-)

uzmi me, situacijo.

rastali, pokloni, rasturi.

spreman sam ti se nasmijati. uzimam te za ozbiljno, stavljam pod prste i prije nego te počnem svirati, slušam. tišina si.

sve počinje tišinom.
svaki život. svaka milost. promjena.
sposobna si, itekako, osloboditi me registriranja buke i to u situaciji dok sam materijalno postavljen u samo središte buke.

kada i posljednji utjecaji rasture ti ono malo preostalog,
znat ćeš da konačno postaješ čovjek.
tek tada
i samo onda,
postat će ti jasno da su ljudi glupi ko kurac i da je šteta gubiti vrijeme na njih.
Isto tako,
tek tada
i samo onda,
shvatit ćeš stvarnost.
neće više biti potrebno gubiti vrijeme na ljubaznost, niti bacanje biserja pred svinje. Znat ćeš u svakom i to u baš svakom slučaju što trebaš. Sve će ti biti jasno. Baš sve. Potpuno.
Pretjerana emotivnost, vezanost i ograničenja imanja nestat će u konačnom padu. Raspršit ćeš se, olabaviti, ugašen poput najsmrdljivijeg i najjeftinijeg čika u pepeljari prosječne prosječnosti, tako običan, sasvim dosadan, nevažan i jeftin,

tako…

jebeno…

živ.

Nitko te više nakon toga neće moći voljeti jer ćeš početi iskorištavati mogućnosti, bez potrebe za objašnjavanjima i ispunjavanjima očekivanih reakcija. Postat ćeš sve ono protiv čega si se borio, svi strahovi kojima si se ograničavao. Postat ćeš čovjek, individualac. Raspršen, sam i tako sretan jer nemaš više što izgubiti.

Otkini tu plavu ružu i stavi u vazu bez vode.

Otkini ju i ne osjećaj odgovornost.

Čovjek si.

"Bog poucava srce, ne IDEJAMA nego PATNJAMA i protuslovljima." - De Caussade

pokušaj da zapišem riječ stvorila je od mene nemoć kojoj nisam znao odoliti.
poklonio sam joj se, ostavio mogućnost i shvatio da se opet ponavljam. iznova i iznova tih nekoliko riječi. učinilo se nemogućim da će itko izvan mene shvatiti. ostao sam i sve više postao sam. sustav koji je težio da ne postane sustavom oslonio se na moj podsvjesni instinkt kojem je oduvijek bilo najvažnije da ne upadne u glasne priče. tiho i postepeno mijenjanje percepcije prostora i vremena.
zaustavio sam se, pogledao riječi, sve je bilo na svojem mjestu. i tišina i lakoća, jedine dvije stvari bez kojih ne znam.
uzele su me k sebi, naslonile na zid koji je do sada za mene predstavljao isključivo mjesto egzekucije, i ostavile nježnog. konačno sam se nakon dugo vremena suočio sa činjenicom vlastitosti.

nježnost.

unaprijed osuđen na poraz i sasvim mizerne šanse za dugi pat.

Tamo negdje u tišini, samo nekoliko zagrljaja rata udaljeno od boga, oslobođeno od značenja, utjelovilo se dijete.
bacilo me na koljena…mojim gestama zaplesalo molitvu hvala.

Otvorio sam rane, prokrvario ego, ustao na koljena, pogledao mrakom.

Šutilo je.

U nemogućnosti objašnjavanja, šaptao sam rukama oblikujući vjetar.
Bio je to ples. Morao je biti, kako inače da samome sebi objasnim da se to stvarno dogodilo.

Bio je to moj mrak koji se raslojavao po dimenzijama do sada neviđenih slutnji.
Ja sam bio taj mrak.

Nevjernik, umoran od odgađanja, otvoren tek za nova ograničenja, zaplivao sam dimenzijom osobnog lutanja.

I taman kad se učinilo neprikladnim za moju sigurnost, došlo je do svijesti o nedostatnosti metoda kojima sam do sada pokušavao objasniti.

