Forum

jel se to može pogledat negdje na internetu? mislim, nema šanse da ga vidim na tv-u.

kaže da ima music.vip.hr

pozdrav lurkerima
mmmmorrre coookiesss.......

nakon dugo vremena, opet imam mogućnost interneta. nedostajalo mi je ovo malo smiješno paradoksalno mjestašce, a u međuvremenu, vidim, pojavio se i poneki komentar. moram se osvrnuti na upit čemu tako iznenadna promjena emocija. odgovor je vrlo jednostavan. jedna je od onih stvari koje jednostavno izrekneš jer oslobađaju. radi se o mojem ocu, velikom koršćaninu koji je po ne znam koji puta upotrijebio silu nad ženom, iliti mojom majkom. i nema mi tu ničeg više od gađenja, ali kada nakon toga odlazi na molitvu bogu, odglumi savršeno blaženstvo, euforično voli ljude, e tu nešto jebački smrdi.
jednostavno mrzim licemjerje i kad se neke slike ponove, tu više teško djetinjstvo, rati niti nagao karakter nisu dovoljni da zadovolje uvjete za potencijalni oprost.

što se svadbasa tiče, zahvaljujem na savjetu i u potpunosti vjerujem u taj kreativni tim.

... daleko, na kraju svijeta, jedemo hranu i dišemo zrak...

nisam i ne namjeravam izgubiti svoj smijer, svoj stih i tišinu kojom sam opušten. samo ponekad, nagli afekat pomaže. by the way, isti taj otac pročitao je neke moje "kršćanske" pjesme i naprosto se zgrozio. i to je dobro.

mlad sam. glupost se, nažalost, automatski pripisuje.
ne poznajem te, ali zaista, zaista, kažem ti, nedostaje mi sjena i zato sam prisiljen kopati nos do dubina gdje prijeti krv, no unatoč tome, u samoći osobne banalnosti, spreman sam podnijeti i prašinu i nesvijest na račun potencijala u korist sjena onih likova koji fascinirat će mi patetiku.
pitanje je sada koliko nas dugo u kontaktu može održati ovaj metaforički paradoks jer sve statistike kazuju o brzom sagorijevanju što pak znači smrt svakom susretu naših frekvencija na istom valu. a opet, ne znam odustati na vrijeme i saga se nastavlja. i tako sve do posljednje kapi krvi. ili možda do prve noći kada sjenama gubi se stvarnost.

a ipak, problem egzistencije, jednokratne, ograničene i prolazne, egzistencije koja je bačenost čovjeka u otuđeni svijet rada koji te rastvori i oslobodi crta ličnosti i svede tek na oruđe, uz potiho otuđivanje naspram drugog, ipak nije razriješen u pukom pokušaju pronalaska opstanka. zašto je misao prihvatila zadovoljenje već na pola puta i to taman, na samom križanju sa prvim mogućim razrješenjem i uspjehom, i u tom prihvaćenju povlačenje pojedinca prepoznala kao odgovor, umjesto da nastavi proživljavati besmisleno uz neku jebački neodrživu vjeru?

gdje je granica? umjetnost je to trenutka ostvarena okolnostima i trenutnom nesviješću. euforija, san, nepotrebnost simbolike za koju se gine, i sve te nabacane riječi da u svojoj drugačijosti od teme sakriju odgovor. a teško je.
možeš li podnijeti teret sebe među praznima? smiješno je, ma koliko znali da neće razumijeti, tu smo prilično osamljeni i smiješni za te već spomenute prazne. tajna je, ista ona koja u ovom vremenu predstavlja isključivo i samo zaborav.
bezinteresno doživljavanje sebe u svojoj najdebljoj mani, smijeh skinut s računa svakog usputnika, svake pičke, neukroćenog kurca, i sve to nabačeno u naš koš za smeće.

zaista fasciniran, opušten i pripravan, nastavljam niz kojem nije dostatna samo najobičnija ideja ili cilj. potrebna mi je kronična glupost, nepodnošljiv patos i apsolutno nepriznavanje apsolutnog. čista kontingencija bit će jedini bog ove priče, isti onakav kakvim nas tisućama plaše, lagano shizoidan, nježno nesiguran u samog sebe, malkoc previše kontradiktoran za tako precizna pravila.

valjda je to dobar znak da postepeno postajem sposoban prepoznati dosadašnje crte društva na svojim plohama kao nešto preko čega smijem preći svojom farbom, nešto čega se smijem igrati u svojim okorjelim trenucima perverzije... nešto što je postalo smiješno u svojem novom ruhu abortiranog tabua.

zaista imam iskrenu potrebu da spojim nespojivo, da, poput one umjetnice što je spalivši bibliju, kuran i bagavagitu, od pepela i voska napravila falus,

da jebem majku iz iskonski iskrenog pijeteta.

ta i ja sam jedan od onih loših pjesnika, o kojem glavni lik govori u kunderinoj drami jacques i njegov gospodar.

