Forum

ja bi tu još dodao gallovu recenziju novog parnog valjka u kom se opet zajebo i krivo napiso ime albuma. umesto pretežito sunčano stavio je pretežito vedro.

e jebote, kak neke ljude treba tuć.

štos sa lopticom vridi samo na volcvagenima, kolko mi je poznato.

moguce je i sa teniskom lopticom i zvakacom oko rupe na loptici uciniti isto... i ne samo na folk-vagonima

fala. vaša me reakcija iskreno dirnula. puno mi to znači.
lijepo je znati da na svijetu još je normalnih ljudi koji znaju napravit atomsku bombu, smrdljivac, provalit u dionu pa da celi kvart lupeta od alarma, pojebat prijatlju ženu itd.

sto se tice (super!) parnog valjka - odlican im je cover!

da, inače atomsku bombu možeš napravit us pomoć varikine, metalne posude, i nekoliko slomljenih cedeova.

čitajte malo chucka palahniuka.

a na parni valjak ne bi trošio riječi. nisu toga vrijedni.

ah ah ah. evo nisam ni pročitao nego prva dva pasusa i odma da se upustimo u debatu. o r.e.m.-u ne želim razgovarat, meni su oni super bend i obožavam ih, al nazvat up nečim manjim od remek djela graniči s uvredom. taj album je pop ok computer, jebote led! poslušajte airportman ili walk unafraid ili why not smile!!! da nisu napredovali i da nemaju uzlazni niz, pa to baš i nije istina. mislim, može ti se bend sviđat ili ne sviđat, i to je čist oke, al oni su napredovali u zadnjih 20 godina stoput više od jednih rhcp koji su se jako malo odmakli od onih čim su počeli i koji su svoj vrhunac dosegli s blood sugar sex magic (iako je meni i californication super). s tim da ekipi svaka čast, pun kurac su pametni, a kad bi radio film flea bi sigurno dobio ulogu.

sonic nurse se isto jako malo pomičo s onog što su davno zacrtali, al jebiga, još uvijek rade vrhunske pjesme i albume, pa im je oprošteno. a čim uvedeš takvu subverzivnu muziku u mainstream, pa to je jebote, ono...fakat puno.

pixiesima je ovo šesta godina postojanja. naravno da samo reproduciraju kad nemaju nego jednu novu stvar i uopće se ne zna hoće li radit novu!

nick caveov zadnji album je bože sačuvaj. al prethodnik je bio i više nego dobar, a čini mi se da bi ovaj novi isto mog bit takav. blixa je otišao, a svi znamo ko je blixa. bdw einsturzendeov zadnji je definitivno najbolji, čak bolji i od halber menscha. isto vrijedi i za calea čiji je hobo sapiens neš super. bowie i byrne su okej, s tim da je taj byrnov soundtrack remek djelo.

meni je to the 5 burroughs super, al oni se nikad nisu makli od onog čim su započeli, jebiga.

u2. lako za pozu. oni su jebeno dosadni. ono, d o s a d n i. ko parni valjak.

zadnji cure su meni jako dobri, i kod njih postoji kvalitativni odmak od onog šta su radili prije (iako desintegration jest najbolje što su napravili u karijeri).

mercury rev i flaming lips nisu veliki bendovi, baš ko ni belle & sebastian ili lambchop. ako se veličina mjeri po prodaji albuma. al onda ni cave ne spada baš u top. al ak ih uzmemo, onda da. s tim da su zadnja tri albuma jedina dobra u diskografiji f lipsa. mercury rev, bar po muzici, nisu bile pankerčine.

od ne nabrojanih: radiohead postoje od 1987.
tom waits.
tortoise (uvjetno, jer oni više padaju nego se penju, al isto tako propituju i traže, a ne ponavljaju).
beck.
eels.
notwist (koji postoje već ohohoho godina, i koji su bili hard rockeri u početku)
primal scream (opet uvjetno)
stereolab.
walkabouts.
yo la tengo.