Pojavila se tišina. Otvorio sam joj se i samo nekoliko zagrljaja udaljen od rata bez zagrljaja,
oslobođen značenja, utjelovio sam se.

Šutio sam.

Postao sam hvala.

kornjaca

pri rodjenju
zatvorenu
u oklop
stavili su je
tebi
u guzu
kad joj se
cahura
ne mili
u svoju zoru
radi tjelovjezbe

na
licu
sija
ti
osmijeh

Da citiram svog omiljenog publicistu (a ujedno i uvrijedjenog novinara):
Kisa pada, guzicari rastu!
I svakim danom ih je sve vise i vise!-hohohohoho.......khm

taman tik do slomljenosti, nježno rastureno, autistično dijete ostavljeno na nemilost ismijavanju. tko je bez grijeha nek baci kamen prvi, odavno je tek povlastica za političare. ipak, nerazumijevanje i patetična radoznalost, stvorili su otpor naspram gluposti i nemoći da se istinski nasmiju svijetu koji nije znao da treba biti registriran kao institucija.

ostavljeno samo, dijete je nacrtalo boga, i to je sjebalo sve ostale jer nitko do sada nije znao kako bog izgleda. imao je pičku.

dijete je prva lopata u grob
krunoslav bošnjaković

ponekad ti se neke stvari zaista dogode same od sebe. trčim ja tako danas oko srednjoškolskog igrališta u osijeku kad li iz srednjovjekovne tvrđe dopiru neki čudni, a ono poznati glasovi. ma ne, ne može to biti on. ali tko bi drugi. otrčim tamo, kad ono... On je!!!!
hrvat ,legenda, neuspjeli samoubojica!!!
MATE MIŠO KOVAČ!!!!
sve mi je odmah bilo jasno. otrčim kući, uzmem novčanik sa dragocjenim papirićem u njemu, posudim od prijatelja pinkalo i odem na koncert.
naime, o čemu se radi.
prije nekoliko godina, bili ja i prijatelj na željki ogresti i gostima. otišli mi, ponedjeljak navečer, kazalište kerempuh, gomila baba i jeftine ulaznice. ne znam zašto smo otišli. i tako mi sjedimo kad ono gost DUŠKO LOKIN.
ja se stvarno tako u životu nisam smijao nikada. uhvatili su me grčevi u stomaku. imati priliku u živo vidjeti osobu koju su lik i djelo nadživjeli zaista je svet u životu svakog pikzibnera. i završi tako emisija, i mi odlazimo doma, kad li za šankom ugledamo Njega. prijatelj se brzo snađe, izvadi zeleni papirić i olovku i otrči do šanka. ja se okrećem leđima umirući od smijeha, a on ozbiljan, traži potpis. i dobijemo ga.

od tog dana pa sve do danas, druga strana papira bila je prazna. ovo mi je prvi koncert miše kovača. hsls i hdz za hrvatsku. i tako jeftino pivo, jeftine debrecinke, gomila štakora ljudskog roda, pijani domobrani hvataju djevojke za guzice, i jedna mala tiha želja u mojem srcu. da zaokružim cjelinu, da onaj mali zeleni papir dobije i svoje naličje.
i tako završe pjesme, i jedan poznanik mi se ponudi da će se gurati po potpis. i ode on u masu, oko miše specijalci, bljeskaju fotoaparati, gura se pijana masa, sva u transu. ipak, snalažljiv je moj poznanik pa preko mišinog menađera dođe do potpisa.

od danas mojim malim svemirom opet vlada determinizam. velik je ovo dan.
mišo kovač i duško lokin na istom papiru.
neopisivo.
neke se stvari ne mogu kupiti novcem.
i pošaljem ja tako poruku onom prijatelju koji ima potpis duška lokina, i već mi zada novi zadatak. zdravko škender.
jel taj još uvijek pjeva?! zvučalo je nemoguće i za mišu, al eto... čudni su putovi... hm.
što sam ono htio reći?