«danas je dan kad iz početka započinje sve»

iznosim svijet, govorim načinom,
pokrećem sjećanja
i sve iznova
rađa se,
buja,
otvara
i što je najvažnije,
želi.

koji su motivi u ovoj pjesmi?
kako je sve ustvari počelo?

a ideja? a pjesničke slike? bilješka o piscu? i šta se još navodilo u lektiri u osnovnoj školi? ne bih znao, ja ne znam čitati.

u poečtku bješe srbin, potom amebe iliti bog, ovisi tko čemu više naginje

meni naginje u lijevo... iako cura tvrdi suprotno. al to je radi perspektive.

a što ako je moje osnovno neznanje iz biologije sjebalo, pa su ipak papučice bile prije ameba? za kog u tom slučaju?

kod mene u prošlom selu bio neki jozo papučić, umro čovjek od alkohola pa bi njemu u počast dao prijednost tim njegovim, papučicama. kuću njegovu kupio je joža koji također voli rakiju isto.

rakija ist schnaps! drang nach osten! živjela kulturna revolucija.

eto, dogodilo se i to. izvjesni doktor nauke Tomislav Dragutin tužio je izvjesnog filozofa u mirovini Milana Kangrgu, za klevetu. gospodin Kangrga mora se 15. studenog pojaviti na općinskom sudu u Zaboku zbog rečenice iz svoje nedavno objavljenog knjige „Etika- osnovni problem i pravci“.
rečenica glasi: „ŽIVOTINJE SU PAMETNIJE OD HRVATA JER ZNAJU SVOJ INTERES“

tko je za da odemo do zaboka i da jebemo maiku tom zaista pokvarenom čovjeku, tom nekom kangrgi. tko je ikad čuo za nj, dok za doktora Tomislava Dragutina svim znamo; a i ideologija mu je jebačka. svi smo mi on. ili je on mi. ma ne... ne znam, nisam više siguran tko je tu on, a tko ona, ili zašto sam ja mi, a ne ono, ili, kako bi stara šokačka rekla u sebi: tko misli, zlo ne misli.
po toj analogiji, Milan ne misli, jer je mislio zlo jednom od najstarijih naroda u europi uopće. uostalom, nije na filozofu da misli. dobro je dok još uvijek ima časnih ljudi poput Tomislaca Dragutina.

citirat ću jednog slavnog hr književnika: svi smo mi hrvati, osim onih koji to nisu.

vrijeme je i ja pokušavam zavući svoje umorno predanje unutar granica svijesti gdje sve se zna i zadovoljno uživa. pokušavam utišati se, šapnuti mir, pomaknuti udah, i biti tu.
molitva mi oslikava sutra, ali samo u obliku sretnog vala nježne prisutnosti i ništa više. tek nekoliko laganih pokreta lišća, kapljica vode, miris nježnosti, udisaj.... izdisaj....

ovdje sam...

sasvim blizu...

zatvorenih očiju, sa suzom u rezervi,

malkoc plešem minimalnim pokretima ugode svoj izdah, a malkoc sam udahnut od svega.

nisu riječi potrebne, i zato, tek nekoliko njih odigravam da prisutnost naznačim u igrama bez granica.

koji kurac?!