jasno, malo tko od ovih izvođađa zadovoljava uvjet megapopularnosti, al, ako ništa drugo udovoljava kriterij značaja.

eto, tolko od mene (za sad)

bdw, super mi je novi dnevnik.

eh da, ovom prilikom preporučio bih documentary 20 years of sonic youth, u kome thurston i lee uz pomoć blixe komentiraju svoj odnos prema gitarama, a kim objašnjava koliko je za scenu bio važan njihov ugovor s geffenom, te kako su, na njihov nagovor geffenovci potpisali nirvanu.
+još mnogo zanimljivih uzbudljivih stvari.

mene kjut fascinira.
možda on zapravo ima 45 godina a vrlo mladoliko lice.
ili se do ove svoje dvadesete godine toliko toga naslušao i načitao zato što je premalo ganjo ženske.
kako god, kjut, faco!

ili možda ima mozak koji pamti svakakve pizdarije, pati od jebene nesanice (mind you, ja se nisam tek probudio) i fasciniran je pop kulturom više od onog klinca iz almoust famous.
a to što nisam jebo već ohohoho vremene nema nikakve veze s ovom temom. ne, ne i ne.

(dju, volim te.a i daddya.eto.)

osam ipo. spavanje je ionako za pičkice.

ha!

pop kultura

sjedim sam u kafani
pijan
sa zida mi se ceri medvjeđa glava
ne znam jel su tek otvorili
il se bliži fajrunt
na radiju bezlična muzika
prepoznajem pjesmu: geenie in a bottle
dođe mi da kriknem od boli
o pop kulturo!
na tebe sam proćerdao život
kurvo
dao sam ti sebe a
nisam dobio ni pišljiva boba
konobar!
viknem
daj još jednu litru
ovog jeftinog vina


poezija u zv stilu. bez stanki doduše.

da, htio sam stavit radiohead i becka za pozitivne primjere, surfo i surfo al nisam bio siguran dal su prešli 15.

well, basicly, rejdiohead su rejdiohead od 1991 kad su promijenili ime, al u istoj postavi sviraju od 1987, tak da...
beck je prvi album objavio 1994, iako se i prije toga bavio mjuzom (ti rani radovi su praktički nenabavljivi), al brojka od devet albuma ga valjda stavlja u konkurenciju starkelja (iako će po tome onda i ryan adams uć u konkurenciju, ne?)

ubuduće www.allmusic.com - najbolji sajt da si provjeriš faktografiju (iako i oni često znaju zabrljat, bar šta se velikih bendova tiče).

REM je zaista band prema kojem i ako ti se ne sviđaju moraš pokazati respekt. Barem ja tako mislim. O tome da su dosadni može se govoriti samo u kontekstu njihovog dugog egzistiranja i stalne prisutnosti u glazbenom svijetu. O glazbi pak nemožemo govoriti o dosadi. A o utjecaju na bandove (pa i veliki Radiohead) ne treba trošiti riječi. Ja nisam veliki fan ali ih sa zadovoljstvom slušam.
U2 - pa moglo bi se reći ponešto sličnoga kao i za REM ali mi se čini da nakon Achtunga polako ali sigurno padaju.
Radiohead no comment.
Cave legenda ali posljednji albumi prilično osrednji. Vidjet ćemo šta slijedi.
Beck - Sea change po mom mišljenju njegov najbolji album.
Bjork - a šta još treba uopće o njoj reći - genijalna!
Lipsi imaju odličan zadnji album ali općenito smatram da su osrednji band.
Mercury rev slična stvar.
Tortoise, baš kao što je rekao electrocute, ne stoje na mjestu iako se vidi da je njihovo vrijeme prošlo. Ali trag koji su za sobom ostavili je evidentan i ogroman. I hvala im za to.
Sonic youth je svoje najbolje dao i sada mogu izdavati albume koji će biti dobri (kao Sonic nurse) ali i ništa više od toga.
Beasti boysi možda sa zadnjim albumom nemaju najbolji album ali sigurno i dalje pokazuju da im što se hip hopa tiče nitko ne može niti blizu. Legende.
RHCP - By the way pokazuje da još nisu dali sve šta mogu i ne mogu se sa cuteom složiti da stalno sviraju isto. Californication i By the way jedu za doručak sve što su prije napravili, a da onda ne pričamo šta rade mnogim drugim bandovima.
Manje bandove (po prodaji ne po kvaliteti i značaju) poput Lambchopa neću komentirati već ću samo pustiti Aw c'mon i No you c'mon i uživati.