zapiši mi riječi koje smatraš potrebnima. zapiši ih kako znaš, ali ostavi, molim te, malkoc prostora za mogućnost moje verzije. davne su to bajke, ali, ma koliko god mi bili suvremeni, uglavnom barem nekim dijelom sebe pale. zapiši mi riječi, a ja ću ti ispričati svijet kojim sam prognan u močvarno tlo svojeg neprepoznavanja. blještavilo reklama, prazne riječi i šutnja koja dolazi samo kod iskompleksiranih. nikad ništa više od tog.
moram ti priznati da još jednom upadam u dug i naporan, al sasvim podsvjestan proces samoomalovažavanja. ponovo sam spreman povjerovati kako svoju jeftinost trebam tražiti u onome što radim jer volim, a ne u onome što radim jer sam slab.
opet i po tko zna koji puta iznova, svrstan sam u prosjek vlastite nemoći, šutljiv i tup, bez boje, svjestan patetike i nedovoljnog poznavanja svijeta oko sebe.
vjerujem im, mora da znaju više od mene. ipak su oni glasni i suvereni, a ja sam tek pitanje.
pitanje koje nikada neće biti postavljeno u ovom svijetu , a kako se iz sadašnje pozicije na kružnici čini, jedini je koji imamo. sve ostalo tek je mogućnost na kojoj su religije izgradile svoje karijere u upravo genijalno promašenom rauzmijevanju onih na koje se pozivaju.

svidja mi se tvoja poetika.

gdje si skinuo taj stil? :)

kako bi to mataković jednom prilikom rekao, na pitanje odaklen izvlači fore, nešto iz nosa, a nešto iz arene.

nekoć davno bio sam si patuljak. smiješni drveni pinoko. vrijeme je to ekstatične zaljubljenosti u biće koje nisam smio dotaknuti jer bi me ubilo. povlačio sam se po najsmrdljivijim šupama svoje nemoći da izreknem bol kojom sam bio zaručen prisilom.
sjedio sam tada na sjedalicama osječkog dječijeg kazališta prvi puta na koncertu tamo nekog benda. svaki takt glazbe, svaka riječ, gesta, sve je to bio svijet koji sam morao imati za disanje. nisam znao drugačije. bio sam slijepo odan, poklonjen procesu, simbiotičke potrebe da opstanem u svijetu u kojem je emocija uglavnom ležala na dnu boce najjeftinijeg alkohola.

danas, sve češće dolazim u situaciju da na ovoj osobno izmišljenoj fusnoti stranice koja nosi naslov `svijet kojem ne pripadam` nemam više što za reći.

sinoć je bio koncert u oksu.
znoj, alkohol, ustajali nikotinski zrak, nepodnošljiva vrućina. izdržao sam, do kraja sam ostao. želio sam si to dokazati da još uvijek imam pluća za tako nešto. i tako mi se dogodi da se nađem okružen ljudima, a tako sam sam. prazan za ovaj svijet. i probude se emocije, oslobode mi pjesme terete značenja koja sam im samo ja dao, pomislim da sam sretan, osjetim neku prilično nedorečenu akciju sebe i tada shvatim da se silim. nije to svijet, nije način kojim oslobađam svoja ranjena krila. možda na nekom drugom mjestu, pod nekim drugačijim suncem, u okružju nekih drugačijih ljudi, sa nekim drugačijim odabirom pjesama...
danas ne, niti sinoć isto.

da li se tu radi o nadilaženju, ili o svijesti da ne mogu pronaći ničega za sebe u svijetu koji je već predugo izvan mene?

danas, još uvijek sam patuljak, ali igre oko mene su drugačije. snovi i nadanja, ljubav, dodir...
nije me stid priznati... pristao sam biti pička svakom kome to išta znači, pronašao sam svijet ljudi koji me nadahnjuju i čine mogućim.
oprao sam usta od alkohola, oslobodio krila od nikotina, uzdigao svoj subjekt ka shvaćanju boli i znanju da su u ovakvom svijetu vjenčanja samo nasilja nad osobnostima i ljubavi. a zavolio sam svoju bol. ona je moj najbolji učitelj.