kao po staklu, obrisi daha ocrtavaju sličice iz djetinjstva koje smo lijepili u albume i pridavali im krucijalna značenja za naša mala uvjerenja. danas su to neka druga lica, s malo većim rasponom rečenica od onih početnih, nogometaških. i sve je baš onako mistično koliko bi to umjelo dozvoliti poduzeće bivših pionira. a poduzeće je sa svojom ideologijom propalo razred zauvijek, pa je došla neka druga ekipa, još manje pismena, i onda nam se oni tako napili krvi i nacrpili plazme, sa srećom u nesreći što se plazma obnavlja već nakon 24 sata čak i u ludih vegetarijanaca, majku im jebalo pedersku, četničku.
i tako kipovi po trgovima izgubili svoju veličinu, imena na koja smo se navikli odvedena na zadnja vrata van iz naših života, neki novi likovi neke druge povijesti postadoše svakodnevica i sve tako, kao da se ništa dogodilo nije. a ništa se dogodilo i nije. tek malo više napaljenih na događaje o kojima je zabranjeno imati drugačije mišljenje. nemojte šta zamjeriti, kamena su vremena komunikacije oko nas, i nije trenutak za uvjeravati u činjenice, a kamoli vrijeme i prostori za vjeru u pravdu. naiva pastve ocrtava se u gluposti pozivanja na moral, a da nitko od njih ne spozna do sada da su moralne odrednice onih o kojima je riječ, ipak nešto drugačijeg karaktera od ovog nama opće poznatog, komercijalnog, davno zastarjelog.
možemo šutjeti i učiniti ovaj naš zajednički paradoks mogućim, jer ionako, što god rekli, sve ide u tri pizde materine, a kada do tamo stignemo, postaje jasno da nema još više natrag.
i sve tako, poput rutinske epiziotomije na mekom tkivu međice. znate ono, kao, pa nismo znali da neće trebati, ali ionako, to je samo nekoliko šavova kraj pičke.

ma jebeš metafore.

k'o Štulić, jebote ...

e ovaj puta baš neću obrisati guzicu da međunarodni perači gaća u narodnim nošnjama nekog neprilagođenog naroda dobiju živčani popizd kad im u ordinaciju na glavnom trgu donesem svoj masterpiece. bit će tada prekasno za shvatit me ozbiljno jer nakon što u svojoj glavi umislim da bi moj `izričaj sepstva` morao moći da završi u izlogu u drugom redu spomenute ordinacije na isto tako u istom tom drugom redu spomenutom trgu, otići ću u centar svih mogućih centara da pronađem cigana sa periferije sa prirodno žutom kosom da izrdrkavanjem u lijeve ruke i potom zalijepljivanjem istih, zapečatimo moj televizor jer mu nisam plaćao vodonošu koji bi da ga polijeva svakoga puta kada ovaj odluči da zagori, iako nije ostavljen na jakoj vatri, a tava je gusana.

sve ostalo je povijest. još dugo će kopači nosa i zaserivači gača, baš kao i kopaći nosa i zaserivaći gača, kao i zaserivaći gaća, pa zašto da izostavim i zaserivače gača, pričati o svetom mojem dolasku u ordinaciju, i neće moći suspregnuti govno od sreće kad se sjete kako je moj otisak na gaćama otvorio oči do tada apsolutno netolerantinima iz međunaroda.
od tog dana bit će im dozvoljeno posvajanje djece kojoj će ponosno i javno ne stavljati pelene.
vrlo ubrzo i pederi će postati aktualni jer pička će izgubiti važnost i pojam jebanje metodom zdravog razuma odnosit će se na čmar. izazvat će to među manjinama kao što su `društvo krvavih pičaka` i `zajednica upišanih također u gaće` određene razmirice i nesuglasice, no kada shvate da je ova bitka samo prdac na mjesec, `krvave pičkašice` će se zadovoljiti monopolom nad proizvodnjom ajvara i cikle, a pišačima će ostati satisfakcija, iako jesu slabiji od serača, što su važniji i iznad kopača nosa, u nadi da ovi, tj. nosokopači, neće uspjeti iz nosa iskopati govno što bi ih automatikom odvelo u koaliciju s govnarima, a to bi urinarnike svelo na mjesto tik do podrigivača jer, iako su još uvijek ispod, a ovaj puta govorimo o povračateljima, pitanje je na mjestu kad će iste objektivna pravda odvesti bliže posranim gospodarima stvarnosti. nitko više neće moći povjerovati da su nekad stvarno postojale civilizacije s navikom zaključavanja pri sranju, baš kao što danas nitko više ne može povjerovati da je nekada čovjek jeo životinje kraj toliko žena.