Inače ovako se može u nedogled. Jebeš ta teoretska sranja o bandovima. Glazba je vrlo subjektivna i kao takvu je treba i gledati. Ako te nešto rastura to je to pa makar se zvalo i parni valjak (ovo zadnje, naravno, shvatiti kao crni humor)

u posjedu dva albuma koji se teže nađu;

stereopathetic soulmanure
one foot in the grave


oni koji mi nedostaju;

golden feelings
a western harvest field by moonlight

pa hm, one foot se čak može nabavit i u hrvatskim dućanima, tak ta briši to sa svog popisa, oak :)
backdrifter, meni je sonic nurse izvrstan album, al nije puno različit od onog šta su radili prije 20 godina. a najbolji cave mi je definitly boatman's call, od kojeg nije prošlo baš puno.
eto.
bdw, il upadaš sam sebi u usta, il si se loše izrazio. pa sad ti vidi.

I tako, zbog ovakvih dnevnika se sjetim kako sam zapeo za sajt...

pa vidiš električni, bio sam na allmusicu i kak se baš ne snalazim brzo sam sišo na vip.music. a tam radiohead i beck baš nemaju 15 godina pa ni nisu u konkurenciji.
još nešto bih rekao svima: težište u tekstu uopće nije na ovom ili onom bandu koji su zaista meni všeč ili nisu (pa se samim tim ne morate složiti samnom), težište je na fenomenu. i jošte jedno: uopće nisam siguran ni u svoju hipotezu, a bogme ni u zaključak. jeben sam ti ja znanstvenik, he he. al nekaj u tome ima, da ga jebeš.

Ostrica otupi nakon petnaest godina, odnosno 5-6 albuma. Ali ocito postoji nacin da se to izbjegne: zamislite kako bi fanu rejdioheda zazvucala Pckt Like Sardines da ju je cuo 1995., u vrijeme Bendsa.
Ono sto mene jebe jest sto se iz Thomovih intervjua da izvest zakljucak da mu se vise bas i ne stvara muzika.
5 godina je najvise sto mozes bit u spici, al najzescoj. Nakon toga tko Suede, a tko Mercury Rev.

Meni su RHCP bas jebeni. Mozda najdrazi strani bend.

garg, reć za rhcp da su odlični, to ti ovdje dođe u rang komplimentavanja parnom valjku, pa ti sad vidi.
a ja se slažem, i ja ih jako volim i mislim da prave zabavnu, plesnu i energičnu muziku, a tako mi je svejedno evoluiraju li ili dindile jedno te isto.
zanimljivo je u kontekstu daddyjevog najnovijeg dnevnika i rasprave što se na nj nadovezala, pogledat onaj topic u diskografiji najboljih 5 songova. jedva da ljudi upisuju 1-2 stvari sa drveća i rijeka. a to je definitivno najbolji album pipsa.

Pa ako su njemu odlicni, sta on to ne bi napiso???
Evo, ja kad narastem ocu bit David Bowie. Il kad idem u Osijek s Hadzom, Cuteom i Filipom da slusamo npr. Bon Jovija ili dosadni REM i da svi pjevamo, posebno Cute.
Fenomen Dju, fenomen, ne imena, jebemu.

electrocute nisam baš siguran na šta misliš kad kažeš da si upadam u usta. Valjda sam sada ispao glup ali pojasni.

dju, napisala si upravo ono što sam ja htio napisat. i ja se divim čudesnom kjutu zato što je u svojih dvadeset godina uspio toliko toga poslušat, pogledat i pročitat.
svaka ti dala, kjut!