pipsi su za mene stvar jedne prekrasne prošlosti, barem u onoj sinoćnjoj verziji. ničeg tu kreativnog nije bilo, ničeg novog, tek simpatičnost nove pjesme i ideologija koja mi se učinila da i sama shvaća glupost okružja. imam li to pravo reći? pokonit ću si mogućnost da imam. ionako je to samo moj svijet i moje shvaćanje istih. ovo je bajka, dječija igra... san nakon kojeg se probudiš i osjećaš zadovoljstvo, ali jebiga, san je ipak samo san.
a kažu da je to jedino što imaš.
ma boli me kurac, mogu srat koliko hoću, a da pri tome baš ništa ne promijenim

svaki novi susret s ljudima ostavi u meni tu praznu crtu nemoći i želje da se pokrenem, ili da se možda preciznije izrazim, okrenem. da jednostavno odem iz tog svijeta. da ostavim za sobom sliku shizofrenične i ne baš uračunljive osobe kojoj će odgoditi konačnu presudu jer neće biti baš sto posto sigurni o kojim se simptomima radi. zaista, uvijek iznova, to je moja utjeha i način kojim se lažem.
a gledao sam jučer jedan film u kojem se provlačio light motiv zapisan kroz rečenicu: svatko od nas je u svakom, i to baš svakom trenutku, sposoban promijeniti svoj život.
zvuči primamljivo, ali nije lako. ipak je ovo svijet u kojem se pri svakom, i to baš svakom kašnjenju vlaka spominju japanci koji se ubijaju ako vlak zakasni tridesetak sekundi. nikome nije potrebna istinita verzija te priče. nitko ne razmišlja da se tu ipak radi o samo jednom čovjeku, a ne o cijeloj naciji, i da nitko od nas ne zna što se je dogodilo tom čovjeku u životu, ili barem toga dana, da bi ta mala kapljica bila dovoljna da prelije čašu.

ne, nije lako, i to isključivo jer još uvijek u to vjerujem.
i onda se popnem na brdo, na izmaku snaga zbog opće izbačenosti iz ritma kondicije, ali zrak je pročišćen, misli su opuštenije, manje je ljudi, rekviziti horizonata pomiču se znatno dalje, i sve se opet vraća na početak priče o susretu s ljudima i o potrebi da se pokrenem, ili kako to gore preciznije zapisah, da se okrenem od svih njih, a posebice pri tome mislim od samoga sebe kao vojnika njih, i da jednostavno hodam u čarapama po travi, ma koliko to mamama smetalo.

smiješan trenutak, taj osjećaj.

da li se tu radi o kroničnoj opuštenosti ili o nemoći da se suočim sa problemom? razmišljam o životu, o situaciji u kojoj ja odlučujem što ću i kako ću živjeti. koliko je nas sposobno izazvati život? igrati se igre nesigurnosti? prepuštanja? doživjeti mogućnost napretka? razviti sposobnost samousmjeravanja? strasti?
tko je pozvan nadići svoj egoizam, svoje ustaljeno trodimenzionalno mišljenje? stalež u društvu, ma o kojem se okruženju radilo?
tko još uvijek vjeruje da ima mogućnost priznati svoju razjebanost kao poziv? kao smjer kojim treba željeti?

u takvim trenucima nastupa tišina. glupa tišina, ona koja u sebi ne krije ništa novo. osušena, dosadna. tišina nemoći. tišina predaje. život treba živjeti po pravilima koja su odavno odlučena. ipak je to siguran put, metoda kojom smo sposobni ugodno proživjeti svoj život. small talk, nekoliko poznanika, ako je moguće malkoc više onih koji će nam se ulizivati potvrđivanjem naše genijalnosti, i već je to dovoljno da se dogodi osmijeh ponekad.

ljubičasto

mali trzaj šapta kojeg donose boje
umotane u krizu čovječnosti
metodom ruku zabijenih duboko u džepove
da kostur prolaznosti ne preplaši dijete
kojem je preostalo još malkoc vremena
prije konačnog oslobođenja od neznanja
da je ono taj kostur,
razvlači svoj krik posljednji puta
bivajući ljepota kojoj nitko nije svjedok.

