|
|
kopirano sa Bilandinog bloga (volimkrevet.blogspot.com):
"4.10.04
"Ostali smo sami Dido i ja. Onda mene Dido pita.
- Jel' znaš koji narod najviše na cijelom svijetu mrzim, osim Srba, naravno, jer njih mrzim najviše.
Pripalio sam cigaretu, jedva sam uspravno sjedio, bio sam pijan, bio sam gladan, bila mi je sila pišati, malo mi se i povraćalo, a Dido me pita koga on to još mrzi, i sada šuti i pilji u mene i očekuje odgovor. Kontam, prebirem po glavi, jebote, koga ovaj još mrzi, razmišljam analogno, aproksimativno i intuicijski. Jebiga ako mrzi Srbe, recimo da su oni pravoslavci, bahati su i piju žesticu, onda valjda mrzi i Ruse.
Slavodobitno se uspravim, uperim prst u njega i raspalim na sav glas - mrziš Ruse!
Dido se uhvati za srce, a na licu mu se ukaže bolna grimasa.
- Kakve Ruse, jebote ćuk, to su ljudine. Vidiš Konstantine ovdje iz srca ovog starog, bolesnog i ranjenog osim Srba, najviše na svijetu mrzim Hrvate. Mrzim Hrvate iz dna duše jer su lažovi, prodane duše i izdajice. Takve gamadi tu ima da bi je trebalo po kratkom postupku. Ali da se razumijemo, Srbe mrzim još više.
- Stvarno interesantno - dodao sam, ni sam ne znam zašto, nešto sam valjda morao reći.
- Mali - rekao je Dido držeći me za ruku - ne idi nikako u našu vojsku jer će te naši skratit za glavu u prvom šumarku. Ne znaju oni da si ti dobar pripadnik manjinskog naroda. "
"Konstantin Bogobojazni", Simo Mraović
Simo Mraović je, ako možda još niste znali:
a) pjesnik (češće) i prozaist (rjeđe - nažalost)
b) jebač i Don Juan po profesiji
c) propali student ruskog i hrvatskog jezika
d) duhovit čovjek na pragu četvrte dekade života
e) pljunuti moj ujak Ljuban
I sve je to točno, manje-više. Ali Simo Mraović je prvenstveno SRBIN! He he he.
Ha ha ha. Hi hi hi. Sjećate se Srba? Dijelili smo nekoć s njima bratstvo i jedinstvo, slogu i karanfile. Danas s tim narodom Čije Lubanje Su Šiljatije Od Naših (iliti Čunjoglavcima) opet dijelimo dosta toga, ali prvenstveno jednu debelu, masnu, čvrstu granicu, i nekima je to drago a nekima baš i ne. Eto, šta ćete. Takva su vremena. Bilo pa prošlo.
Al' neki zaboravljaju brže, a neki sporije. Neki do onih koji sporije zaboravljaju, a usput su obdareni literarnim talentom, obično imaju potrebu predati taj teret na čvršća leđa, a di ćeš čvršćeg oslonca od lijepe, debele, lakirane police za knjige.
Pametni su to ljudi, mislim si ja. Ja, koja sam svoj predpubertetski osječki ratni dnevnik bacila u smeće, misleći da će smeće progutati sjećanja. Koja TUKA! No, ako ništa drugo, i dalje imam sjećanja za izbaciti, a rat je uvijek omiljena tema u našem narodu, pa ono...kajanje je možda sasvim nepotrebno. Ali...
Ja nemam dobru/zanimljivu perspektivu za pisanje o ratu. Kao prvo, bila sam premlada. Kao drugo, nisam Hrvat. A kao treće, nisam ni Srbin! Ja sam....uh....miješana! S jedne strane Hrvatina Ban. A s druge Srbenda s Korduna, baš kao i čika Simo!
Kao čardak ni na nebu ni na zemlji, kao srpska salata (ah, gorke li ironije), vječno lebdim negdje između, poput kakve utvare. Nitko me neće!:(
No, da se ne pretvori ovo u moj šou, vratimo se našem Simi. Ili bolje rečeno, "Konstantinu Bogobojaznom". Tako mu se zove jedini roman u siromašnoj karijeri. Pa, možete mi prigovoriti da sam prezahtjevna, ali par tanjušnih zbirki pjesama (koje me ionako dosta slabo zanimaju, ali možda jednom pokušam) i jedan jedini romančić (premda neobičan, "manjinski"; a "premda" je tako super riječ al
|