onoga trenutka kada postane jasno da je sve već odavno otišlo u pizdu materinu, preostaje samo tiho lamentiranje među ranama i svijest da nema razloga za brigu kako će drugi shvatiti ono što je napisano. parodiranje i perverzije paradoksa poprimaju silikonske obline iz čiste potrebe da nadiđem posljednji pasus očekivanog smisla i tako sve na putu prema nadilaženju posljednjih posljedica. ionako silikona ima mnogo previše i očekivati da će se naći netko željan da promijesi moje, neozbiljna je ambicija. nađeš se nasamo i počneš sam sebe mijesiti pa zamisliš da si ovo i dobro ti je, pa si malo ono, i opet ti fino. barem maštama granice još uvijek nisu napisane i utoliko svježine još uvijek umije biti što da istom postignem obranu, što da sakrijem napad.
ionako smo svi mi sasvim očekivani prolaznici u svijetu prolaznosti.

znaš one male banalne stvari koje ti daju mogućnost da se igraš djeteta, kad već vremenski i starosno nemaš mogućnost. prijateljica, odgojena u kršćanskom duhu, danas kronični protivnik istog duha, za ostavštinu osim ponešto sjebanosti, nasljedila je i neznanje kako se pravilno kaže drkanje. jebiga, o tome se nije smjelo govoriti u poštenoj kršćanskoj familiji. ipak je to grijeh. i tako još i dan danas igram s njom igru masturbacije i mastrubacije. i taman ju uvjerim da je pravilno reći mastrubacija, i potom isto pobijem i u vjerim u drugp i tako se vrtimo u krug mjesecima, a meni srcu drago, pa sve ono, dođe mi da se počnem smijati od miline, poput nekog starog starca koji se sjeća vremena dok je još bio seksualn aktivan, ali tada ništa nije jebao.
igra druga. još iz rane mladosti naučio sam ljude dijeliti na one koji su pročitali bambija i na one druge koji su istu knjigu, kada ju je trebalo pročitati i napisati za lektiru i to po prvi puta u životu, prepisali. i onda se ja vozim tako trinaesticom prije nekoliko godina, i taman tamo negdje kod đamije, iscrpljen i umoran, baš onako kakav sam uvijek po tramvajima, čujem ispred sebe cuku kako se hvali prijateljici da je ona čak i bambija prepisala. i opet mi zatitra oko srca.
asocira me to na prijatelja koji pak dijeli ljude na one kojima je film `ples u tami` odličan ili totalno sranje.
igra treća. volim se šetati u gradu, a kako imam izduženosti 190cm, imam sposonost uhvatiti dovoljno dug korak da većinu ljudi koji hodaju ispred mene uspijem stići. i onda ih ja tako stignem, i hodam usporedo s njima i glumim da ih ne primjećujem. i ljudima postane neugodno, ali ja se i dalje trudim da ne izgubim usporednost ubrzavanjem ili usporavanjem, kako tko kraj mene već odluči. iz istog područja neolimpijskih disciplina proizlazi i moja četvrta igra. radi se o situaciji kada se nekome iza mene žuri i pokušava me prestići i ja baš tada stisnem gas i nedam mu da me pređe.

i nakon svega, mislim si ja onda, koji kurac ovaj kurac ima veze s iščim. ma bitno je samo da se piše pa možda i ja jednom osvanem u statističkim podacima mjeseca.

dodaš malkoc volje i, u cijelom procesu smišljanja svojeg nitkoizma na račun odabranih jedinki kojima bivaš okružen, među njihovim koracima, religioznim gestama, načinima kojima se vesele, potezima kada gube, osjećajima kada im je povrijeđen ego, i tako sve dok kružnica ne bude zatvorena, a mi brižno natrpani da od iste učinimo krug svojim masama,
postaneš smiješan. smiješno smiješan, naivno naivan, isfrustrirano prisutan i odjednom..

sam.

đaba tada kristaliziranja svojih stanja, napredaka i revolucionarnih znanja o psihama...

preostaju ti porno filmovi i gomile religioznih knjiga tipa `ti si taj`...

„ti si voljeni, ljubljeni sin božji, i bog ima upravo čudo za tebe brate,
pa čak i za tebe sestro (iako bog nikada nije previše volio ženski rod)“...

jer postaješ sam.

i mora da je zarazno, mora da ti piše na čelu jer od tog trenutka, od te točke na kraju tvoje rečenice bitnosti, nikome više nisu zanimljive tvoje metode privlačenja. žene, ma koliko sofisticiran tvoj metod bio, puštaju priče i uzimaju pivo, iliti da preciziram, daju ti izričit gest odjebavanja, samo nekoliko minuta prije nego li te dokrajče izravnim zijevanjem, pogleda bačenog u daleko prazno.