i sada bi još samo
trebalo voditi računa o tome
da li se na kraju ulice,
kojoj niti jedan heroj nije dostojan
biti ime,
krije sunce,
ili tek malkoc svjetlija nijansa mraka,

ali,

trzaj šapta kojeg odnose boje
dubinom ulice
odavno je prekrio
smrzli kostur prolaznosti
na sada već odavno zaboravljenom početku ulice
koji je u sebi krio nekoliko drugačijih svršetaka.

dijete je umrlo u rukama vojnika-kostura.

moram priznati da je stvarno smiješna pomisao da ovakav ja imam ikakve veze s tobom. živim u osijeku, ograničen tisućama malih praktičnih sitnica koje me nužno kalupiraju prema modelu usputnog funkcioniranja, izmoren i pospan, prilično udaljen od svojih realnih mogućnosti. smiješno je. tko sam ja? tko si ti? postavljaju se pitanja i ja im ne znam odgovor. da li i ovo pisanje nadilazi moje težnje, da li dovodi do tebe, ima li te? pokušavam raznim načinima, ali o kojem god se radilo, uglavnom ih svodim na što više svog užitka i što manje muke jer vjerujem da nema potrebe mučiti se jer takve primisli sve dodatno otežavaju. a možda u tome i je moj problem jer tako često dolazim do zidova koje trebam obuhvatiti u svoje krugove, a ja ih, pošto ne volim zidove, ostavljam izvan sebe. a ponekad se čini da su baš oni ključni segmenti moje stabilnosti.
ne znam, teško mi je reći, skriven sam iza nekoliko množina izbjegavanja suočavanja i to je jedini način kojem poklanjam kakvo-takvo zalaganje.
a spreman sam otvoriti ti se, bez puno razmišljanja, da kažem onako seljački, spreman sam pokloniti ti srce pa makar me to koštalo iskušenja u kojima ću popušiti ogromne lekcije iz egoizma, vjerujem da imam dovoljno snage da zaslužim ovim pisanjem situaciju u kojoj će estetski kriterij zadovoljiti barem nivo kojim ova slova imaju titulu privatnog razgovora.
ali kako? kako da u ovakvom svijetu komuniciram s tobom kad ti ne znam objekt? previše je titula za takve da bih se usudio sukobiti se s tim imenovateljima titula. radije bih bio pošteđen tog tereta ako je moguće, ali to bi, naravno, značilo izbjegavanje odgovornosti.
jer, ma što napravio, u ovom pluralnom svijetu, u neku kategoriju moraš upasti, pa makar to bila besmislica. a možda to i nije loše.

anđelima

da li bi trebala šutnja biti ta?

ili šapat?


šutim,

šapćem noću,

tražim izlaz,
ali izlaza nema.

vječnost je zarobljena u nevinoj latici
cvijeta u vazi.

pogled je to bez dometa,
zaustavljen presudom,
obojen crnom, i s tek malkoc bijele.

pogled bez suze,
cvijet bez vode.

nepodnošljive boli odavno su presahle površine.


da li bi šutnja trebala biti ta?

ne.

anđeli su,

čista krv.

sunce,
koje ispod površine vrišti oblike
kojih se mi još uvijek stidimo.

samo,
i isključivo samo zato,
šutnja je ta.


ostaje šapat.