Pa zato je i sve to proguto, procito i posluso.
Ma... svake dvije mu dale.

Mislim, sama ideja da netko nakon dvadeset ili više godina bavljenja glazbom još bude svjež i radi remek djela čini mi se utopijskom. Primjenimo to na bilo koji posao, ljudi, a bavljenje glazbom je posao od kojeg se živi što Dubravko najbolje zna: postoji li bilo koji posao kojega radite 20 ili više godina a da niste postali rutineri, ili ga radite preko kurca itd? Iskreno, nakon toliko godina nemoguće je očekivati od Stonesa ili U2 vrhunac kreativnosti, ali i jedni i drugi su rock dinosaurusi koji će napraviti manje-više pristojan album, s nekoliko jakih pjesama, i to je to. Beastie Boys su napravili jak album kojim mogu pomesti konkurenciju u hip hopu, ali istina je da je slabiji od prethodnih nekoliko. Bjork ne volim previše, što je svetogrđe reći na ovom forumu, ali činjenica je da je ženska na sceni od sredine osamdesetih i fakat se održala. Održala se i Madonna koja je postala ikonom pop kulture iako je loša pjevačica i još gora glumica, ali ima poslovnog duha i znala je dobro unovčiti svoj brand. Nego, nitko nije spomenuo Morrisseya koji ima dug staž i u solo okvirima a pogotovo sa Smithsima i kojemu je posljednji album najbolji u karijeri uz prvijenac.
Sociološki gledano, megapopularnost u smislu hit singlova, prodaje albuma, vrćenja na teveu i rasprodanih koncerata nitko ne može imati na duže staze. Ono što možeš imati, i što dobar dio gore navedenih ima, je kombinacija tih čimbenika. Stonesi nemaju spotove ili hit singlove, ali kad matorci krenu na turneju samelju sve pred sobom. Metallica i U2 slično, s tim što oni prodaju po defaultu pet-šest milijuna albuma pa da ne znam što snime.
Međutim, mi govorimo o mastodontima, izvođačima iz nekih drugih vremena. Današnja glazbena industrija (radio, televizija itd.) okrenuta je instant zvijezdicama iz nekih sumnjivih r&b, hip-hop i modern rock krugova, koji će zahvaljujući tom eksponiranju prodati hrpetinu albuma, no čim se pronađu nova, još mlađa i još zgodnija lica, past će u zaborav. Simon govori o pet godina, hej, prećera ga, danas je to par godina uvrh glave. Sama industrija ustrojena je tako da u startu onemogućava izvođačima dugotrajnost jer čim prodaja padne (a neminovno će pasti kad tad), ugovori se raskidaju u tren oka. Ako ti prvi album ne uspije, šanse da snimiš drugi su ti minimalne. Naravno, postoji i ono underground okruženje koje ne radi isključivo po diktatu tržišta, kao i izvođači koji ne prodaju tone albuma ali imaju svoju vjernu publiku i koje sumnjam da će netko odbaciti bez obzira na lošiju prodaju (Beck npr. ima takav status).
No nije to sve skupa toliko niti bitno. Dobre glazbe ima i danas, dobrih koncerata ima i danas, i bit će ih i sutra i nagodinu. Pa stoga prestajem s filozofiranjem o glazbi i posvećujem se slušanju iste (Maxon Universdal, jebeni zakon od albuma).