i možeš tada još samo odjebati logiku i popušiti neku sektu, popeti se na ljestve i propovijedati božju milost i pričati o sudnjem danu, o pokajanju, o paklu, i sve to kroz primjer svojeg života i samoće u kojoj ti se bog objavio.
i srat ćeš, a ovce će pušiti tvoje nadahnute riječi smotane u velike džontove milosrđa i sve će biti lijepo, i opet će doći proljeće za tvoj egoizam, a pronaći će se i poneka dovoljno izgubljena sestra za usputno ispražnjavanje frustracija seksualne tematike.
da bit će sve u redu. nakon nekog vremena, u proživljaju jednog od onih užitaka, povjerovat ćeš svojim rječima i zaboraviti da si zapravo

sam.

cobaneee, vrati see
ovce tvojee, ne mogu bez tebeee

;)

sadrzaj je izmijenio/la - cudnovatikljunas u 21.01.2006 u 16:10:21

kad smo već kod čobana, evo jedna čobanska.

ako vam je teško, imate tegobe u želucu, život vam smisla ne ima, ne znate kako da se suočite sa danom koji vam predstoji, tama vam je obuzela srce, nogomet vas više ne čini bitnima, a i pivo je poskupilo, a za novi auto se nema, a ni dijeta, ova najrevolucionarnija iz mens healtha
nije upalila, tu je knjiga koja može pomoći. zove se `ta zrela muževnost`. radi se o potpuno praktičnom savjetniku za muškarce pentekostalce (protestantski isprdak, ne baš inteligentan, prilično sektaški nastrojen, zovu se međusobno brate i sestro, vole samo isusa i boga, i drže se biblije kao jedinog autoriteta života i to u svojoj verziji tumačenja, jer kao što rekoh, nisu baš inteligentni pa nemaju namjeru proučavati stvari u koje tako apsolutno vjeruju, a da bi netko bio pastor stada potrebno je da zajednica muževa položi ruke na njega i već je kompetentan). i nebi sada dužio, već bih odmah prešao na primjer koji će razgaliti vaše duše i ostaviti vas bez daha.
upozoravam, priče su istinite i nije da se zajebajete s njima ili sumnjate u moju vjerodostojnost.
došla žena kod pastora s teškim problemom. mogu si zamisliti kako sveti autoritativni vođa stada kojeg je ona bila punopravni dio, a zna se da pastira uvijek moraš slušati i on zna sve odgovore (osim možda (?!?) na pitanja tipa „zašto kiša moči vodu?“), nježno pravi gestu mislioca, nešto poput rodinovog kipa (iako on nikada nije čuo za tog poganina), približava se svojoj zabrinutoj podanici, čuli uši i daje joj znak da počne. i ona mu tihim poniznim glasom priča o sveme mužu. opsjeo ga sotona, kaže. težak problem, najteži mogući ( a čini se da je po njihovom i jedini mogući, jer svi su problemi zapravo sotona, kao što su svi hrvati gotovina, a medijski popularni cigan hamdija heroj, a ne zločinac).
- što se zbilo- upitno upita mudri muškarac nemudru ženu (u mojoj verziji pitanje je postavljeno glasom kakvog su imali pončo ili toro (mislim na onog mršavog) u onom davnom crtiću o dvije žabe). ona mu uplašeno priča kako njezin muž nikako da preuzme ulogu muškarca. ne zapovijeda joj, ne tuče djecu, ne prekida ju dok priča, ne zove glupačom (ispričavam se na karikiranju, ali događaj je stvaran), ne tjera ju da mu masira noge ili okreće novine dok jede. čak ponekad spremi kuću, usisa, a zna čak i kuhati. au bibliji tako jasno piše da muškarac mora biti vođa, autoritet i gava kuće, i nju sad to muči, kaže, jer, strah ju je da ne navuče prokletstvo na kuću.
(završetak smislite sami (tko to vi? zaro stvarno ima takovih?!?! okej, nije bitno, čisto onako, egoizma radi)jer se istog niti ja ne sjećam koliko sam bio dotaknut pričom.)