(anđelima iz klaićeve bolnice)

jedna od onih stvari koje treba zabilježiti.
koncert ramba amadeusa na UFO festivalu u osijeku. četvrtak, mnoštvo demo bendova, smiješna vatra i na kraju rambo. to na kraju značilo je ujutro u pol 4. koncert mu je započeo u 3:23h. čekao sam koncert od 21:30. i čak i nakon 6-7h stajanja, slušanja raznih bendova, krajnje iscrpljen, dolazi rambo i sve učini nekak posebnim. vjerujem da se radi o situaciji kada svi oni pijane, drogirane napuste djelovanja utjecaja, dok "nas" (da li se može govoriti o množini?!?!) koji nismo ništa konzumirali umor orebaci u sasvim drugačiju sferu.

i onda se dogode situacije poput ove. radi se o onim malim smiješnim situcijama koje su ispunjene osjećajem ljepote i užitka. nad dravom lagano sviće sunce i upravo se ta tiha rijrka pokazuje u svoj svojoj ljepoti dok samo nekoliko stotina metara od nje na pozornici rambova ekipa svira. pogledaš oko sebe, dan je, a gotovo svi u publici, unatoč ogromnoj nervozi plešu i pjevaju.
pojavak osmjeha u tako vidno umornoj situaciji pokazuje se u svoj čistoći jer nitko nema snage za glumu.

i onda odem, popnem se na srednjovjekovnu tvrđu i dočekam izlazak sunca iznad kopačkog, tiho prošapćem u sebi "jebem li ti, neću boga", zabijem ruke u đepove i odem spavati sretan i tih.

RASMC = Rambo Amadeus Svetski Mega Car

pička ti ...cmoljava, tofuasta, četnička

ostao sam u vašoj vazi.
bez vode,
odrezanog korijena.

privatni svemir u tišini ženske utrobe...

kako privlačno,

kako sveto,

kako jedino sveto odjekuje...

ja sam tek promatrač i odavno s krive strane.

DIJETE POSTOJI.

hijerarhija motiva
odlučno kroči k bojama,
a pokreti svemira
odašilju znakove
slobode
da osobno
odlučim koju igru igram.

zvukovi su još uvijek nježni
i zaštićeni,
misli tragaju za
prostorima,
a posvećenost utrobom
najsigurnije je otajstvo ljubavi.

kako da te razumijem? kako da ti se nakon svega obratim? čemu toliko masaka? saznali su i oni koji po tvojem nisu trebali. aureola je tvoja konačno prizemljena k blatu. nema više potrebe da glumimo. sasvim dobro znamo i ti i ja da je odavno tamo pripadala.
malkoc smiješan scenarij. ostalo je od tebe tek gomila jeftinih frustracija i krajnje vrijeme da priznam da nemam pojma koji si ti kurac za mene. ostavimo sada titule i sve one lijepe bajke koje samo zahvaljujući zaboravu lijepo zvuče, vrijeme je za suočavanje s onim dijelom tebe koji jesi u trenucima kada maskembal prestaje. i što ćeš sada? koliko se puta mora ponoviti, a da opet ne priznaš da si pizda, najjebenija od svih?!?!?
tvoj bog, tvoja prekrasna gesta pažnje prema glupima, tvoj bog... razapet sasvim zasluženo.
i možeš se ti pozivati koliko hoćeš, ali ovoga puta neće uskrnuti. neće doći oprati te od značenja. nema potrebe kada ne želiš priznati, biti barem ponekad čovjek. odbaci to svoje jebeno licemjerno lice i priznaj, jebem te u boga kojim se skrivaš, priznaj da si sebična pizda.

mrtav si, baš kao što je i tvoja psiha mrtva. i nema veze što ja tu mislim. bitne su frustracije. bitno je nasilje kojim komuniciraš. to ti nitko više neće prešutjeti.
što se mene tiče, nebi bio problem da priznaš da si đubre, ali glumiti tako svete uloge tako sjebanog karaktera... e tu ti tvoja umišljanja i samouvjeravanja o bitnosti apsolutno ništa neće pomoći.

Urbane, legendo, jesi li to ti?

cemu takvi iznenadni izljevi sasvim suprotnih
osjecaja?
zivot je prekratak da bi ga trosio na mrznju.

nemoj se previse zamarat pretjerano analizirajuci
druge ljude.
okreni se sebi, uzivaj u zivotu, radu, malim
stvarima...
stvarno ne znam...
..ili mozda da pocnes slusat Svadbas, jer su
snimili sasma dobar spot