Ne da mi se sad filozofirat al nemrem proupstit da dobacim ono što ste očito zaboravili:
Dylan...mogu mi naslindrat dudajeva svi koji će se sad počet pjenit...no Dylan fakat traje...a i zadnji albumi su mu remk djela.
A Van Morison? Bi on upao?
Super fury animals...mozda im fali koja sitna godinica do 15..ali po količini materijala svakako spadaju u hiperproduktivce..a Guerilla, MWNG, Rings around the world, Phantom power....predivni su. A i oni raniji.
Paul Weller je čini mi se nepravedno zaboravljen.
Wilco radi od 1991 a svi su članovi i prije Wilca stvarali glazbu. Kult band.
Definitivno Teenage fanclub...oni zadovoljavaju sve kriterije...ko ne vjeruje nek si ode pogledat njihovu stranicu i diskografiju...a nema intervjua glazbenika iz nekog od ovih nama dragih bandova koji neće spomenuti TF, kaos koji su napravili sa Band Vagonesque i svime nakon toga..oni su, pogotovo na otoku, KULT band..totalno zasluženo ak se mene pita. Jedini je bad kaj ne sviraju nigdje drugdje. :-(
BTW posjedujem originalni EP iz 1991 What you do to me na kojem ima predivnih 6 obrada, starih Beatlesa, ima Like a Virgin...totalno ludilo...kog zanima nek pise,pržim.

oko dylana sam dvojio jer baš nisam ekspert pa ne znam u kakvoj je danas formi komparirajući s ranijom fazom.
s van morrisonom sam u sličnoj poziciji.
hvala bogu da se mogu navesti pozitivni primjeri kreativnosti, ipak sve mi to i dalje smrdi na iznimke.
inače, mislim se pozabaviti komparacijom sa slikarima, književnicima, pjesnicima u istim godinama. možda sve njih skupa treba komparirati sa majstorima prije više stoljeća.
nije intencija prizemno filozofiranje, ajmo vidjet fakte pa probat dokučit što se desilo.

jel ima neki povjesničar umjetnosti na forumu? ajde bratko, nemoj da glavana moramo zvat.

Dylan je imao jedan crn period kada je o kreativnosti riječ tijekom osamdesetih iz kojega je izišao maestralnim albumom "Oh mercy" iz 1989. Slično vrijedi i za Lou Reeda koji je iste godine objavio antologijski "New York". Obojica i danas snimaju i koncertiraju ali s različitim uspjehom. Dylan redovno objavljuje svoje albume iz Bootleg serije a od novijih stvari imao je izvanrednu "Things have chnaged" iz filma "Wonder boys" za koju je dobio i Zlatni globus. Reed je posljednje objavio konceptualni album vezan uz E. A. Poevog Gavrana ali ono što sam čuo mi je do zla boga dosadno. Van Morrison je također imao razdoblje kreativne krize u osamdesetima da bi se vratio (gle gle) 1989. sjajnim albumom "Avalon sunset". Njegov posljednji cd "What's wrong with this picture" je OK ali ništa više od toga. Ima tu još jedna faca koja je 1989. izdala sjajan album nakon podužeg posta, Neil Young i "Freedom". On također i dan danas snima s promjenjljivim uspjehom.

Za svu četvoricu može se reći kako su i danas relevantni u svom polju umjetnosti, ali sva četvorica imaju takvu veliku sjenu bolje prošlosti koja lebdi nad njima da je se nikada neće riješiti. Kao i Bowie. But so what? Sjesti i kukati kako nema smisla više snimati jer je njihov kreativni zenit prošao?

Možda su i tebe Dubravko uhvatile takve crne misli o dugotrajnosti, relevantnosti itd. u svjetlu vlastitog bavljenja glazbom. Pusti, proći će. Dobra glazba uvijek će naći put do svoje publike, pa čak i kad nema pomoć hit singlova, tv spotova ili rasprodanih koncerata. I dobri izvođači će naći svoju publiku i 20 ili 30 godina nakon svog komercijalnog ili kvalitativnog zenita.

Znači, vidimo se na koncertu kad s 60 godina budeš išao na akustičnu turneju promovirajući album obrada evergrina domaće pop glazbe.