priča druga. sin moli oca da mu da ključeve od auta jer bi on na neki kršćanski kamp 500km udaljen od kuće sa novim autom. otac mu rekne da je premlad i da je tek nedavno položio vozački, a auto je nov, a udaljenost je velika. sin pokunjeno odlazi u svoju sobu.
otac nešto kasnije odlazi u garažu svojim poslom kad li mu misao presječe duh i to onaj svetiji od samog svetog ante (ne gotovine). i kaže njemu tako duh njegovim glasom i to još u njegovoj glavi, a izgledao taj duh poput njegove misli, ali nije bila misao, već duh bio i citira njemu duh taj isti biblijski citat, nešto u stilu: „ne ogorčujte život svojoj djeci“.
i shvati on što mu duh zbori, padne na koljena, započne plač očito iluminiran, i otrči naglo u kuću odjuri u s

jebe se krmači što joj je pizda gola. a krmača je stara učiteljica, kojoj nažalost nisu napravili onu vrstu epiziotomije koja zauvijek briše razliku između šupka i pičke, što će reći da od dvocjevke radi jednocjevku.
nažalost, stara učiteljica, oboružana spomenutom dvocjevkom, još uvijek je kaubojski nastrojena i skriveno u srcu ima zabijenu svoju šerifovsku petokraku (ponekima iz sorte crvene je boje), a za pasom komentar brzopotezni, sa misijom da od djece napravi šivaće mašine, pisaće strojeve, ponekog automehaničara i tek svakih sto godina još jednu učiteljicu krmaču. reda mora biti! a starije se poštivati mora!

i sada bi ja psovao sve psovke najbrutalnije moguće po svim mogućim scenarijima i spisima, ali neću jer mislim da nikada kraja nebi bilo.

i sve to jer mi ispričala moja prijateljica najdraža, suživotnica i nevjenčanica, iskustvo sa svog prvog javnog sata pred djecom, oduševljena činjenicom koliko su djeca genijalna. naime, učiteljica kod koje su bili, a ista je profesorica glazbenog, rekla im je da se sljedeći puta moraju dotjerati jer ne smiju izgledati isto kao i djeca.


sadrzaj je izmijenio/la - pavle u 21.01.2006 u 22:28:13

sve što pišeš želiš podijeliti s drugima jer njima pišeš, a pišeš zbog sebe u ime egoistične satisfakcije. i onda zabludiš tako u pomisao da cijeli proces ima smisla jer svakih se sto godina dogodi poneki komentar na javnim mjestima na kojima forsiraš svoje stihove i stilove, iako tamo nimalo ne pripadaju. a naći se na krivom mjestu s krivim očekivanjima upravo je nešto iluzorno privlačno. dogodi se pomisao da upravo provokacija ima draž i mogućnost da postigne nešto, bilo što. ali kako, pomislih, pa ti si pičkica, a pičkice, kada jednom povičeš na njih, bježe, gube interes, volju, snagu da nastave. i možeš od svog pičkicizma pokušati učiniti opće, a možeš i prihvatiti da je to finta koja danas više ne prolazi jer prepoznati pičkicu nije teško. nauče te to već nakon prvog popušenog jointa ili izjebane žene.
i ostaneš nasamo u svijetu pluralnog, gdje svatko godinama gradi svoj gard i oštrim ga faulima brani ako je potrebno. a ja nemam, kako već rekoh, ni dribling, niti znam napraviti faul... ni pravila ne znam... čak ni ime igre koje se igramo.

i onda shvatim da ismijavanje samog sebe svojim pisanjem jedini je razlog zašto nastavljam. ako ništa, a ono svako malo zabijem novi čavao u već odavno rasturenu ranu svojeg egoizma rasturenog prividom boli na još prividnijem simbolu križa.

nema više nevinih.
možeš li u tu rečenicu natrpati i optimizam? podrazumijevalo bi to oprost, a tu smo, čini se, tanki. tako ti je to u posljeratnim vremenima.
a znam, znam da nam optimizma treba, da njime lakše osmislimo osmijeh za frustrirana lica na kojima će prolaznost tek usputno naznačiti da je sudjelovala. usputno, sasvim usputno, da još jednom omalovažimo ono što je manje od našeg.
da omalovažimo onako ljudski,
fizički moćniji,
spremni silovati i zataškati zločin,
sposobni ubiti, a da isto u svojim koncepcijama proglasimo moralnim.
jebiga, otežao nam teret simbolike pa je križ iz okomice osuđen na paralelu. nema tu više krakova koji vode ka gore. nema kontakta među krakovima. nema potrebe da se međusobno analiziramo, dokazujemo, objašnjavamo. dijalog u paralelnosti gubi smisao.
osuđeni smo na usporedno i to je danas već sasvim izjavno otajstvo.

preostaje sumnja da sam ikada s njima tvorio križ, iako sam vjerovao u to.